Vlada FBiH je utvrdila Nacrt zakona o zaštiti prijavitelja korupcije u Federaciji BiH. Cilj ovog zakona je suzbijanje korupcije i osiguranje učinkovitog sustava zaštite prijavitelja od bilo kojeg oblika ugrožavanja ili povrede prava prijavitelja koja bi mogla biti u svezi sa prijavom korupcije.

Svaka osoba ima pravo da, u dobroj vjeri, prijavi bilo koji oblik korupcije u javnom ili privatnom sektoru, za koji sazna na bilo koji način. Zakon zabranjuje sprječavanje prijavljivanja korupcije, a svaka odredba općeg ili pojedinačnog akta koja to sprječava ne proizvodi pravno dejstvo.

Zabranjena je zlouporaba prijavljivanja korupcije dostavljanjem informacija za koje prijavitelj u momentu prijavljivanja zna da nisu istinite.

U slučaju prijave korupcije, odgovorna ili ovlaštena osoba dužna je poduzeti sve mjere s ciljem otkrivanja, sprječavanja, suzbijanja i kažnjavanja svih oblika korupcije, te zaštite prijavitelja.

Kako je definirano, prijava u dobroj vjeri je ona koja sadrži činjenice na osnovu kojih prijavitelj sumnja da je pokušana ili izvršena korupcija o kojima ima saznanja i koje smatra istinitim.

Zaštićeno prijavljivanje može biti interno i eksterno. Internim prijavitelj obavještava odgovornu ili ovlaštenu osobu o činjenicama na osnovu kojih sumnja da je kod subjekta kojim odgovorna osoba rukovodi, pokušana ili izvršena korupcija.

Eksterno prijavljivanje vrši se, između ostalog, u slučaju da prijavitelj ima razloga vjerovati da se odgovorna ili ovlaštena osoba kojoj se podnosi prijava može izravno ili neizravno dovesti u svezu s korupcijom.

Iznimno, zaštićenim prijavljivanjem smatra se i objavljivanje putem sredstava javnog informiranja ili na drugi način činjenje javno dostupnim informacija koje ukazuju na pokušaj korupcije, da je ona izvršena ili je u tijeku.

U postupku sudbene zaštite prava prijavitelja i prava drugih osoba koje trpe štetnu radnju mjesno je nadležan općinski sud prema mjestu nastanka štetne radnje ili prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta tužitelja.

Teret dokazivanja je na tuženom koji dokazuje zakonitost, cjelishodnost i objektivnu opravdanost ili nepostojanje akta, činjenja ili nečinjenja koji su u tužbi označeni kao štetna radnja.

Prema obrazloženju, razlog za donošenje Zakona je činjenica kako u Federaciji BiH ne postoje učinkoviti pravni i institucijski mehanizmi za osiguranje zaštite osoba koje bi se odlučile prijaviti korupciju. Takvo stanje izravno pogoduje počiniteljima radnji koje imaju obilježja korupcije, jer se radi o pojavama koje su ionako karakteristične po tajnovitosti.

Nadležna tijela u praksi teško dolaze do saznanja da se zaista desila neka koruptivna radnja, uglavnom zbog bojazni osoba koje imaju takva saznanja od izloženosti nekom vidu štetne radnje. U rijetkom broju slučajeva, gdje su se pojedinci odlučili prijaviti korupciju, u svojim radnim sredinama su, u pravilu, bili izloženi različitim negativnim reakcijama koje se zajednički mogu nazvati odmazda (prestanak radnog odnosa, mobing, prijetnje, stavljanje u lošije radne uvjete, onemogućavanje napredovanja u službi i drugi vidovi diskriminacije). Osim toga, nadležni pravosudni organi u suštini ne uspijevaju osigurati učinkovitu zaštitu takvih osoba, prvenstveno zbog toga što u FBiH ne postoji zakonski ustanovljeno pravo na zaštićeno prijavljivanje.

Krajnja namjera predlagatelja Zakona je da javnosti, odnosno građanima bude poslana jasna poruka kako će država, putem zakonskih normi i uspostavljenih institucija, uložiti sve moguće napore da pruži adekvatnu i učinkovitu zaštitu osobama koje se odluče prijaviti korupciju, bez straha da će usljed toga biti izloženi bilo kojim radnjama odmazde.

Usvajanjem ovog zakona se istodobno izvršavaju međunarodne obveze Bosne i Hercegovine.

