Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio je apelaciju Fikreta Hodžića i firme “F. H. Srebrena malina i utvrdio da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer “nisu znali za šta se terete” i u tom dijelu ukinuo presudu u predmetu “Respiratori”, te predmet vratio Sudu BiH i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje utvrđeno Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

U odnosu, pak, na optužene Fadila Novalića i Fahrudina Solaka, iako je Ustavni sud djelimično uvažio njihove apelacije, te utvrdio da im je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, istovremeno su odbijene kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje.

Za razliku od Hodžića i njegove firme u odnosu na koje je naloženo novo suđenje, Ustavni sud je u odnosu na Novalića i Solaka odlučio “da im je samo ‘deklaratorna odluka’ dovoljna satisfakcija”.

Naveo je ovo u svom izdvojenom mišljenju sudija Mirsad Ćeman, koji, za razliku od većine u Ustavnom sudu koja je donijela ovu odluku, smatra da je presuda Suda BiH trebala biti ukinuta u odnosu na sve optužene.

“S obzirom na to da se u postupku pred Ustavnim sudom raspravljalo i glasalo o prijedlogu odluke u cjelini, iako se s određenim dijelovima dispozitiva/odlučenja i obrazloženja slažem (npr. o utvrđenoj povredi prava prvoapelanta i trećeapelanta, o zasnivanju nadležnosti Suda BiH u tom slučaju, o objavljivanju presude i pismenom otpravku presude itd.), ipak, zbog razloga koje ću ukratko obrazložiti, nisam mogao podržati odluku”, navodi sudija Ćeman.

Prije svega, a što kako ističe i jeste razlog njegovog neslaganja s odlukom većine, “želi naglasiti da je on uglavnom bliže pristupu, pravnoj logici i argumentaciji koju su u apelacijama i tokom postupka pred redovnim sudom (prvostepenim i drugostepenim vijećem) izložili i obrazložili apelanti te predsjednik prvostepenog sudećeg vijeća (sudija Branko Perić, op.a.) u svom izdvojenom mišljenju o prvostepenoj odluci.

“Pri tome, između ostalog, mislim na (kao ključne razloge i okolnosti koje je trebalo uzeti u obzir) ukupne vanredne okolnosti, odnosno “stanje nesreće”, kako ih je nazvala Vlada Federacije BiH (panika, strah, kolektivna i pojedinačna psihoza i sl. ne samo u Federaciji BiH nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i planetarno), izazvane pandemijom koronavirusa (COVID-19), u kojima su se, prema optužnici i presudama, desile radnje izvršenja koje su apelantima stavljene na teret, a koje okolnosti su u odlučujućoj mjeri utjecale na djelovanje odnosno ponašanje optuženih, posebno drugooptuženog i četvrtooptuženog kao javnih zvaničnika; zatim na subjektivni i objektivni identitet optužnice; voljni element, tj. postojanje ili nepostojanje namjere optuženih da počine krivično djelo/krivična djela; činjenicu da optužba i izvedeni dokazi nisu, posebno prema nekim od apelanata, ispunjavali standard “van razumne sumnje” (što su apelanti detaljno obrazložili); široko korištenje indicija kao osnova za zaključak o navodnoj krivici nekih apelanata i dokaza kojima se to potkrepljuje; primjenu načela in dubio pro reo itd.”, navodi sudija Ćeman u izdvojenom mišljenju.

Dodaje da je “nejasno zašto ni redovni sud u oba sudeća vijeća niti većina u Ustavnom sudu (u kontekstu prava na pravično suđenje) nisu uopće obratili pažnju (?!) na tvrdnju koju je u izdvojenom mišljenju (razumno je zaključiti i tokom suđenja) iznio predsjednik prvostepenog sudećeg vijeća Suda BiH da je četvrtoapelant F. N. kao premijer Vlade Federacije BiH tražio da se u postupak nabavke respiratora uključe velike, za to registrirane firme, te da se, kako to tvrdi predsjednik prvostepenog vijeća, odazvao samo vlasnik kompanije ‘Violeta’ Grude, koji je na kraju odustao zbog kompliciranih ‘administrativnih procedura’ i sl.”

