Iako smo svi svjedoci toga da je za većinu proizvoda posljednjih godina smanjena gramaža, pa tako kupujemo rižu, šećer i slične proizvode od 800 ili 900 grama, umjesto od kilogram, i to po istoj ili višoj cijeni, bh. građani ipak se ne odlučuju da se žale nekom proizvođaču, kao što je to slučaj u razvijenim zemljama.

Svim ovim proizvodima je smanjena gramaža, pa su čak i domaći proizvođači prihvatili taj trend, a prema riječima Murise Marić, izvršne direktorice Udruženja građana DON Prijedor, postoje države koje se bore protiv toga, ali to su zemlje EU, poput Francuske, Belgije i sl.

“Njihovi građani, putem udruženja potrošača, traže da se vrate gramaže na koje su navikli, ali to kod nas nije tako”, ističe Marićeva za “Nezavisne novine” i dodaje da naši građani nikad neće nekom proizvođaču napisati da nije u redu da tako radi.

“Žalosno je što našeg potrošača ne može ništa probuditi niti podstaknuti da zajedno napravimo akciju i zahtijevamo od naših proizvođača da vrate gramažu. U razvijenim zemljama žale se na sve”, ističe Marićeva.

Prema njenim riječima, većina proizvođača smanjuje gramažu, ali ostavlja identično pakovanje, na koje su kupci navikli.

“Sve je legalno, na proizvodu piše gramaža, ali svjesni smo da je veoma mali broj proizvoda ostao na npr. 100 grama, ili da je pakovanje od jednog kilograma, onako kako je to bilo prije. Sve je počelo sa čokoladom, koja je smanjena na 80 gr, a zatim su počeli da smanjuju i drugi proizvođači, pa tako sada, npr. imamo kafu od 375 grama. Kada vidite pakovanje jedno pored drugog, nekako i ne obratite pažnju da je jedno znatno manje. To prikriveno podizanje cijena kroz smanjeno pakovanje se, kako kažu stručnjaci, dešava najviše u periodu inflacije, jer proizvođači tada misle da će sa manjom gramažom prodati više proizvoda i tako zaraditi, ali zasigurno neće. No, potrošač danas nema izbora, tako da će se vjerovatno još zadržati ovakvo stanje”, pojašnjava Marićeva.

Gordana Bulić iz Udruženja “Klub potrošača” Tuzlanskog kantona, navodi da je takva praksa smanjenja gramaže započela sa slatkišima koji se nalaze pored kase.

“Kada smo pitali trgovce, došli smo do informacija da je to bilo uobičajeno duži period u zemljama zapadne Evrope, gdje su imali previše pretile djece, a kako bi izašli u susret roditeljima, smanjivali su gramažu. Međutim, to nije pratilo smanjenje cijena, proizvodi nisu bili jeftiniji, što ekonomisti opet pravdaju troškovima proizvodnje. No, to se počelo umnožavati, pa se primjenjivalo na kafu, rižu, šećer, a većina toga više nije pakovana po kilogram, već 900 ili manje grama. Dobijali smo žalbe i pitanja zašto se to radi, međutim, u kontaktu sa inspekcijama, rekli su nam da oni ne mogu ništa uraditi, jer su proizvođači naveli tačnu neto težinu”, pojašnjava Bulićeva.

Kako navodi, oni se s tim ne slažu, jer iz iskustva znaju da promjena određenog proizvoda u suštini predstavlja novi asortiman, koji mora da se razlikuje na neki način od prethodnog.

“Ovdje nema razlike, jer kada kupujete npr. neku čokoladu, ostaje isti omot, samo je neto težina različita. Znači, inspektori bi mogli posegnuti za tim da svaki proizvod mora imati svoj identitet, biti različito označen i sl.”, navodi ona.

Dodaje da su ljudi navikli na sve to, ali da sada pažljivije gledaju neto težinu.

“U Federaciji BiH se sada donosi novi zakon o trgovini i mi ćemo pokušati da stavimo akcenat na to da se u okviru tog zakona posveti pažnja takvim pojavama”, zaključuje Bulićeva.

