Uz stadion Bilino polje, zeničku željezaru te Kazneno-popravni zavod, jedan od simbola Zenice je i Lamela. Kompleks šest zgrada sastavljenih u jednu, nekada najviša zgrada na području bivše Jugoslavije, i danas je čudo arhitekture.

Izgradnja zeničke Lamele počela je 1971. godine po projektu sarajevskog biroa “Plan” na čelu sa Slobodanom Jovandićem. Zamišljena je kao projekt šest zgrada, međusobno povezanih u jednu cjelinu.

Kako se navodi u knjizi “Zenički leksikon” autora Mirsada Đulbića, prvobitnim projektom predviđeno je da najviša lamela ima 30 spratova odnosno da bude 100 metara visoka, ali se iz više razloga odustalo od te ideje, pa je visina smanjena na 25 spratova.

– Izvođač radova je bila ‘Izgradnja’ Zenica, koja je sa pripremnim radovima, koji su podrazumijevali rušenje starih zgrada, počela krajem 1971. godine. Ti poslovi su trajali dosta dugo jer je bilo neophodno obezbijediti 70 stanova za stanare porušenih zgrada, ali je ‘Lamela’ već sredinom 1974. godine poprimila jasne konture – navodi se u ovoj knjizi.

S druge strane, prema riječima vlasnika jednog od stanova “Lamele” Jazida Ahmetkadića, koji tu živi od 1977. godine, objekat je rađen kao jugoslavenski projekt, a prilikom izgradnje “Lamele” korištene su najsavremenije metode armiranog betona, iste one koje su korištene u izgradnji stambeno-poslovnog objekta Kula u Beogradu te nuklearne elektrane u Krškom.

– Nuklearna elektrana je bila preteća nove energetske politike bivše Jugoslavije i rađena je materijalima, čelicima i betonima kao što je rađena i Lamela u Zenici. Ona izgleda kao jedna cijelina, a ustvari su stambeni kompleksi, kompletno zasebni. Kada se danas gleda, izgleda zapušteno, ali je ona u 85-postotno dobrom stanju. Nadživit će mnoge građevine koje se danas prave – kazao je Ahmetkadić.

Dodao je da su u Lamelu useljavali uglavnom oni ljudi koji su prodavali kuće zbog razvoja Zenice i gradnje zgrada koje su bile neophodne u periodu industrijalizacije. A i danas, stanovi su kvalitetni kao i instalacije, kvadrature stanova su za sve kategorije društva i nalazi se na dobrom lokalitetu.

Ahmetkadić je dodao da su u njoj u početku najviše živjeli radnici Željezare, Izgradnje i javnih preduzeća, ali da je jedan dio lamele bio rezervisan za Ruse i Amerikance.

– U F dijelu Lamele, koji se nalazi do stadiona Bilino Polje gdje su ujedno i veći stanovi, 7-8 godina poslije izgradnje živjeli su stručnjaci iz Rusije i Amerike. Oni su radili u tom periodu u zeničkoj željezari i živjeli su u dobro opremljenim stanovima. Uglavnom su to bili inžinjeri i tehničari koji su radili projekte na Visokoj peči i Čeličani – dodaje Ahmetkadić.

Autor knjige “Grad u dimnjacima” Mirza Džananović ističe da je gradnja lamele bila veliki poduhvat za graditelje zbog uvođenja vodovodnih i drugih instalacija na najviše spratove što je usporilo gradnju, ali da je ipak već 1974. godine imala svoje konture.

– Ovi veliki blokovi zgrada poput Lamele i Kineskog zida su pravljeni za sve građane, od portira do direktora. Malo je bilo zgrada sa stanovima za ‘crvenu buržoaziju’, kako su nazivali tu elitu. Bilo je par takvih u zgradi Socijalnog, npr. za direktore Željezare, ali s druge strane su pravljeni i posebni stanovi za akadmeske slikare poput Perazića ili Bajramovića – kaže Džananović za Klix.ba.

Brojni građani Zenice smatraju da Lamela kao simbol Zenice zaslužuje novu fasadu koja bi joj dala novi sjaj, ali i zaštitu od vremenskih nepogoda s obzirom da se često, uslijed jakih kiša i vjetra bilježe nove štete na fasadi.

Ipak, još mnogo godina će sigurno zenički “Empire” mamiti uzdahe slučajnih prolaznika ili posjetilaca, a to potvrđuju i turističke ture Zeničanina Afana Abazovića.

– Lamela je jedna od glavnih turističkih tačaka za turiste koji su ljubitelji socijalističke arhitekture u Zenici i nezaobilazna kao motiv fotografa tih interesovanja. Uvijek traže da je obiđemo sa svih strana, a ja sam je ostavio kao posljednju tačku na turi ‘Socijalistička arhitektura Zenice’ – zaključio je Abazović.

