Brojni su problemi s kojima se osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini suočavaju: diskriminacija, fizičke barijere, neadekvatna zdravstvena zaštita. Zaboravljaju li bh. političari osobe s invaliditetom, kao i važnost uključivanja u radne procese i ostvarivanje prava na rad i koliko su poslodavci društveno odgovorni?

Dragana Brkić je po zanimanju trgovkinja. Na evidenciji Biroa za zapošljavanje posao je čekala 13 godina. Prije pet godina je dobila prvu i jedinu ponudu, da radi u Intragu, tuzlanskom preduzeću koje je osnovao Informativni centar za osobe s invaliditetom, gdje štampaju vizit karte, letke, brošure, izrađuju suvenire i još mnogo toga.

“Trenutno sam kao grafički dizajner, crtam crteže koje puštaju kolege u radionici, naljepnice”, kaže Dragana Brkić.

Od ukupno 12 uposlenika, u Intragu je 10 osoba s invaliditetom sa više od 70 posto invaliditeta, među njima i Benjamin Kulašević i Bojan Lovrić.

“U principu sam grafički dizajner. Radim ovdje godinu i po”, rekao je Kulašević.

“Brišem nekad slova, njima pomognem tamo u radionici i svašta pomalo. Kako je raditi ovdje? Super”, kaže Bojan Lovrić.

“Mnogo osoba s invaliditetom je iz Intraga otišlo raditi za druge firme i za Sloveniju su čak otišle kolege, neke su prešle i u javne institucije da rade. Nije to veliki broj, ali to je nešto pozitivno i što treba naglasiti”, rekao je Anes Ćehović, direktor “Intraga” za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom radna mjesta dobijaju, uglavnom, u nevladinim organizacijama ili odlučuju pokrenuti biznis, poput Amire Kartal koja izrađuje ukrasne unikatne kutije.

“Jedini način da se zaposlimo, ali treba ustrajati. Ispočetka nema za doprinose, namiri muž da ne bih zatvorila. Ali sad evo sve ide, podmire se troškovi i zaradi se”, priča nam Amira Kartal.

Posao u firmama je skoro nemoguće dobiti, a najčešće zbog stereotipa koji još vladaju kod poslodavaca.

“Svaki poslodavac mora na 16 osoba zaposliti i jednu osobu s invaliditetom. Međutim, među poslodavcima nažalost vlada negativna praksa da, umjesto da zaposle osobu s invaliditetom, oni radije plaćaju novčane iznose u zamjenu za to”, ističe Adisa Kišić iz Informativnog centra Lotos Tuzla.

Zahvaljujući prije svega vlastitoj upornosti, naši sagovornici su uzeli budućnost u svoje ruke, i ne samo to, svojim angažmanom doprinose društvenoj zajednici, nadajući se potpunoj primjeni konvencije Ujedinjenih nacija.

Brojni su problemi s kojima se osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini suočavaju: diskriminacija, fizičke barijere, neadekvatna zdravstvena zaštita. Zaboravljaju li bh. političari osobe s invaliditetom, kao i važnost uključivanja u radne procese i ostvarivanje prava na rad i koliko su poslodavci društveno odgovorni?

Dragana Brkić je po zanimanju trgovkinja. Na evidenciji Biroa za zapošljavanje posao je čekala 13 godina. Prije pet godina je dobila prvu i jedinu ponudu, da radi u Intragu, tuzlanskom preduzeću koje je osnovao Informativni centar za osobe s invaliditetom, gdje štampaju vizit karte, letke, brošure, izrađuju suvenire i još mnogo toga.

“Trenutno sam kao grafički dizajner, crtam crteže koje puštaju kolege u radionici, naljepnice”, kaže Dragana Brkić.

Od ukupno 12 uposlenika, u Intragu je 10 osoba s invaliditetom sa više od 70 posto invaliditeta, među njima i Benjamin Kulašević i Bojan Lovrić.

“U principu sam grafički dizajner. Radim ovdje godinu i po”, rekao je Kulašević.

“Brišem nekad slova, njima pomognem tamo u radionici i svašta pomalo. Kako je raditi ovdje? Super”, kaže Bojan Lovrić.

“Mnogo osoba s invaliditetom je iz Intraga otišlo raditi za druge firme i za Sloveniju su čak otišle kolege, neke su prešle i u javne institucije da rade. Nije to veliki broj, ali to je nešto pozitivno i što treba naglasiti”, rekao je Anes Ćehović, direktor “Intraga” za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom radna mjesta dobijaju, uglavnom, u nevladinim organizacijama ili odlučuju pokrenuti biznis, poput Amire Kartal koja izrađuje ukrasne unikatne kutije.

“Jedini način da se zaposlimo, ali treba ustrajati. Ispočetka nema za doprinose, namiri muž da ne bih zatvorila. Ali sad evo sve ide, podmire se troškovi i zaradi se”, priča nam Amira Kartal.

Posao u firmama je skoro nemoguće dobiti, a najčešće zbog stereotipa koji još vladaju kod poslodavaca.

“Svaki poslodavac mora na 16 osoba zaposliti i jednu osobu s invaliditetom. Međutim, među poslodavcima nažalost vlada negativna praksa da, umjesto da zaposle osobu s invaliditetom, oni radije plaćaju novčane iznose u zamjenu za to”, ističe Adisa Kišić iz Informativnog centra Lotos Tuzla.

Zahvaljujući prije svega vlastitoj upornosti, naši sagovornici su uzeli budućnost u svoje ruke, i ne samo to, svojim angažmanom doprinose društvenoj zajednici, nadajući se potpunoj primjeni konvencije Ujedinjenih nacija.