Opsada Sarajeva od 1992. do 1996. godine, koja je trajala 1.425 dana bila je najokrutnije vojno djelovanje na jedan grad u novijoj istoriji čovječanstva. Tokom opsade, prema zvaničnim podacima Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH ubijeno 11.541 građana Sarajeva, među kojima i 1.601 dijete. Ranjeno je preko 61.136 civila, od čega čak 14.947 djece.

Među žrtvama stravičnog granatiranja Sarajeva bila je i Senida Karović, danas predsjednica Udruženja “Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo”. Ona je 30. januara 1993. godine, dok je išla po vodu, ranjena u eksploziji granate kod mosta Drvenija u centru grada.

“Ostala sam bez noge, visoka amputacija. Tri mjeseca sam bila u bolnici, tri puta sam iskrvarila, život mi je došao u pitanje. Poslije su mi ljekari u bolnici ‘Koševo’ amputirali nogu. Od tada do danas pokušavam da živim nekakav normalan život. Međutim, nije to normalan život. Teško je svakog jutra ustajati bez noge, teško je živjeti bez noge, teško je obavljati svakodnevne aktivnosti, teško je i kada te drugi gledaju na ulici kako si ti različit. I teško je to sve psihički podnositi, ali borimo se. Ovdje u udruženju smo svi civilne žrtve rata, družimo se, razmjenjujemo iskustva i to je svakom pojedincu koji je stradao jako velika moralna podrška, da pobijedimo sami sebe i svoj hendikep”, ističe Karović.

– Sarajevo logor –

Ističe da je opsada Sarajeva uglavnom bila usmjerena protiv civila, te da podaci da je više od 11.500 građana ubijeno, od čega 1.601 dijete, dovoljno govore sami za sebe.

“To su podaci koji govore da je Sarajevo bilo najveći logor u novijoj istoriji ratova. Civilne žrtve rata danas jako teško žive. One su na margini ovog društva”, priča Karović za Anadolu Agency (AA) i dodaje:

“Pričamo o ljudima koji su preživjeli nevjerovatan pakao, kojima niko i ničim ne može nadoknaditi to što su izgubili. Niko ne može nadoknaditi majku djetetu koje ju je izgubilo, ili djetetu nogu, ljudima koji su ostali amputirci, teški invalidi… Imamo jednu kategoriju, a to su mladi ljudi, kojima je danas 30 do 40 godina, koji su ranjeni kao djeca, koji su ostali bez dijelova tijela, nisu završili škole, nisu u poslijeratnom periodu uspjeli da se prekvalifikuju da dođu do zaposlenja. Mislim da bi vlast morala voditi računa o toj populaciji, to su ljudi puni kompleksa manje vrijednosti, čak smo imali suicida određenog broja mladih ljudi koji ne mogu da prevaziđu te komplekse.”

Karović dodaje da unija okuplja najveći dio populacije civilnih žrtava rata, te da im pomaže kroz sve segmente društvenog života, od lijepe riječi do pravnog savjeta…

“Težak je život te populacije, jer nažalost živimo u vremenu kada se svi oslanjaju na to da nema novca. Međutim, rekla bih da ovdje nema dobre volje da se pomogne tim ljudima, a vjerujte da je ovoj populaciji pomoć jako potrebna i treba je pružiti što prije”, smatra predsjednica Unije civilnih žrtava rata KS.

– Moralna satisfakcija –

Ona naglašava da, nažalost, veliki broj građana Sarajeva pokušava da zaboravi blisku prošlost.

“Moramo se svakodnevno podsjećati da je bila agresija, da je to bio rat usmjeren protiv civila. Da su nasumice bacali granate ne razmišljajući gdje će pasti, koga će raniti, ubiti i šta će sve učiniti. Ne smijemo to zaboraviti. Moramo zbog budućih pokoljenja, zbog naše djece, zbog istorije da se zna ko je bio agresor, ko je bio na brdima oko Sarajeva, ko je ubijao građane Sarajeva i patio ih bez struje, bez vode, bez hljeba, bez svega onoga što moramo da imamo u svakodnevnom životu. U Uniji civilnih žrtava rata pokušavamo onoliko koliko je u našoj moći da obilježimo sva mjesta stradanja”, kaže Karović.