Uz stadion Bilino polje, zeničku željezaru te Kazneno-popravni zavod, jedan od simbola Zenice je i Lamela. Kompleks šest zgrada sastavljenih u jednu, nekada najviša zgrada na području bivše Jugoslavije, i danas je čudo arhitekture.

Izgradnja zeničke Lamele počela je 1971. godine po projektu sarajevskog biroa “Plan” na čelu sa Slobodanom Jovandićem. Zamišljena je kao projekt šest zgrada, međusobno povezanih u jednu cjelinu.

Kako se navodi u knjizi “Zenički leksikon” autora Mirsada Đulbića, prvobitnim projektom predviđeno je da najviša lamela ima 30 spratova odnosno da bude 100 metara visoka, ali se iz više razloga odustalo od te ideje, pa je visina smanjena na 25 spratova.

– Izvođač radova je bila ‘Izgradnja’ Zenica, koja je sa pripremnim radovima, koji su podrazumijevali rušenje starih zgrada, počela krajem 1971. godine. Ti poslovi su trajali dosta dugo jer je bilo neophodno obezbijediti 70 stanova za stanare porušenih zgrada, ali je ‘Lamela’ već sredinom 1974. godine poprimila jasne konture – navodi se u ovoj knjizi.

S druge strane, prema riječima vlasnika jednog od stanova “Lamele” Jazida Ahmetkadića, koji tu živi od 1977. godine, objekat je rađen kao jugoslavenski projekt, a prilikom izgradnje “Lamele” korištene su najsavremenije metode armiranog betona, iste one koje su korištene u izgradnji stambeno-poslovnog objekta Kula u Beogradu te nuklearne elektrane u Krškom.

– Nuklearna elektrana je bila preteća nove energetske politike bivše Jugoslavije i rađena je materijalima, čelicima i betonima kao što je rađena i Lamela u Zenici. Ona izgleda kao jedna cijelina, a ustvari su stambeni kompleksi, kompletno zasebni. Kada se danas gleda, izgleda zapušteno, ali je ona u 85-postotno dobrom stanju. Nadživit će mnoge građevine koje se danas prave – kazao je Ahmetkadić.

Dodao je da su u Lamelu useljavali uglavnom oni ljudi koji su prodavali kuće zbog razvoja Zenice i gradnje zgrada koje su bile neophodne u periodu industrijalizacije. A i danas, stanovi su kvalitetni kao i instalacije, kvadrature stanova su za sve kategorije društva i nalazi se na dobrom lokalitetu.

Ahmetkadić je dodao da su u njoj u početku najviše živjeli radnici Željezare, Izgradnje i javnih preduzeća, ali da je jedan dio lamele bio rezervisan za Ruse i Amerikance.

– U F dijelu Lamele, koji se nalazi do stadiona Bilino Polje gdje su ujedno i veći stanovi, 7-8 godina poslije izgradnje živjeli su stručnjaci iz Rusije i Amerike. Oni su radili u tom periodu u zeničkoj željezari i živjeli su u dobro opremljenim stanovima. Uglavnom su to bili inžinjeri i tehničari koji su radili projekte na Visokoj peči i Čeličani – dodaje Ahmetkadić.

Autor knjige “Grad u dimnjacima” Mirza Džananović ističe da je gradnja lamele bila veliki poduhvat za graditelje zbog uvođenja vodovodnih i drugih instalacija na najviše spratove što je usporilo gradnju, ali da je ipak već 1974. godine imala svoje konture.

– Ovi veliki blokovi zgrada poput Lamele i Kineskog zida su pravljeni za sve građane, od portira do direktora. Malo je bilo zgrada sa stanovima za ‘crvenu buržoaziju’, kako su nazivali tu elitu. Bilo je par takvih u zgradi Socijalnog, npr. za direktore Željezare, ali s druge strane su pravljeni i posebni stanovi za akadmeske slikare poput Perazića ili Bajramovića – kaže Džananović za Klix.ba.

Brojni građani Zenice smatraju da Lamela kao simbol Zenice zaslužuje novu fasadu koja bi joj dala novi sjaj, ali i zaštitu od vremenskih nepogoda s obzirom da se često, uslijed jakih kiša i vjetra bilježe nove štete na fasadi.

Ipak, još mnogo godina će sigurno zenički “Empire” mamiti uzdahe slučajnih prolaznika ili posjetilaca, a to potvrđuju i turističke ture Zeničanina Afana Abazovića.

– Lamela je jedna od glavnih turističkih tačaka za turiste koji su ljubitelji socijalističke arhitekture u Zenici i nezaobilazna kao motiv fotografa tih interesovanja. Uvijek traže da je obiđemo sa svih strana, a ja sam je ostavio kao posljednju tačku na turi ‘Socijalistička arhitektura Zenice’ – zaključio je Abazović.