U Zenici, gradu čelika i dima, gdje su generacije odrastale uz ritam industrijskih sirena, Željezara Zenica više ne stvara čelik – ali još uvijek traje. Osnovana 1892. godine, ova nekadašnja okosnica jugoslovenske metalurgije danas opstaje zahvaljujući šačici upornosti i ljudskoj nadi da kraj ne mora uvijek značiti zaborav.
Iako je osmu godinu u stečaju, Željezara i dalje funkcioniše – ne kao proizvodni pogon, već kao firma koja živi od izdavanja imovine i uslužnih djelatnosti. U halama gdje su nekad radile hiljade ljudi (na vrhuncu moći, 1989. godine Željezara je zapošljavala 24.000 ljudi), danas rade tek desetine. I to oni koji su ostali – da čuvaju, održavaju i čekaju. Priliku za penziju, za uvezivanje staža, za dostojanstven kraj jednog radnog vijeka.
Najnoviji udarac došao je iz Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, čija je odluka da carinski terminal dodijeli drugom zakupcu ugrozila gotovo polovinu prihoda koje Željezara koristi za isplatu plata i održavanje firme. Za radnike koji već godinama žive između biroa i fabričkog kruga – to bi mogao biti udarac od kojeg se više neće oporaviti.
Očekuju da im država ne okrene leđa
Ramo Dedić iz Zenice prvi radni dan u Željezari imao je još 1987. godine. Danas, gotovo četiri decenije kasnije, i dalje je među onima koji svakodnevno dolaze na posao, iako to što zarađuju jedva pokriva osnovne troškove života.
“Većini nas fali po dvije godine do penzije. Sad hoće carinski terminal da prebace na privatnu firmu, a to nam je osnovni dio primanja. Kud ću ja sada? Ko će me zaposliti? Ne bih prošao ni ljekarski. Užas živi”, govori Dedić.
Dedić, koji je bio i pripadnik Armije RBiH tokom rata, kaže da je ovo trenutak kada očekuje da mu država, za koju je radio i borio se, ne okrene leđa.
“Od tih prihoda se nama isplaćuju plaće. Ako ih izgubimo, vjerovatno ćemo završiti na birou. Možda bi mi radnici mogli izdržati još dvije godine do penzije, kako je kod većine nas koji smo ostali. Ali, teško ćemo opstati bez novca za zakup terminala”, tvrdi Dedić.
Avdija Halilović, predsjednik Sindikata Željezare Zenica, s gorčinom govori o dugotrajnom procesu ispunjavanja uslova koje je postavljala Uprava za indirektno oporezivanje BiH.
“Dolazili su nam komisijski prošle i pretprošle godine, tražili da ispunimo određene tehničke uslove. Uložili smo gotovo 100.000 konvertibilnih maraka [cca 50.000 eura]. Sve što su tražili – završili smo. Bili su zadovoljni. I onda su nas odbili”, objašnjava Halilović.
Za Halilovića, koji je u Željezari proveo 36 godina, ovo nije samo administrativna odluka, već politički pritisak koji se lomi preko leđa običnih radnika.
“Ovo je sistem ‘ti meni – ja tebi’. Političko prepucavanje zbog kojeg ćemo mi izgubiti hljeb. Ako nam uzmu terminal, moraće se otpustiti ljudi. A kako pokriti imovinu i sigurnost ako dođe do otpuštanja?”, pita se Halilović.
Željezara je stvorila grad
Imovina Željezare ostaje vrijedna osnovica za opstanak i mogući oporavak. Raspolaže značajnim resursima, uključujući zemljište, nekretnine i infrastrukturne objekte. Jedan od najvažnijih objekata je Hotel “Internacional”, koji je Željezara u nekoliko navrata bezuspješno pokušavala prodati. Tu su i Pansion “Bistričak”, za koji se trebaju urediti vlasnički odnosi prije prodaje, zatim Stacionar, Terminal, nekoliko industrijskih objekata i zemljišta, kao i stanovi u Zenici, koji bi se mogli iskoristiti ili prodati kako bi se obezbijedila potrebna sredstva za isplatu dugovanja i očuvanje radnih mjesta. Međutim, potražnja za imovinom je slabija nego što bi se očekivalo, a tržište je zasićeno.
Jasmin Hadžirašidović, stečajni upravnik Željezare Zenica, naglašava da firma, iako u stečaju, uspijeva ispunjavati obaveze, ali da je pitanje terminala ključno za dalji opstanak.
“Do kraja maja vjerovatno ćemo isplatiti 60 posto obaveza iz općeg isplatnog reda. Plan je da do kraja godine zatvorimo sve obaveze. Ipak, bez prihoda od terminala, teško ćemo opstati”, smatra stečajni upravnik.
Hadžirašidović podsjeća da je interes za prodaju imovine slab, uprkos više pokušaja – uključujući i šest neuspjelih prodaja Hotela “Internacional”.
“Željezara je stvorila ovaj grad. Bilo bi porazno da ime nestane. Terminal je bio oslonac za novu reorganizaciju, za mogućnost da ostane bar dio firme koja može samostalno opstati”, kaže Hadžirašidović.
Navodi da se nadaju da će država prepoznati njihovu borbu i podržati ih. Jer, ovdje nije samo riječ o firmi, već o tradiciji, o životima ljudi koji su tu odrasli i koji su dali cijeli svoj radni vijek ovoj industriji.
Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona, upozorava da je gubitak carinskog terminala za Željezaru mnogo više od običnog poslovnog poraza.
“To je gotovo polovina prihoda firme. Ako ih izgube, sve dolazi u pitanje – i isplate, i održavanje, i planovi da se zbrinu radnici kroz penziju”, kaže Mujkanović.
Kompletan tekst možete pročitati na Al Jazeera.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