Karović vjeruje da će sudije Haškog tribunala 22. novembra izreći zasluženu kaznu Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, koja je 1.425 dana držala pod opsadom Sarajevo.

“Hoću da vjerujem da će sudije Haškog tribunala imati snage i hrabrosti da presude u ime pravde i pravičnosti. Koliko to meni kao civilnoj žrtvi rata znači? Znači mi puno. Niko i ničim niti meni, niti civilnim žrtvama rata ne može nadoknaditi ono što su one izgubile i preživjele. Međutim, dobili bi moralnu satisfakciju da se zna da mora odgovarati svako za ono šta je uradio. Da, na kraju krajeva, ratni zločin nije isplativ, da postoji kazna za ljude koji rade ratni zločin, koji naređuju da se ubijaju građani Sarajeva, da im se razvali pamet”, zaključuje Karović.

Sarajevska pijaca Markale tokom opsade Sarajeva bila je mjesto dva stravična masakra. Nakon ispaljenih granata sa položaja Vojske Republike Srpske prvo je 5. februara 1994. godine ubijeno 68, a ranjeno 144 ljudi, a zatim 28. augusta 1995. godine život je izgubilo 37 građana Sarajeva, a povrijeđeno ih je 90.

– Podsjećanja na masakr na Markalama –

Abid Kočević, danas 84-godišnji starac, bio je svjedok i žrtva masakra 1994. godine. Eksplozija granate nanijela mu je tešku povredu noge.

“To mi je stalno pred očima. Kada god prođem pored Markala ili dođem na pijacu, stalno mi je ta slika u glavi, gdje sam ležao, gdje sam ranjen. Drugo ništa i ne znam, jer su me nosili onako ranjenog. U bolnici su gazili po meni, jer je bilo puno ranjenika. Da nisam uhvatio nekoga u bijelom mantilu umro bih”, prisjeća se Kočević tog kobnog 5. februara prije 23 godine.

Nakon što mu je u Sarajevu ukazana prva pomoć Kočević je prebačen u američku bolnicu u blizini Stuttgarta, gdje su mu spasili nogu.

“Odatle su me poslali u Englesku da bi dovršili liječenje. Tu sam bio pet godina i onda sam se vratio ovamo. Čim sam došao u Englesku oni su me pitali hoću li ostati ili ću se vratiti. Rekao sam da ću se vratiti. Živim teško, jer imam gvozdenu cijev u nozi i osam šarafa. Strahujem da mi se to ne rasklima”, priča Kočević i vraća sjećanja na masakr:

“Teško je bilo, kada sam se probudio poslije eksplozije, vidio sam da svi leže. Niko se ne čuje, probao sam da vidim šta je meni i vidim da mi je noga okrenuta. Onda su došli ljudi, koji su nas trpali u gepeke auta i odvozili.”

Kočević naglašava da mu je jako žao što se desio rat u BiH, jer su prije toga svi živjeli kao jedan narod.

“Živjeli smo kao jedan narod i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci. Ženili se, udavali se jedni za druge, nije bilo nikakvih razlika. Međutim, rat je puno poremetio odnose, iako narod pokušava da to zaboravi malo, ali teško je zaboraviti. Mladića se dobro sjećam kada je govorio preko televizije i radija: ‘Gađajte, tu nema Srba’, ali mi nikada na pameti nije bilo da će pijacu gađati. Sve je poremećeno, da ne znam šta da kažem”, veli Kočević, te se nada da će Mladić biti adekvatno kažnjen za zlodjela koja je učinio:

“On je stvarno zaslužio da bude strogo kažnjen, jer je uradio najviše zločina. Oni što su ubijali to su radili po njegovoj naredbi. Iskreno, lično, sumnjam da će ta pravda doći, jer kakav u svijetu vlada zakon daj Bože da to bude prava pravda. On ne smije poklopiti srpski narod, nije sav srpski narod takav. On nije u Sarajevu gađao samo Bošnjake, gađao je i Srbe i Hrvate i Jevreje i Rome. Sve je gađao i ne bi smjelo da se desi da ne bude osuđen”, rekao je Kočević.

