U posljednjih nekoliko godina svjedočimo povećanom trendu odlaska mladih iz BiH. Razlozi su obrazovanje ili posao i situiranje, sve ono što minimalno ili nikako pruža naša zemlja.

Uspješna i vrijedna studentica, omiljena u društvu i na prvi pogled zadovoljna životom Ajla Gađun, iz Kaknja, je do prošle godine studirala na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici na Odsjeku za Socijalnu pedagogiju. Međutim, sada je Ajla zaposlena u jednom Centru za pomoć osobama s posebnim potrebama u Koblenzu u Njemačkoj i, kako kaže, tek sada živi svoj san. Ovo je njena priča…

Rano stekla radnu naviku

“Odrastala sam u porodici gdje je svako imao neko zaduženje i gdje se uvijek radilo. Obzirom da sam bila najstarije dijete, jako rano sam stekla radnu naviku radeći sa mojim ocem oko osiguravanja vozila.
O odlasku iz BiH, zapravo, nisam nikad razmišljala i ta ideja mi je došla iznenada. Profesorica je tih dana pričala o jednom konkursu volontiranja u Njemačkoj i ja sam poželjela nešto više i bolje. Mnogo sam razmišljala i jedno veče odlučila da pošaljem svoju prijavu i nisam očekivala neki rezultat, ali nakon par dana sam dobila poziv za intervju i tada je sve počelo. Odabrana sam još uz dvije djevojke, a tek onda je uslijedilo uzbuđenje, a istovremeno strah, tuga i sreća. Sve se tako brzo izdešavalo i dok sam se okrenula došao je dan za put u Njemačku.”

Ajla je u Njemačku otišla zahvaljujući ‘Eirene’, evangelističkoj organizaciji koja promovira mir u svijetu, dovodi volontere u Njemačku, a sve u cilju upoznavanja različitih kultura, smanjenja diskriminacije i rasizma.

“Ove godine mi smo druga generacija ovog internacionalnog projekta. Iz BiH učestvuju tri volontera, 4 iz Ugande i 4 iz Nikaragve. Mi iz BiH smo raspoređeni u različite ustanove u kojima imamo odlične uslove.”

O prvobitnim očekivanjima, prvim danima boravka i stanju na terenu Ajla kaže:

“Kad sam došla bila sam malo uplašena, bojala sam se nepoznatog. Prvobitno sam jako željela da steknem iskustvo u poslu za koji sam se školovala, a koje mi moja država ne bi pružila. Htjela sam da naučim jezik i da obogatim svoju biografiju da kada se jednog dana vratim u BiH, pa kad predam papire za posao, sve prođe bez štele i problema i da znanje koje steknem ovdje ponesem u Bosnu.

Svakodnevnica u Njemačkoj

Nakon samo četiri mjeseca Ajla je dobila prvi godišnji, a koji je iskoristila za boravak u BiH.

“U sklopu centra postoji i starački dom, kao i škola za djecu sa posebnim potrebama. Tu navedene osobe žive i rade i na svoj način doprinose zajednici, odnosno osjećaju se korisno. Moj radni dan počinje u 5 sati ujutru, do posla putujem autobusom, pa vozom. Već u 8 sati sam na terenu gdje počinje rad sa grupom koja broji 9 rehabilitanta, 4 radnika i jednog volontera, a to sam ja”, rekla nam je Ajla i dodala:

“Rad sa korisnicima nije težak, koristimo razne metode koje se primjenjuju za rad sa osobama sa posebnim potrebama. U 10 sati krećemo sa mijenjanjem pelena, znam da će se mnogi zgroziti na ovu činjenicu, ali to zaista nije ništa strašno, jer sve te osobe mi gledamo kao roditelje i svaki put samo Bogu zahvalimo što smo zdravi. U 12 sati zakazan je ručak, gdje neke hranimo, a tek nakon toga mi imamo pauzu za ručak. Aktivnosti sa štićenicima traju sve do 15:30, kada ih vraćamo njihovim porodicama. Radni dan završava u 16 sati.”

Volonteri jednaki radnicima

“Želim da kažem da je ovaj posao jako emotivan, human, lijep i kreativan. Mnogi će reći ‘otišla u Njemačku da mijenja pelene, još radi kao volonter’, ali ja sam se školovala za ovaj rad, uživam u pomaganju osobama, koliko ja njima pomažem duplo više ljubavi od njih dobijem, jer te osobe su pune emocija. Volim ovaj posao i ispunjava me, a također važno je napomenuti da su volonteri ovdje jednaki radnicima, dobijemo platu svaki mjesec, radimo sve isto kao i radnici.”