Vlada FBiH je utvrdila Nacrt zakona o zaštiti prijavitelja korupcije u Federaciji BiH. Cilj ovog zakona je suzbijanje korupcije i osiguranje učinkovitog sustava zaštite prijavitelja od bilo kojeg oblika ugrožavanja ili povrede prava prijavitelja koja bi mogla biti u svezi sa prijavom korupcije.

Svaka osoba ima pravo da, u dobroj vjeri, prijavi bilo koji oblik korupcije u javnom ili privatnom sektoru, za koji sazna na bilo koji način. Zakon zabranjuje sprječavanje prijavljivanja korupcije, a svaka odredba općeg ili pojedinačnog akta koja to sprječava ne proizvodi pravno dejstvo.

Zabranjena je zlouporaba prijavljivanja korupcije dostavljanjem informacija za koje prijavitelj u momentu prijavljivanja zna da nisu istinite.

U slučaju prijave korupcije, odgovorna ili ovlaštena osoba dužna je poduzeti sve mjere s ciljem otkrivanja, sprječavanja, suzbijanja i kažnjavanja svih oblika korupcije, te zaštite prijavitelja.

Kako je definirano, prijava u dobroj vjeri je ona koja sadrži činjenice na osnovu kojih prijavitelj sumnja da je pokušana ili izvršena korupcija o kojima ima saznanja i koje smatra istinitim.

Zaštićeno prijavljivanje može biti interno i eksterno. Internim prijavitelj obavještava odgovornu ili ovlaštenu osobu o činjenicama na osnovu kojih sumnja da je kod subjekta kojim odgovorna osoba rukovodi, pokušana ili izvršena korupcija.

Eksterno prijavljivanje vrši se, između ostalog, u slučaju da prijavitelj ima razloga vjerovati da se odgovorna ili ovlaštena osoba kojoj se podnosi prijava može izravno ili neizravno dovesti u svezu s korupcijom.

Iznimno, zaštićenim prijavljivanjem smatra se i objavljivanje putem sredstava javnog informiranja ili na drugi način činjenje javno dostupnim informacija koje ukazuju na pokušaj korupcije, da je ona izvršena ili je u tijeku.

U postupku sudbene zaštite prava prijavitelja i prava drugih osoba koje trpe štetnu radnju mjesno je nadležan općinski sud prema mjestu nastanka štetne radnje ili prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta tužitelja.

Teret dokazivanja je na tuženom koji dokazuje zakonitost, cjelishodnost i objektivnu opravdanost ili nepostojanje akta, činjenja ili nečinjenja koji su u tužbi označeni kao štetna radnja.

Prema obrazloženju, razlog za donošenje Zakona je činjenica kako u Federaciji BiH ne postoje učinkoviti pravni i institucijski mehanizmi za osiguranje zaštite osoba koje bi se odlučile prijaviti korupciju. Takvo stanje izravno pogoduje počiniteljima radnji koje imaju obilježja korupcije, jer se radi o pojavama koje su ionako karakteristične po tajnovitosti.

Nadležna tijela u praksi teško dolaze do saznanja da se zaista desila neka koruptivna radnja, uglavnom zbog bojazni osoba koje imaju takva saznanja od izloženosti nekom vidu štetne radnje. U rijetkom broju slučajeva, gdje su se pojedinci odlučili prijaviti korupciju, u svojim radnim sredinama su, u pravilu, bili izloženi različitim negativnim reakcijama koje se zajednički mogu nazvati odmazda (prestanak radnog odnosa, mobing, prijetnje, stavljanje u lošije radne uvjete, onemogućavanje napredovanja u službi i drugi vidovi diskriminacije). Osim toga, nadležni pravosudni organi u suštini ne uspijevaju osigurati učinkovitu zaštitu takvih osoba, prvenstveno zbog toga što u FBiH ne postoji zakonski ustanovljeno pravo na zaštićeno prijavljivanje.

Krajnja namjera predlagatelja Zakona je da javnosti, odnosno građanima bude poslana jasna poruka kako će država, putem zakonskih normi i uspostavljenih institucija, uložiti sve moguće napore da pruži adekvatnu i učinkovitu zaštitu osobama koje se odluče prijaviti korupciju, bez straha da će usljed toga biti izloženi bilo kojim radnjama odmazde.

Usvajanjem ovog zakona se istodobno izvršavaju međunarodne obveze Bosne i Hercegovine.