Iako je u ratu doživio teško ranjavanje, Kočević ističe da i danas ima drugova pravoslavaca i katolika, s kojima se ne razlikuje u vjeri, nego s njima dijeli dobro i zlo.

– Više od 300 granata dnevno –

Haški optuženik Ratko Mladić, bivši komandant Vojske RS tereti se u 11 tačaka optužnice za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja.

Poseban dio optužnice odnosi se na opsadu Sarajeva, na granatiranje grada i snajpersku vatru na civilno stanovništvo. Mladić je optužen za granatiranje ulica, stambenih zgrada, institucija i bolnica, u kojima je poginulo ili ranjeno preko deset hiljada građana, među kojima veliki broj djece i žena.

Tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana na grad je u prosjeku svaki dan padalo 329 granata od kojih je stradalo 11.541 civila, od čega 1.601 dijete, a povrijeđeno je preko 60.000 ljudi.

Čitanje presude u predmetu Mladić održaće se 22. novembra 2017. u sudnici I Međunarodnog suda pravde u Hagu.

Suđenje je počelo 16. maja 2012. godine. Dokazni postupak Tužilaštva završen je 26. februara 2014, a dokazni postupak odbrane je počeo 19. maja 2014. i trajao je do 16. augusta 2016. godine. Iznošenje završnih riječi održano je od 5. do 15. decembra 2016. godine.

Opsada Sarajeva od 1992. do 1996. godine, koja je trajala 1.425 dana bila je najokrutnije vojno djelovanje na jedan grad u novijoj istoriji čovječanstva. Tokom opsade, prema zvaničnim podacima Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH ubijeno 11.541 građana Sarajeva, među kojima i 1.601 dijete. Ranjeno je preko 61.136 civila, od čega čak 14.947 djece.

Među žrtvama stravičnog granatiranja Sarajeva bila je i Senida Karović, danas predsjednica Udruženja “Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo”. Ona je 30. januara 1993. godine, dok je išla po vodu, ranjena u eksploziji granate kod mosta Drvenija u centru grada.

“Ostala sam bez noge, visoka amputacija. Tri mjeseca sam bila u bolnici, tri puta sam iskrvarila, život mi je došao u pitanje. Poslije su mi ljekari u bolnici ‘Koševo’ amputirali nogu. Od tada do danas pokušavam da živim nekakav normalan život. Međutim, nije to normalan život. Teško je svakog jutra ustajati bez noge, teško je živjeti bez noge, teško je obavljati svakodnevne aktivnosti, teško je i kada te drugi gledaju na ulici kako si ti različit. I teško je to sve psihički podnositi, ali borimo se. Ovdje u udruženju smo svi civilne žrtve rata, družimo se, razmjenjujemo iskustva i to je svakom pojedincu koji je stradao jako velika moralna podrška, da pobijedimo sami sebe i svoj hendikep”, ističe Karović.

– Sarajevo logor –

Ističe da je opsada Sarajeva uglavnom bila usmjerena protiv civila, te da podaci da je više od 11.500 građana ubijeno, od čega 1.601 dijete, dovoljno govore sami za sebe.