Ajla i pored radnog dana koji traje preko 10 sati stigne organizovati obaveze, kako bi provela vrijeme sa prijateljima i kolegama koje je stekla tokom boravka u Njemačkoj.

“Društveni život je nešto najbolje sto sam ovdje doživjela. Živim u stanu sa tri njemačka studenta. Vikendima obično izađemo u klubove u gradu ili samo na obalu rijeke Rajne (Rhein). Naravno, upoznala sam dosta prijatelja, jer su ljudi ovdje veoma komunikativni, slobodni, druželjubivi i spremni pomoći. Mogu reći da mi nikad nije dosadno, ali možda samo imam sreće, ko zna…”

O mogućnostima mladih koji se odluče na odlazak, Ajla kaže:

“To je jedna opširna tema o kojoj bi mogla pričati danima. Šanse mladih ljudi ovdje su ogromne, država se brine za njih. Ja svoju diplomu u Bosni mogu samo uokviriti i staviti na zid, a ovdje sa svakim malim napretkom otvaram sebi nova vrata. Također se vrijednuje diploma, npr. ako dvije osobe rade isti posao, jedna je medicinska sestra, a druga socijalni pedagog, ova druga će za isti posao imati skoro duplo veću platu. Za osobe koje nisu završile fakultet postoji Ausbildung, program dodatne edukacije koji traje tri godine i istovremeno možete raditi u bilo kojoj oblasti pola radnog vremena, a drugu polovicu idete u školu. Nakon toga imate osiguran posao i budućnost. Mladim ljudima bez posla novčanim sredstvima pomaže država, istovremeno nudeći razne poslove. Nije ni ovdje sve tako savršeno, ali mogućnosti koje se pružaju su odlične. Kad uporedim sa Bosnom i Hercegovinom, samo mogu reći da mi je žao moje generacije, pogotovo onih sa diplomom.”

U trenucima kad joj nedostaje porodica, Ajla se sjeti koliko je sretna što je dobila ovu priliku, nabaci osmijeh, i kako kaže, nastavi ‘dalje’.

“Često kažem da bih voljela da svi dožive ovo iskustvo koje ja doživljavam ovdje. Ne mogu riječima ni slikama da opišem neke momente. Kao što sam na početku rekla, želim da se vratim u Bosnu puna novih iskustava i da ih prenesem drugima. Ljuta sam na našu državu, ponekad mislim da će jednog dana u Bosni ostati samo stari ljudi koji idu u penziju, da neće biti mladih i sposobnih ljudi za rad. Ja sada želim da steknem što više znanja i iskustva ovdje, jer imam šansu da radim ono što volim, da svaki dan sa svakim novim iskustvom otvaram sebi nova vrata. U Bosni je to za sada nemoguće.”

Na samom kraju razgovora, Ajla poručuje mladima da sanjaju, da prate svoje snove i da se bore. Ako već ne mogu u našoj zemlji, sreću i mjesto pod suncem trebaju tražiti negdje drugo.

“Mladim ljudima bi dala savjet da ne sjede kod kuće i čekaju da im šansa pokuca na vrata, morate ustati i boriti se za svoj život. Ako treba načiniti i velike korake kao što sam ja napravila, ostavila porodicu, prijatelje i fakultet i došla u nepoznato, samo da bih sebi osigurala bolju budućnost. Moj životni moto je ‘sve mogu, samo ako hoću’ samo treba jaka volja. Ako ljudi koji određuju sudbinu omladine u BiH budu ovo čitali, upozorila bih ih na činjenicu da će jednog dana ostati bez mladih i perspektivnih ljudi i zamolila bih da nas ne tjeraju da napuštamo svoje domove samo zato što nemamo šanse kod kuće. Vjerujte mi, nije lako napustiti sve i otići sam u nepoznato, ali je upravo to nekada potrebno da shvatimo šta znači živjeti punim plućima”, rekla je na kraju razgovora za Zenit.ba Ajla Gađun.

Osim Ajle, samo prošle godine je preko 80.000 mladih napustilo BiH, a čak 67% ih je nezaposleno. Rad na crno je široko rasprostranjen, a osobe sa završenim fakultetom rade kao konobari, trgovci i slično, dok plate nisu dovoljne za normalan život.

