Na Facebook stranici nevladine organizacije Centar ženskih prava objavljen objavljeno je iskustvo naše sugrađanke koja je početkom jula mjeseca preživjela pokušaj silovanja. Status prenosimo u cjelosti:

Vraćala sam se kući kao i mnogo puta do tada. Upravo sam se pozdravila s prijateljima i nastavila sam hodati sama posljednji dio puta do kuće. Ljetna noć, svuda sam sretala ljude, šetali su, bicikliste, policiju, sve je djelovalo normalno, uobičajeno.

Skoro sam stigla do kuće, penjala sam se uz stepenice koje vode do mojih vrata, bila sam na 3 minuta hoda udaljena kad sam čula kako neko kašlje iza mene. Zapravo nije bio kašalj, više kao kratko pročišćavanje grla. Trznula sam se i okrenula jer nikog do tada nisam čula iza sebe. Ugledala sam muškarca, u plavoj majici sa nekim logom, slikom, učinilo mi se da je bio znak supermena (kako ironično), hlače, kačket, bijele patike.

Mislila sam da je neko od mještana iako mi nije bio poznat a i nisam mogla dobro da vidim u mraku pa sam veselo rekla, u nadi da nekako opustim situaciju (odnosno sebe): „Uh, prepali ste me.“ Kada nije ništa odgovorio, ponovila sam glasnije: „Prepali ste me“.

Nalazio se na neka dva do tri metra iza mene na tim stepenicama.

Kako mi nije ništa odgovorio oba puta, neki se alarm upalio u meni i osjetila sam da nešto nije uredu. Okrenula sam se i počela trčati uz stepenice instinktivno jer sam bila tako blizu kuće, već sam je mogla vidjeti ali u tom trenutku svaka sumnja da je on obični prolaznik me napustila. Počinje trčati za mnom i kad sam to vidjela iza sebe, odmah sam počela vikati upomoć, u nadi da će me neko od komšija čuti. Trčim uz stepenice, trči on za mnom, meni slike prolaze kroz glavu, silovanje, ubistvo, samo da me ne uhvati, nemoguće da se ovo dešava, osjećam da mi je duša napustila tijelo, nemoguće da sam ovo ja, ovo se ne dešava, sanjam, kako ga nisam vidjela, čula, treba nekog da nazovem, neko da mi pomogne…

Stepenice strme, ja u sandalama, duža suknja, nakon par pređenih stepenica, saplićem se i padam. On već svakako nije bio daleko od mene, tad me već grabi s leđa, stavlja mi lijevu ruku oko vilice, vrata, usta, ne znam više ni sama dok mu desna ruka dolazi na moje grudi.

Ja vrištim, plačem, zapomažem, dozivam koliko mi grlo dozvoljava, borim se da mi usta ne zatvori. Osjećam njegova usta na mom vratu, ne znam ima li odvratnijeg osjećaja, kad nešto toliko ne želiš a dešava se, samo nek me ostavi. Sljedeći momenat osjećam kako mi je zgrabio glavu i snažno je udario u gelender, rukohvat koji se nalazi pored stepenica. Mislim da je nešto promrljao, neku psovku, nisam mogla da se sjetim ni neposredno nakon događaja a ni danas. Pušta me tu, ja ostajem na stepenicama i u momentu kad shvatam da njegove ruke nisu oko mene, dižem se i počinjem trčati tih posljednjih par metara do kuće. Okrenula sam se i vidjela da i on trči ali u suprotnom pravcu, niz stepenice.

Poslije sam shvatila da mi je telefon bio u ruci cijelo vrijeme, nije mi ga uzeo, nisam ga ispustila.

Dolazim pred kuću, vidim komšiju kako stoji na balkonu. Ja zastajem, uplakana vičem u njegovom pravcu: „Pa zar me nisi vidio, nisi čuo, neko me upravo napao?!“. Komšija sasvim lagano, opušteno izgovara: „Pa ja ne znam ni ko si ti“. Ko sam ja? „Niko“ odgovaram. I osjećala sam se kao niko.

Ulazim u kuću, ne znam šta da radim, jesam li sanjala, je li se stvarno desilo, možda se moj um poigrava sa mnom, ali bol u glavi od udarca, krv koja se pojavila na koljenu, srce koje luđački udara mi govori da se desilo.