“Dakle, ni većini u Ustavnom sudu se to nije učinilo relevantnim, mada je, prema mome mišljenju, od pravilnog utvrđivanja činjenica i u vezi s tim zavisila ne samo kvalifikacija djela nego se tek zavisno od odgovora na to pitanje može dati pouzdan sud o tome jesu li F. H. odnosno njegova firma “Srebrena malina” bili navodno nezakonito privilegirani i, konsekventno, da li je eventualno bilo mjesta primjeni člana 10. Zakona o javnim nabavkama prilikom nabavke spornih respiratora ili ne. Ne smatram stoga potrebnim detaljnije navoditi niti obrazlagati, zapravo ponavljati argumentaciju koja je opširno izložena i obrazložena u apelaciji i drugim podnescima apelanata odnosno u izdvojenom mišljenju predsjednika prvostepenog sudećeg vijeća. Uostalom, činjenični supstrat, pravna logika i argumentacija, kako za usvajajući tako i za odbijajući dio apelacija, korektno su navedeni i obrazloženi u odluci Ustavnog suda (vidi npr. poglavlja III, IV i V). Međutim, nije moguće ne primijetiti da početna, gotovo ključna inkriminacija na kojoj je Tužilaštvo zasnovalo i dalje razvijalo koncept optuženja svih apelanata, a to je “udruživanje s ciljem počinjenja krivičnih djela” propisanih krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (organiziranjem ili pristajanjem da se bude član grupe), nije dokazana ni za jednog od apelanata. Upravo je ta i takva početna inkriminacija značajno, ako ne i odlučujuće, utjecala na konstrukciju optužnice i dalje je, bez obzira na to što je na kraju odbačena kao nedokazana, ipak se može zaključiti, sasvim izvjesno kreirala atmosferu tokom suđenja i opredijelila sudsku odluku na obje instance redovnog suda, pa i odluku Ustavnog suda”, navodi sudija Ćeman.

On u izdvojenom mišljenju također ističe i ulogu Jelke Milićević koja je oslobođena u ovom procesu, te navodi:

“Iako je petooptužena J. M. kao ministrica finansija u Vladi Federacije BiH te šefica Federalnog štaba Civilne zaštite bila uključena i potpisala naloge za isplatu kojima su angažirana budžetska sredstva za nabavku spornih respiratora i druge opreme i sredstava, imenovana je u potpunosti oslobođena optužbe (optužba ju je teretila da je počinila krivično djelo nesavjesnog rada u službi)”, navodi sudija Ćeman.

Da ne bi bilo zabune, navodi da se slaže sa oslobađajućom presudom koja joj je izrečena.

“Slažem se s oslobađajućom presudom. Međutim, kada se sve uzme u obzir, tj. ukupan kontekst, a posebno nadležnosti i odgovornosti, te radnje i postupci četvrtoapelanta (Novalić, op.a.), drugoapelanta (Solak, op.a.) i petooptužene (Milićević, op.a.), nameće se ozbiljno pitanje da li se ovdje ipak radi o nejednakom postupanju prema četvrtoapelantu i drugoapelantu u odnosu na petooptuženu ili obratno. Zbog navedenog, presudu je zbog povrede prava na pravično suđenje trebalo ukinuti i vratiti na ponovno suđenje ne samo u odnosu na prvoapelanta i trećeapelanta (Hodžić i Srebrena malina, op.a.), kako je Ustavni sud odlučio, nego i u odnosu na drugoapelanta i četvrtoapelanta (Novalić i Solak, op.a.) i u tom smislu preispitati da li, s obzirom na sveukupne okolnosti, posebno u početnoj fazi pandemije koronavirusa, ima elemenata za krivičnu odgovornost bilo koga od optuženih odnosno apelanata”, zaključuje u svom izdvojenom mišljenju sudija Ustavnog suda BiH Mirsad Ćeman.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio je apelaciju Fikreta Hodžića i firme “F. H. Srebrena malina i utvrdio da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer “nisu znali za šta se terete” i u tom dijelu ukinuo presudu u predmetu “Respiratori”, te predmet vratio Sudu BiH i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje utvrđeno Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

U odnosu, pak, na optužene Fadila Novalića i Fahrudina Solaka, iako je Ustavni sud djelimično uvažio njihove apelacije, te utvrdio da im je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, istovremeno su odbijene kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje.