“To su podaci koji govore da je Sarajevo bilo najveći logor u novijoj istoriji ratova. Civilne žrtve rata danas jako teško žive. One su na margini ovog društva”, priča Karović za Anadolu Agency (AA) i dodaje:

“Pričamo o ljudima koji su preživjeli nevjerovatan pakao, kojima niko i ničim ne može nadoknaditi to što su izgubili. Niko ne može nadoknaditi majku djetetu koje ju je izgubilo, ili djetetu nogu, ljudima koji su ostali amputirci, teški invalidi… Imamo jednu kategoriju, a to su mladi ljudi, kojima je danas 30 do 40 godina, koji su ranjeni kao djeca, koji su ostali bez dijelova tijela, nisu završili škole, nisu u poslijeratnom periodu uspjeli da se prekvalifikuju da dođu do zaposlenja. Mislim da bi vlast morala voditi računa o toj populaciji, to su ljudi puni kompleksa manje vrijednosti, čak smo imali suicida određenog broja mladih ljudi koji ne mogu da prevaziđu te komplekse.”

Karović dodaje da unija okuplja najveći dio populacije civilnih žrtava rata, te da im pomaže kroz sve segmente društvenog života, od lijepe riječi do pravnog savjeta…

“Težak je život te populacije, jer nažalost živimo u vremenu kada se svi oslanjaju na to da nema novca. Međutim, rekla bih da ovdje nema dobre volje da se pomogne tim ljudima, a vjerujte da je ovoj populaciji pomoć jako potrebna i treba je pružiti što prije”, smatra predsjednica Unije civilnih žrtava rata KS.

– Moralna satisfakcija –

Ona naglašava da, nažalost, veliki broj građana Sarajeva pokušava da zaboravi blisku prošlost.

“Moramo se svakodnevno podsjećati da je bila agresija, da je to bio rat usmjeren protiv civila. Da su nasumice bacali granate ne razmišljajući gdje će pasti, koga će raniti, ubiti i šta će sve učiniti. Ne smijemo to zaboraviti. Moramo zbog budućih pokoljenja, zbog naše djece, zbog istorije da se zna ko je bio agresor, ko je bio na brdima oko Sarajeva, ko je ubijao građane Sarajeva i patio ih bez struje, bez vode, bez hljeba, bez svega onoga što moramo da imamo u svakodnevnom životu. U Uniji civilnih žrtava rata pokušavamo onoliko koliko je u našoj moći da obilježimo sva mjesta stradanja”, kaže Karović.

Karović vjeruje da će sudije Haškog tribunala 22. novembra izreći zasluženu kaznu Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, koja je 1.425 dana držala pod opsadom Sarajevo.

“Hoću da vjerujem da će sudije Haškog tribunala imati snage i hrabrosti da presude u ime pravde i pravičnosti. Koliko to meni kao civilnoj žrtvi rata znači? Znači mi puno. Niko i ničim niti meni, niti civilnim žrtvama rata ne može nadoknaditi ono što su one izgubile i preživjele. Međutim, dobili bi moralnu satisfakciju da se zna da mora odgovarati svako za ono šta je uradio. Da, na kraju krajeva, ratni zločin nije isplativ, da postoji kazna za ljude koji rade ratni zločin, koji naređuju da se ubijaju građani Sarajeva, da im se razvali pamet”, zaključuje Karović.

Sarajevska pijaca Markale tokom opsade Sarajeva bila je mjesto dva stravična masakra. Nakon ispaljenih granata sa položaja Vojske Republike Srpske prvo je 5. februara 1994. godine ubijeno 68, a ranjeno 144 ljudi, a zatim 28. augusta 1995. godine život je izgubilo 37 građana Sarajeva, a povrijeđeno ih je 90.

– Podsjećanja na masakr na Markalama –

Abid Kočević, danas 84-godišnji starac, bio je svjedok i žrtva masakra 1994. godine. Eksplozija granate nanijela mu je tešku povredu noge.