Zovem prijateljicu, ona nudi da dođe kod mene, da dođe po mene, ja je ubjeđujem da sam dobro, da ne treba, kasno je, ne želim da se iko uznemirava dodatno, zatvaram sve prozore, gledam kroz zavjesu, možda me pratio, možda će sad doći, sama sam u kući, šta da radim, samo da mi neko kaže šta da radim. Shvatam da se bojim da budem sama u kući, grabim ključeve od auta i krećem prema prijateljici, prema policiji, ni sama ne znam gdje idem, znam samo da ne mogu da ostanem u kući.

U autu sam, prvi put ikad se zaključavam iznutra, gledam u kontrolnu ploču auta, vozim 100km na sat a uopšte ne osjećam da mi je noga na gasu. U susret mi idu dva policijska auta, pomislim da će me zaustaviti jer ulicom kojom vozim ograničenje je 50km/h, gledam u retrovizor, sigurno će krenuti za mnom, međutim ništa.

Idem dalje, nailazim na policijsku patrolu, prelazim u drugu traku i zaustavljam se pored njih. Otvaram prozor i čini mi se doživljavam panični napad. Plačem, ne mogu da izgovorim riječ jednu, glasno plačem, držim ruku preko usta, pokušavam da se saberem. Dva policajca, jedan mlađi, drugi stariji samo gledaju u mene.

Nekako skupim snage da izađem iz auta, na šta mi jedan od njih govori da pomjerim auto kako me neko ne bi udario. Pomislim da bi to bilo idealno u ovom momentu. Pomjerim auto, izađem iz auta, čini mi se ovaj stariji policajac već gubi strpljenje, osjećam to u njegovom: „Gospođo, smirite se“. Neka im neko kaže da ne govore ljudima da se smire, može da proizvede kontraindikacije. Govorim im da me neko napao, podižem suknju do koljena, pokazujem im ranu na koljenu, oko nožnog zgloba, pokušavam im objasniti šta se desilo, vraćala sam se kući, došao mi je iza leđa, napao me nepoznat muškarac. Stariji policajac me pita: „Vraćali ste se kući pješke, a sad ste uzeli auto?“. Ne vjerujem da me to pita. Sljedeća stvar koju ću uzeti je helikopter. Nisam sigurna jesam li to glasno rekla, voljela bih da jesam.

Ali jasno vam je da sam tu izgubila nadu da ću dobiti neku pomoć. Opisivala sam im kako izgleda muškarac koji me napao, objašnjavala gdje se desilo, u kojem pravcu je otišao. Dalje se i ne sjećam više razgovora, zapravo nije ga ni bilo. Oba policajca su nekoliko puta ponovila da se moram javiti u Policijsku stanicu Crkvice. Otišla bih ja u stanicu da sam mogla, da sam umjela, da sam znala kako, da sam imala snage, mislim da nisam mogla okrenuti auto u tom pravcu. Rekla sam im ako vidim tog muškarca sad dok vozim da ću ga pregaziti.

Sutradan sam saznala da su to javili u policijsku stanicu Crkvice. Neka djevojka je rekla da će nekog pregaziti autom. Rekli bi možda i moje ime da su me pitali kako se zovem.

Moj susret te večeri s policijom se završio tako što me mlađi policajac vidno iznerviran pitao: „Šta očekujete od nas?“. Ništa. Ni od tebe, ni od komšije. Ne očekujem ništa. Sjela sam u auto i nastavila put do prijateljice.

Jutro poslije te večeri sam otišla u Policijsku stanicu Crkvice i prijavila šta se desilo. Policajka koja je bila dežurna je bila svjetlo u svom ovom ludilu. Ohrabrila me, razgovarala sa mnom. Rekla mi je da i ona ima kćerku za koju se boji i da je grad pun psihopata koji vrebaju svoje žrtve. Uvijek sam se osjećala tako sigurno u svom gradu, nisam se bojala hodati u bilo koje doba noći, bilo kuda. Kako glupo, sine.

Ako sam nešto naučila iz ovog svega je to da ako vas neko napadne, nemojte samo dozivati upomoć. Pokušavajte da govorite šta vam se dešava. Moje komšije su mislile da me napao pas.

Voljela bih da me napala najopasnija životinja na svijetu i rastrgala samo ne muškarac.