U posljednjih nekoliko godina svjedočimo povećanom trendu odlaska mladih iz BiH. Razlozi su obrazovanje ili posao i situiranje, sve ono što minimalno ili nikako pruža naša zemlja.

Uspješna i vrijedna studentica, omiljena u društvu i na prvi pogled zadovoljna životom Ajla Gađun, iz Kaknja, je do prošle godine studirala na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici na Odsjeku za Socijalnu pedagogiju. Međutim, sada je Ajla zaposlena u jednom Centru za pomoć osobama s posebnim potrebama u Koblenzu u Njemačkoj i, kako kaže, tek sada živi svoj san. Ovo je njena priča…

Rano stekla radnu naviku

“Odrastala sam u porodici gdje je svako imao neko zaduženje i gdje se uvijek radilo. Obzirom da sam bila najstarije dijete, jako rano sam stekla radnu naviku radeći sa mojim ocem oko osiguravanja vozila.
O odlasku iz BiH, zapravo, nisam nikad razmišljala i ta ideja mi je došla iznenada. Profesorica je tih dana pričala o jednom konkursu volontiranja u Njemačkoj i ja sam poželjela nešto više i bolje. Mnogo sam razmišljala i jedno veče odlučila da pošaljem svoju prijavu i nisam očekivala neki rezultat, ali nakon par dana sam dobila poziv za intervju i tada je sve počelo. Odabrana sam još uz dvije djevojke, a tek onda je uslijedilo uzbuđenje, a istovremeno strah, tuga i sreća. Sve se tako brzo izdešavalo i dok sam se okrenula došao je dan za put u Njemačku.”

Ajla je u Njemačku otišla zahvaljujući ‘Eirene’, evangelističkoj organizaciji koja promovira mir u svijetu, dovodi volontere u Njemačku, a sve u cilju upoznavanja različitih kultura, smanjenja diskriminacije i rasizma.

“Ove godine mi smo druga generacija ovog internacionalnog projekta. Iz BiH učestvuju tri volontera, 4 iz Ugande i 4 iz Nikaragve. Mi iz BiH smo raspoređeni u različite ustanove u kojima imamo odlične uslove.”

O prvobitnim očekivanjima, prvim danima boravka i stanju na terenu Ajla kaže:

“Kad sam došla bila sam malo uplašena, bojala sam se nepoznatog. Prvobitno sam jako željela da steknem iskustvo u poslu za koji sam se školovala, a koje mi moja država ne bi pružila. Htjela sam da naučim jezik i da obogatim svoju biografiju da kada se jednog dana vratim u BiH, pa kad predam papire za posao, sve prođe bez štele i problema i da znanje koje steknem ovdje ponesem u Bosnu.

Svakodnevnica u Njemačkoj

Nakon samo četiri mjeseca Ajla je dobila prvi godišnji, a koji je iskoristila za boravak u BiH.

“U sklopu centra postoji i starački dom, kao i škola za djecu sa posebnim potrebama. Tu navedene osobe žive i rade i na svoj način doprinose zajednici, odnosno osjećaju se korisno. Moj radni dan počinje u 5 sati ujutru, do posla putujem autobusom, pa vozom. Već u 8 sati sam na terenu gdje počinje rad sa grupom koja broji 9 rehabilitanta, 4 radnika i jednog volontera, a to sam ja”, rekla nam je Ajla i dodala:

“Rad sa korisnicima nije težak, koristimo razne metode koje se primjenjuju za rad sa osobama sa posebnim potrebama. U 10 sati krećemo sa mijenjanjem pelena, znam da će se mnogi zgroziti na ovu činjenicu, ali to zaista nije ništa strašno, jer sve te osobe mi gledamo kao roditelje i svaki put samo Bogu zahvalimo što smo zdravi. U 12 sati zakazan je ručak, gdje neke hranimo, a tek nakon toga mi imamo pauzu za ručak. Aktivnosti sa štićenicima traju sve do 15:30, kada ih vraćamo njihovim porodicama. Radni dan završava u 16 sati.”

Volonteri jednaki radnicima

“Želim da kažem da je ovaj posao jako emotivan, human, lijep i kreativan. Mnogi će reći ‘otišla u Njemačku da mijenja pelene, još radi kao volonter’, ali ja sam se školovala za ovaj rad, uživam u pomaganju osobama, koliko ja njima pomažem duplo više ljubavi od njih dobijem, jer te osobe su pune emocija. Volim ovaj posao i ispunjava me, a također važno je napomenuti da su volonteri ovdje jednaki radnicima, dobijemo platu svaki mjesec, radimo sve isto kao i radnici.”