Za razliku od Hodžića i njegove firme u odnosu na koje je naloženo novo suđenje, Ustavni sud je u odnosu na Novalića i Solaka odlučio “da im je samo ‘deklaratorna odluka’ dovoljna satisfakcija”.

Naveo je ovo u svom izdvojenom mišljenju sudija Mirsad Ćeman, koji, za razliku od većine u Ustavnom sudu koja je donijela ovu odluku, smatra da je presuda Suda BiH trebala biti ukinuta u odnosu na sve optužene.

“S obzirom na to da se u postupku pred Ustavnim sudom raspravljalo i glasalo o prijedlogu odluke u cjelini, iako se s određenim dijelovima dispozitiva/odlučenja i obrazloženja slažem (npr. o utvrđenoj povredi prava prvoapelanta i trećeapelanta, o zasnivanju nadležnosti Suda BiH u tom slučaju, o objavljivanju presude i pismenom otpravku presude itd.), ipak, zbog razloga koje ću ukratko obrazložiti, nisam mogao podržati odluku”, navodi sudija Ćeman.

Prije svega, a što kako ističe i jeste razlog njegovog neslaganja s odlukom većine, “želi naglasiti da je on uglavnom bliže pristupu, pravnoj logici i argumentaciji koju su u apelacijama i tokom postupka pred redovnim sudom (prvostepenim i drugostepenim vijećem) izložili i obrazložili apelanti te predsjednik prvostepenog sudećeg vijeća (sudija Branko Perić, op.a.) u svom izdvojenom mišljenju o prvostepenoj odluci.

“Pri tome, između ostalog, mislim na (kao ključne razloge i okolnosti koje je trebalo uzeti u obzir) ukupne vanredne okolnosti, odnosno “stanje nesreće”, kako ih je nazvala Vlada Federacije BiH (panika, strah, kolektivna i pojedinačna psihoza i sl. ne samo u Federaciji BiH nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i planetarno), izazvane pandemijom koronavirusa (COVID-19), u kojima su se, prema optužnici i presudama, desile radnje izvršenja koje su apelantima stavljene na teret, a koje okolnosti su u odlučujućoj mjeri utjecale na djelovanje odnosno ponašanje optuženih, posebno drugooptuženog i četvrtooptuženog kao javnih zvaničnika; zatim na subjektivni i objektivni identitet optužnice; voljni element, tj. postojanje ili nepostojanje namjere optuženih da počine krivično djelo/krivična djela; činjenicu da optužba i izvedeni dokazi nisu, posebno prema nekim od apelanata, ispunjavali standard “van razumne sumnje” (što su apelanti detaljno obrazložili); široko korištenje indicija kao osnova za zaključak o navodnoj krivici nekih apelanata i dokaza kojima se to potkrepljuje; primjenu načela in dubio pro reo itd.”, navodi sudija Ćeman u izdvojenom mišljenju.

Dodaje da je “nejasno zašto ni redovni sud u oba sudeća vijeća niti većina u Ustavnom sudu (u kontekstu prava na pravično suđenje) nisu uopće obratili pažnju (?!) na tvrdnju koju je u izdvojenom mišljenju (razumno je zaključiti i tokom suđenja) iznio predsjednik prvostepenog sudećeg vijeća Suda BiH da je četvrtoapelant F. N. kao premijer Vlade Federacije BiH tražio da se u postupak nabavke respiratora uključe velike, za to registrirane firme, te da se, kako to tvrdi predsjednik prvostepenog vijeća, odazvao samo vlasnik kompanije ‘Violeta’ Grude, koji je na kraju odustao zbog kompliciranih ‘administrativnih procedura’ i sl.”

