Mostarski akademski slikar Salko Pezo predstavio se sinoć u Muzeju grada Zenica samostalnom digitalnom izložbom pod nazivom “Ipak svitanje”, u okviru koje je izložio više od 60 radova.

Direktor zeničkog muzeja Adnadin Jašarević naglasio je kako novu sezonu, nakon ljetne pauze, otvaraju vjerovatno i najvećom likovnom izložbom u posljednjih nekoliko godina.

“Ovo je neobično da likovnu izložbu radimo na ovaj način – kombinirano digitalno i sa trodimenzionalnim eksponatima…Riječ je o čovjeku koji se svojom skromnošću mora preporučiti društvu i koji dopušta da umjesto njega govore njegove umjetnine. A govore veoma glasno”, kazao je Jašarević, napomenuvši da se zenički muzej zadnjih godina već specijalizirao za ovakve digitalne izložbe.

Pezo je, pak, naglasio kako je predstavio 60-ak izložbenih radova na ekranima, ali i da je donio 10-ak uokvirenih originala, jer je želio da publika i na zidu “plastično vidi potez i nedigitalizaciju” u njegovim radovima.

“Ne mislim da su digitalne loše, jako su dobre – čak se dobija i na prostoru, ali da se, jednostavno, fizički doživi i potez, boja i ono što je mene, na neki način, okupiralo. A okupiralo me jedan period, otprilike, kada su nastajale neke diskusije o umjetnosti i kada su se rađali neki pravci”, podvukao je Pezo, istaknuvši da ga je okupirao period oko 1860. godine te pariški Monmartr.

U tom periodu, ističe, nastali su i motivi “Maskenbal iz Venecije”, “Oblaci nad Monmartrom”, a koje je također predstavio na ovoj izložbi u Zenici, koja će publici biti dostupna u naredne dvije sedmice.

“Okupirao me taj jedan fini svijet. Ali, svugdje se provlači i ono što je moje – lično i autohtono, a to je naša Neretva, naš Most i zelena boja, koja se pojavljuje u nekim formama čak i portreta, pozadina. Ne mora ona biti kao rijeka, ali je ona prisutna. Mi smo, iskreno rečeno, malo pristrasni za taj motiv, za tu rijeku i ona, jednostavno, mora izaći na vidjelo”, ističe Pezo.

Motiv za ove izložene radove bio mu je, dodaje, prisjećanje nekih momenata “gledajući slike, reprodukcije i originale širom svijeta”, a koje je potom uvezivao s našim podnebljem. Tako je nastao i rad “Oda mostu”, koji je “pun nekih motiva ili motiva iz avlije”.

“Avlija je ono što se dešava, avlija je specifično mostarski mikrokosmos. Naravno, svugdje ih ima, ali su ove naše avlije specifične, jer je rađen kameni mozaik – od ploča donesenih sa Neretve. To mi je uvijek bila motivacija”, naglašava Pezo.

Nakon ciklusa slika Neretve i mostarskih avlija, ističe, okrenuo se crtanju aktova, jer je zapazio kako je i drugdje u svijetu “u trendu povratak figure i figurativnog slikarstva”.

“Ja bih ovo svoje nazvao nekim poetskim nadrealizmom, gdje, jednostavno, sjediš i pričaš neku svoju priču… Ima tu još slika koje su mi jako drage i koje sam smatrao da treba da ih donesem, a to su moje Mostarke. To je jedan konglomerat ženskih likova, koji nisu rađeni radi ženskog lika, nego je to jedna figurativna kompozicija, igra likovnih elemenata i igra likovne kompozicije s kolorističkom kompozicijom”, kazao je Pezo.

Zadovoljstvo viđenim nije krio ni zenički slikar i njegov kolega iz studentskih dana Muhamed Bajramović, koji je kazao da su obojica bili studenti iste klase na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, kod poznatog zeničkog slikara, pokojnog Ljubomira Perčinlića. Pezo je, prije 20-ak godina, samostalnu izložbu imao i u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.   

“Ono što je izlagao u BNP-u bilo je nešto potpuno drugačije. Zato mi je drago da se on, na neki način, ne zatvara, nego stalno traga u toj nekoj likovnoj poetici. Ovo što vidim prvi puta, jedna je zanimljiva likovna priča, koja ima svoje likovne poruke i na vrlo značajnim nekim likovnim elementima on gradi vrlo zanimljivu likovnu priču, koju možemo vezati za gradove koji njemu nešto znače u tom likovnom svijetu. On odlazi u taj legendarni i nezaobilazni dio Pariza, Monmartr, gdje u oblake smješta te figure i uglavnom se vraća nekoj figurativnoj kompoziciji, koju na jedan poetičan način realizira. Zahvaljujući savršenom zanatu, koji je stekao kroz srednju školu za primjenjenu umjetnost, nešto naslijedio od oca i što je savladao studijem na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu”, kazao je Bajramović.

Pezo je, dodaje , zanimljiv autor upravo i zbog stalnih iskoraka koje pravi, “bježeći od ustaljenog kanona”.