Ajla i pored radnog dana koji traje preko 10 sati stigne organizovati obaveze, kako bi provela vrijeme sa prijateljima i kolegama koje je stekla tokom boravka u Njemačkoj.

“Društveni život je nešto najbolje sto sam ovdje doživjela. Živim u stanu sa tri njemačka studenta. Vikendima obično izađemo u klubove u gradu ili samo na obalu rijeke Rajne (Rhein). Naravno, upoznala sam dosta prijatelja, jer su ljudi ovdje veoma komunikativni, slobodni, druželjubivi i spremni pomoći. Mogu reći da mi nikad nije dosadno, ali možda samo imam sreće, ko zna…”

O mogućnostima mladih koji se odluče na odlazak, Ajla kaže:

“To je jedna opširna tema o kojoj bi mogla pričati danima. Šanse mladih ljudi ovdje su ogromne, država se brine za njih. Ja svoju diplomu u Bosni mogu samo uokviriti i staviti na zid, a ovdje sa svakim malim napretkom otvaram sebi nova vrata. Također se vrijednuje diploma, npr. ako dvije osobe rade isti posao, jedna je medicinska sestra, a druga socijalni pedagog, ova druga će za isti posao imati skoro duplo veću platu. Za osobe koje nisu završile fakultet postoji Ausbildung, program dodatne edukacije koji traje tri godine i istovremeno možete raditi u bilo kojoj oblasti pola radnog vremena, a drugu polovicu idete u školu. Nakon toga imate osiguran posao i budućnost. Mladim ljudima bez posla novčanim sredstvima pomaže država, istovremeno nudeći razne poslove. Nije ni ovdje sve tako savršeno, ali mogućnosti koje se pružaju su odlične. Kad uporedim sa Bosnom i Hercegovinom, samo mogu reći da mi je žao moje generacije, pogotovo onih sa diplomom.”

U trenucima kad joj nedostaje porodica, Ajla se sjeti koliko je sretna što je dobila ovu priliku, nabaci osmijeh, i kako kaže, nastavi ‘dalje’.

“Često kažem da bih voljela da svi dožive ovo iskustvo koje ja doživljavam ovdje. Ne mogu riječima ni slikama da opišem neke momente. Kao što sam na početku rekla, želim da se vratim u Bosnu puna novih iskustava i da ih prenesem drugima. Ljuta sam na našu državu, ponekad mislim da će jednog dana u Bosni ostati samo stari ljudi koji idu u penziju, da neće biti mladih i sposobnih ljudi za rad. Ja sada želim da steknem što više znanja i iskustva ovdje, jer imam šansu da radim ono što volim, da svaki dan sa svakim novim iskustvom otvaram sebi nova vrata. U Bosni je to za sada nemoguće.”

Na samom kraju razgovora, Ajla poručuje mladima da sanjaju, da prate svoje snove i da se bore. Ako već ne mogu u našoj zemlji, sreću i mjesto pod suncem trebaju tražiti negdje drugo.

“Mladim ljudima bi dala savjet da ne sjede kod kuće i čekaju da im šansa pokuca na vrata, morate ustati i boriti se za svoj život. Ako treba načiniti i velike korake kao što sam ja napravila, ostavila porodicu, prijatelje i fakultet i došla u nepoznato, samo da bih sebi osigurala bolju budućnost. Moj životni moto je ‘sve mogu, samo ako hoću’ samo treba jaka volja. Ako ljudi koji određuju sudbinu omladine u BiH budu ovo čitali, upozorila bih ih na činjenicu da će jednog dana ostati bez mladih i perspektivnih ljudi i zamolila bih da nas ne tjeraju da napuštamo svoje domove samo zato što nemamo šanse kod kuće. Vjerujte mi, nije lako napustiti sve i otići sam u nepoznato, ali je upravo to nekada potrebno da shvatimo šta znači živjeti punim plućima”, rekla je na kraju razgovora za Zenit.ba Ajla Gađun.

Osim Ajle, samo prošle godine je preko 80.000 mladih napustilo BiH, a čak 67% ih je nezaposleno. Rad na crno je široko rasprostranjen, a osobe sa završenim fakultetom rade kao konobari, trgovci i slično, dok plate nisu dovoljne za normalan život.