“To mi je stalno pred očima. Kada god prođem pored Markala ili dođem na pijacu, stalno mi je ta slika u glavi, gdje sam ležao, gdje sam ranjen. Drugo ništa i ne znam, jer su me nosili onako ranjenog. U bolnici su gazili po meni, jer je bilo puno ranjenika. Da nisam uhvatio nekoga u bijelom mantilu umro bih”, prisjeća se Kočević tog kobnog 5. februara prije 23 godine.

Nakon što mu je u Sarajevu ukazana prva pomoć Kočević je prebačen u američku bolnicu u blizini Stuttgarta, gdje su mu spasili nogu.

“Odatle su me poslali u Englesku da bi dovršili liječenje. Tu sam bio pet godina i onda sam se vratio ovamo. Čim sam došao u Englesku oni su me pitali hoću li ostati ili ću se vratiti. Rekao sam da ću se vratiti. Živim teško, jer imam gvozdenu cijev u nozi i osam šarafa. Strahujem da mi se to ne rasklima”, priča Kočević i vraća sjećanja na masakr:

“Teško je bilo, kada sam se probudio poslije eksplozije, vidio sam da svi leže. Niko se ne čuje, probao sam da vidim šta je meni i vidim da mi je noga okrenuta. Onda su došli ljudi, koji su nas trpali u gepeke auta i odvozili.”

Kočević naglašava da mu je jako žao što se desio rat u BiH, jer su prije toga svi živjeli kao jedan narod.

“Živjeli smo kao jedan narod i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci. Ženili se, udavali se jedni za druge, nije bilo nikakvih razlika. Međutim, rat je puno poremetio odnose, iako narod pokušava da to zaboravi malo, ali teško je zaboraviti. Mladića se dobro sjećam kada je govorio preko televizije i radija: ‘Gađajte, tu nema Srba’, ali mi nikada na pameti nije bilo da će pijacu gađati. Sve je poremećeno, da ne znam šta da kažem”, veli Kočević, te se nada da će Mladić biti adekvatno kažnjen za zlodjela koja je učinio:

“On je stvarno zaslužio da bude strogo kažnjen, jer je uradio najviše zločina. Oni što su ubijali to su radili po njegovoj naredbi. Iskreno, lično, sumnjam da će ta pravda doći, jer kakav u svijetu vlada zakon daj Bože da to bude prava pravda. On ne smije poklopiti srpski narod, nije sav srpski narod takav. On nije u Sarajevu gađao samo Bošnjake, gađao je i Srbe i Hrvate i Jevreje i Rome. Sve je gađao i ne bi smjelo da se desi da ne bude osuđen”, rekao je Kočević.

Iako je u ratu doživio teško ranjavanje, Kočević ističe da i danas ima drugova pravoslavaca i katolika, s kojima se ne razlikuje u vjeri, nego s njima dijeli dobro i zlo.

– Više od 300 granata dnevno –

Haški optuženik Ratko Mladić, bivši komandant Vojske RS tereti se u 11 tačaka optužnice za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja.

Poseban dio optužnice odnosi se na opsadu Sarajeva, na granatiranje grada i snajpersku vatru na civilno stanovništvo. Mladić je optužen za granatiranje ulica, stambenih zgrada, institucija i bolnica, u kojima je poginulo ili ranjeno preko deset hiljada građana, među kojima veliki broj djece i žena.

Tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana na grad je u prosjeku svaki dan padalo 329 granata od kojih je stradalo 11.541 civila, od čega 1.601 dijete, a povrijeđeno je preko 60.000 ljudi.

Čitanje presude u predmetu Mladić održaće se 22. novembra 2017. u sudnici I Međunarodnog suda pravde u Hagu.

Suđenje je počelo 16. maja 2012. godine. Dokazni postupak Tužilaštva završen je 26. februara 2014, a dokazni postupak odbrane je počeo 19. maja 2014. i trajao je do 16. augusta 2016. godine. Iznošenje završnih riječi održano je od 5. do 15. decembra 2016. godine.