Na Facebook stranici nevladine organizacije Centar ženskih prava objavljen objavljeno je iskustvo naše sugrađanke koja je početkom jula mjeseca preživjela pokušaj silovanja. Status prenosimo u cjelosti:

Vraćala sam se kući kao i mnogo puta do tada. Upravo sam se pozdravila s prijateljima i nastavila sam hodati sama posljednji dio puta do kuće. Ljetna noć, svuda sam sretala ljude, šetali su, bicikliste, policiju, sve je djelovalo normalno, uobičajeno.

Skoro sam stigla do kuće, penjala sam se uz stepenice koje vode do mojih vrata, bila sam na 3 minuta hoda udaljena kad sam čula kako neko kašlje iza mene. Zapravo nije bio kašalj, više kao kratko pročišćavanje grla. Trznula sam se i okrenula jer nikog do tada nisam čula iza sebe. Ugledala sam muškarca, u plavoj majici sa nekim logom, slikom, učinilo mi se da je bio znak supermena (kako ironično), hlače, kačket, bijele patike.

Mislila sam da je neko od mještana iako mi nije bio poznat a i nisam mogla dobro da vidim u mraku pa sam veselo rekla, u nadi da nekako opustim situaciju (odnosno sebe): „Uh, prepali ste me.“ Kada nije ništa odgovorio, ponovila sam glasnije: „Prepali ste me“.

Nalazio se na neka dva do tri metra iza mene na tim stepenicama.

Kako mi nije ništa odgovorio oba puta, neki se alarm upalio u meni i osjetila sam da nešto nije uredu. Okrenula sam se i počela trčati uz stepenice instinktivno jer sam bila tako blizu kuće, već sam je mogla vidjeti ali u tom trenutku svaka sumnja da je on obični prolaznik me napustila. Počinje trčati za mnom i kad sam to vidjela iza sebe, odmah sam počela vikati upomoć, u nadi da će me neko od komšija čuti. Trčim uz stepenice, trči on za mnom, meni slike prolaze kroz glavu, silovanje, ubistvo, samo da me ne uhvati, nemoguće da se ovo dešava, osjećam da mi je duša napustila tijelo, nemoguće da sam ovo ja, ovo se ne dešava, sanjam, kako ga nisam vidjela, čula, treba nekog da nazovem, neko da mi pomogne…

Stepenice strme, ja u sandalama, duža suknja, nakon par pređenih stepenica, saplićem se i padam. On već svakako nije bio daleko od mene, tad me već grabi s leđa, stavlja mi lijevu ruku oko vilice, vrata, usta, ne znam više ni sama dok mu desna ruka dolazi na moje grudi.

Ja vrištim, plačem, zapomažem, dozivam koliko mi grlo dozvoljava, borim se da mi usta ne zatvori. Osjećam njegova usta na mom vratu, ne znam ima li odvratnijeg osjećaja, kad nešto toliko ne želiš a dešava se, samo nek me ostavi. Sljedeći momenat osjećam kako mi je zgrabio glavu i snažno je udario u gelender, rukohvat koji se nalazi pored stepenica. Mislim da je nešto promrljao, neku psovku, nisam mogla da se sjetim ni neposredno nakon događaja a ni danas. Pušta me tu, ja ostajem na stepenicama i u momentu kad shvatam da njegove ruke nisu oko mene, dižem se i počinjem trčati tih posljednjih par metara do kuće. Okrenula sam se i vidjela da i on trči ali u suprotnom pravcu, niz stepenice.

Poslije sam shvatila da mi je telefon bio u ruci cijelo vrijeme, nije mi ga uzeo, nisam ga ispustila.

Dolazim pred kuću, vidim komšiju kako stoji na balkonu. Ja zastajem, uplakana vičem u njegovom pravcu: „Pa zar me nisi vidio, nisi čuo, neko me upravo napao?!“. Komšija sasvim lagano, opušteno izgovara: „Pa ja ne znam ni ko si ti“. Ko sam ja? „Niko“ odgovaram. I osjećala sam se kao niko.

Ulazim u kuću, ne znam šta da radim, jesam li sanjala, je li se stvarno desilo, možda se moj um poigrava sa mnom, ali bol u glavi od udarca, krv koja se pojavila na koljenu, srce koje luđački udara mi govori da se desilo.