Mostarski akademski slikar Salko Pezo predstavio se sinoć u Muzeju grada Zenica samostalnom digitalnom izložbom pod nazivom “Ipak svitanje”, u okviru koje je izložio više od 60 radova.

Direktor zeničkog muzeja Adnadin Jašarević naglasio je kako novu sezonu, nakon ljetne pauze, otvaraju vjerovatno i najvećom likovnom izložbom u posljednjih nekoliko godina.

“Ovo je neobično da likovnu izložbu radimo na ovaj način – kombinirano digitalno i sa trodimenzionalnim eksponatima…Riječ je o čovjeku koji se svojom skromnošću mora preporučiti društvu i koji dopušta da umjesto njega govore njegove umjetnine. A govore veoma glasno”, kazao je Jašarević, napomenuvši da se zenički muzej zadnjih godina već specijalizirao za ovakve digitalne izložbe.

Pezo je, pak, naglasio kako je predstavio 60-ak izložbenih radova na ekranima, ali i da je donio 10-ak uokvirenih originala, jer je želio da publika i na zidu “plastično vidi potez i nedigitalizaciju” u njegovim radovima.

“Ne mislim da su digitalne loše, jako su dobre – čak se dobija i na prostoru, ali da se, jednostavno, fizički doživi i potez, boja i ono što je mene, na neki način, okupiralo. A okupiralo me jedan period, otprilike, kada su nastajale neke diskusije o umjetnosti i kada su se rađali neki pravci”, podvukao je Pezo, istaknuvši da ga je okupirao period oko 1860. godine te pariški Monmartr.

U tom periodu, ističe, nastali su i motivi “Maskenbal iz Venecije”, “Oblaci nad Monmartrom”, a koje je također predstavio na ovoj izložbi u Zenici, koja će publici biti dostupna u naredne dvije sedmice.

“Okupirao me taj jedan fini svijet. Ali, svugdje se provlači i ono što je moje – lično i autohtono, a to je naša Neretva, naš Most i zelena boja, koja se pojavljuje u nekim formama čak i portreta, pozadina. Ne mora ona biti kao rijeka, ali je ona prisutna. Mi smo, iskreno rečeno, malo pristrasni za taj motiv, za tu rijeku i ona, jednostavno, mora izaći na vidjelo”, ističe Pezo.

Motiv za ove izložene radove bio mu je, dodaje, prisjećanje nekih momenata “gledajući slike, reprodukcije i originale širom svijeta”, a koje je potom uvezivao s našim podnebljem. Tako je nastao i rad “Oda mostu”, koji je “pun nekih motiva ili motiva iz avlije”.

“Avlija je ono što se dešava, avlija je specifično mostarski mikrokosmos. Naravno, svugdje ih ima, ali su ove naše avlije specifične, jer je rađen kameni mozaik – od ploča donesenih sa Neretve. To mi je uvijek bila motivacija”, naglašava Pezo.

Nakon ciklusa slika Neretve i mostarskih avlija, ističe, okrenuo se crtanju aktova, jer je zapazio kako je i drugdje u svijetu “u trendu povratak figure i figurativnog slikarstva”.

“Ja bih ovo svoje nazvao nekim poetskim nadrealizmom, gdje, jednostavno, sjediš i pričaš neku svoju priču… Ima tu još slika koje su mi jako drage i koje sam smatrao da treba da ih donesem, a to su moje Mostarke. To je jedan konglomerat ženskih likova, koji nisu rađeni radi ženskog lika, nego je to jedna figurativna kompozicija, igra likovnih elemenata i igra likovne kompozicije s kolorističkom kompozicijom”, kazao je Pezo.

Zadovoljstvo viđenim nije krio ni zenički slikar i njegov kolega iz studentskih dana Muhamed Bajramović, koji je kazao da su obojica bili studenti iste klase na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, kod poznatog zeničkog slikara, pokojnog Ljubomira Perčinlića. Pezo je, prije 20-ak godina, samostalnu izložbu imao i u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.   

“Ono što je izlagao u BNP-u bilo je nešto potpuno drugačije. Zato mi je drago da se on, na neki način, ne zatvara, nego stalno traga u toj nekoj likovnoj poetici. Ovo što vidim prvi puta, jedna je zanimljiva likovna priča, koja ima svoje likovne poruke i na vrlo značajnim nekim likovnim elementima on gradi vrlo zanimljivu likovnu priču, koju možemo vezati za gradove koji njemu nešto znače u tom likovnom svijetu. On odlazi u taj legendarni i nezaobilazni dio Pariza, Monmartr, gdje u oblake smješta te figure i uglavnom se vraća nekoj figurativnoj kompoziciji, koju na jedan poetičan način realizira. Zahvaljujući savršenom zanatu, koji je stekao kroz srednju školu za primjenjenu umjetnost, nešto naslijedio od oca i što je savladao studijem na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu”, kazao je Bajramović.

Pezo je, dodaje , zanimljiv autor upravo i zbog stalnih iskoraka koje pravi, “bježeći od ustaljenog kanona”.