Iako smo svi svjedoci toga da je za većinu proizvoda posljednjih godina smanjena gramaža, pa tako kupujemo rižu, šećer i slične proizvode od 800 ili 900 grama, umjesto od kilogram, i to po istoj ili višoj cijeni, bh. građani ipak se ne odlučuju da se žale nekom proizvođaču, kao što je to slučaj u razvijenim zemljama.

Svim ovim proizvodima je smanjena gramaža, pa su čak i domaći proizvođači prihvatili taj trend, a prema riječima Murise Marić, izvršne direktorice Udruženja građana DON Prijedor, postoje države koje se bore protiv toga, ali to su zemlje EU, poput Francuske, Belgije i sl.

“Njihovi građani, putem udruženja potrošača, traže da se vrate gramaže na koje su navikli, ali to kod nas nije tako”, ističe Marićeva za “Nezavisne novine” i dodaje da naši građani nikad neće nekom proizvođaču napisati da nije u redu da tako radi.

“Žalosno je što našeg potrošača ne može ništa probuditi niti podstaknuti da zajedno napravimo akciju i zahtijevamo od naših proizvođača da vrate gramažu. U razvijenim zemljama žale se na sve”, ističe Marićeva.

Prema njenim riječima, većina proizvođača smanjuje gramažu, ali ostavlja identično pakovanje, na koje su kupci navikli.

“Sve je legalno, na proizvodu piše gramaža, ali svjesni smo da je veoma mali broj proizvoda ostao na npr. 100 grama, ili da je pakovanje od jednog kilograma, onako kako je to bilo prije. Sve je počelo sa čokoladom, koja je smanjena na 80 gr, a zatim su počeli da smanjuju i drugi proizvođači, pa tako sada, npr. imamo kafu od 375 grama. Kada vidite pakovanje jedno pored drugog, nekako i ne obratite pažnju da je jedno znatno manje. To prikriveno podizanje cijena kroz smanjeno pakovanje se, kako kažu stručnjaci, dešava najviše u periodu inflacije, jer proizvođači tada misle da će sa manjom gramažom prodati više proizvoda i tako zaraditi, ali zasigurno neće. No, potrošač danas nema izbora, tako da će se vjerovatno još zadržati ovakvo stanje”, pojašnjava Marićeva.

Gordana Bulić iz Udruženja “Klub potrošača” Tuzlanskog kantona, navodi da je takva praksa smanjenja gramaže započela sa slatkišima koji se nalaze pored kase.

“Kada smo pitali trgovce, došli smo do informacija da je to bilo uobičajeno duži period u zemljama zapadne Evrope, gdje su imali previše pretile djece, a kako bi izašli u susret roditeljima, smanjivali su gramažu. Međutim, to nije pratilo smanjenje cijena, proizvodi nisu bili jeftiniji, što ekonomisti opet pravdaju troškovima proizvodnje. No, to se počelo umnožavati, pa se primjenjivalo na kafu, rižu, šećer, a većina toga više nije pakovana po kilogram, već 900 ili manje grama. Dobijali smo žalbe i pitanja zašto se to radi, međutim, u kontaktu sa inspekcijama, rekli su nam da oni ne mogu ništa uraditi, jer su proizvođači naveli tačnu neto težinu”, pojašnjava Bulićeva.

Kako navodi, oni se s tim ne slažu, jer iz iskustva znaju da promjena određenog proizvoda u suštini predstavlja novi asortiman, koji mora da se razlikuje na neki način od prethodnog.

“Ovdje nema razlike, jer kada kupujete npr. neku čokoladu, ostaje isti omot, samo je neto težina različita. Znači, inspektori bi mogli posegnuti za tim da svaki proizvod mora imati svoj identitet, biti različito označen i sl.”, navodi ona.

Dodaje da su ljudi navikli na sve to, ali da sada pažljivije gledaju neto težinu.

“U Federaciji BiH se sada donosi novi zakon o trgovini i mi ćemo pokušati da stavimo akcenat na to da se u okviru tog zakona posveti pažnja takvim pojavama”, zaključuje Bulićeva.