Zovem prijateljicu, ona nudi da dođe kod mene, da dođe po mene, ja je ubjeđujem da sam dobro, da ne treba, kasno je, ne želim da se iko uznemirava dodatno, zatvaram sve prozore, gledam kroz zavjesu, možda me pratio, možda će sad doći, sama sam u kući, šta da radim, samo da mi neko kaže šta da radim. Shvatam da se bojim da budem sama u kući, grabim ključeve od auta i krećem prema prijateljici, prema policiji, ni sama ne znam gdje idem, znam samo da ne mogu da ostanem u kući.

U autu sam, prvi put ikad se zaključavam iznutra, gledam u kontrolnu ploču auta, vozim 100km na sat a uopšte ne osjećam da mi je noga na gasu. U susret mi idu dva policijska auta, pomislim da će me zaustaviti jer ulicom kojom vozim ograničenje je 50km/h, gledam u retrovizor, sigurno će krenuti za mnom, međutim ništa.

Idem dalje, nailazim na policijsku patrolu, prelazim u drugu traku i zaustavljam se pored njih. Otvaram prozor i čini mi se doživljavam panični napad. Plačem, ne mogu da izgovorim riječ jednu, glasno plačem, držim ruku preko usta, pokušavam da se saberem. Dva policajca, jedan mlađi, drugi stariji samo gledaju u mene.

Nekako skupim snage da izađem iz auta, na šta mi jedan od njih govori da pomjerim auto kako me neko ne bi udario. Pomislim da bi to bilo idealno u ovom momentu. Pomjerim auto, izađem iz auta, čini mi se ovaj stariji policajac već gubi strpljenje, osjećam to u njegovom: „Gospođo, smirite se“. Neka im neko kaže da ne govore ljudima da se smire, može da proizvede kontraindikacije. Govorim im da me neko napao, podižem suknju do koljena, pokazujem im ranu na koljenu, oko nožnog zgloba, pokušavam im objasniti šta se desilo, vraćala sam se kući, došao mi je iza leđa, napao me nepoznat muškarac. Stariji policajac me pita: „Vraćali ste se kući pješke, a sad ste uzeli auto?“. Ne vjerujem da me to pita. Sljedeća stvar koju ću uzeti je helikopter. Nisam sigurna jesam li to glasno rekla, voljela bih da jesam.

Ali jasno vam je da sam tu izgubila nadu da ću dobiti neku pomoć. Opisivala sam im kako izgleda muškarac koji me napao, objašnjavala gdje se desilo, u kojem pravcu je otišao. Dalje se i ne sjećam više razgovora, zapravo nije ga ni bilo. Oba policajca su nekoliko puta ponovila da se moram javiti u Policijsku stanicu Crkvice. Otišla bih ja u stanicu da sam mogla, da sam umjela, da sam znala kako, da sam imala snage, mislim da nisam mogla okrenuti auto u tom pravcu. Rekla sam im ako vidim tog muškarca sad dok vozim da ću ga pregaziti.

Sutradan sam saznala da su to javili u policijsku stanicu Crkvice. Neka djevojka je rekla da će nekog pregaziti autom. Rekli bi možda i moje ime da su me pitali kako se zovem.

Moj susret te večeri s policijom se završio tako što me mlađi policajac vidno iznerviran pitao: „Šta očekujete od nas?“. Ništa. Ni od tebe, ni od komšije. Ne očekujem ništa. Sjela sam u auto i nastavila put do prijateljice.

Jutro poslije te večeri sam otišla u Policijsku stanicu Crkvice i prijavila šta se desilo. Policajka koja je bila dežurna je bila svjetlo u svom ovom ludilu. Ohrabrila me, razgovarala sa mnom. Rekla mi je da i ona ima kćerku za koju se boji i da je grad pun psihopata koji vrebaju svoje žrtve. Uvijek sam se osjećala tako sigurno u svom gradu, nisam se bojala hodati u bilo koje doba noći, bilo kuda. Kako glupo, sine.

Ako sam nešto naučila iz ovog svega je to da ako vas neko napadne, nemojte samo dozivati upomoć. Pokušavajte da govorite šta vam se dešava. Moje komšije su mislile da me napao pas.

Voljela bih da me napala najopasnija životinja na svijetu i rastrgala samo ne muškarac.