“Dakle, ni većini u Ustavnom sudu se to nije učinilo relevantnim, mada je, prema mome mišljenju, od pravilnog utvrđivanja činjenica i u vezi s tim zavisila ne samo kvalifikacija djela nego se tek zavisno od odgovora na to pitanje može dati pouzdan sud o tome jesu li F. H. odnosno njegova firma “Srebrena malina” bili navodno nezakonito privilegirani i, konsekventno, da li je eventualno bilo mjesta primjeni člana 10. Zakona o javnim nabavkama prilikom nabavke spornih respiratora ili ne. Ne smatram stoga potrebnim detaljnije navoditi niti obrazlagati, zapravo ponavljati argumentaciju koja je opširno izložena i obrazložena u apelaciji i drugim podnescima apelanata odnosno u izdvojenom mišljenju predsjednika prvostepenog sudećeg vijeća. Uostalom, činjenični supstrat, pravna logika i argumentacija, kako za usvajajući tako i za odbijajući dio apelacija, korektno su navedeni i obrazloženi u odluci Ustavnog suda (vidi npr. poglavlja III, IV i V). Međutim, nije moguće ne primijetiti da početna, gotovo ključna inkriminacija na kojoj je Tužilaštvo zasnovalo i dalje razvijalo koncept optuženja svih apelanata, a to je “udruživanje s ciljem počinjenja krivičnih djela” propisanih krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (organiziranjem ili pristajanjem da se bude član grupe), nije dokazana ni za jednog od apelanata. Upravo je ta i takva početna inkriminacija značajno, ako ne i odlučujuće, utjecala na konstrukciju optužnice i dalje je, bez obzira na to što je na kraju odbačena kao nedokazana, ipak se može zaključiti, sasvim izvjesno kreirala atmosferu tokom suđenja i opredijelila sudsku odluku na obje instance redovnog suda, pa i odluku Ustavnog suda”, navodi sudija Ćeman.

On u izdvojenom mišljenju također ističe i ulogu Jelke Milićević koja je oslobođena u ovom procesu, te navodi:

“Iako je petooptužena J. M. kao ministrica finansija u Vladi Federacije BiH te šefica Federalnog štaba Civilne zaštite bila uključena i potpisala naloge za isplatu kojima su angažirana budžetska sredstva za nabavku spornih respiratora i druge opreme i sredstava, imenovana je u potpunosti oslobođena optužbe (optužba ju je teretila da je počinila krivično djelo nesavjesnog rada u službi)”, navodi sudija Ćeman.

Da ne bi bilo zabune, navodi da se slaže sa oslobađajućom presudom koja joj je izrečena.

“Slažem se s oslobađajućom presudom. Međutim, kada se sve uzme u obzir, tj. ukupan kontekst, a posebno nadležnosti i odgovornosti, te radnje i postupci četvrtoapelanta (Novalić, op.a.), drugoapelanta (Solak, op.a.) i petooptužene (Milićević, op.a.), nameće se ozbiljno pitanje da li se ovdje ipak radi o nejednakom postupanju prema četvrtoapelantu i drugoapelantu u odnosu na petooptuženu ili obratno. Zbog navedenog, presudu je zbog povrede prava na pravično suđenje trebalo ukinuti i vratiti na ponovno suđenje ne samo u odnosu na prvoapelanta i trećeapelanta (Hodžić i Srebrena malina, op.a.), kako je Ustavni sud odlučio, nego i u odnosu na drugoapelanta i četvrtoapelanta (Novalić i Solak, op.a.) i u tom smislu preispitati da li, s obzirom na sveukupne okolnosti, posebno u početnoj fazi pandemije koronavirusa, ima elemenata za krivičnu odgovornost bilo koga od optuženih odnosno apelanata”, zaključuje u svom izdvojenom mišljenju sudija Ustavnog suda BiH Mirsad Ćeman.