Predsjednica Udruženja ‘Život’ Suadeta Bobić gošća je naše emisije ‘Odlučne i uspješne’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’ gdje tokom januara govorimo o pomoći žene ženama.

Udruženje ‘Život’ Zenica okuplja žene oboljele od karcinoma dojke, a predsjednica Bobić godinama se bori da održi ovo udruženje koje je mjesto spasa brojnih članica i žena oboljelih od karcinoma dojke.

Rođena je Srnetici kod Prijedora 1951. godine, gdje je i završila osnovnu i srednju školu. Sa 20 godina je došla u Zenicu kada je njen otac, koji je radio na Željeznici, premješten u ovaj grad.

Uskoro se i zaposlila na ekonomskim poslovima u ‘Dom zdravlja’ Zenica gdje je zaradila i penziju.

Tokom rata uspjela je kćerku, koja je tada imala samo 15 godina, poslati u Njemačku, zbog čega je dosta patila za njom. Sljedeća borba je bila protiv karcinoma koji je dobila sa 42 godine.

“Sve dolazi od stresa, rat je dosta djelovao na generacije s kojima smo radili, a ja sam pogođena u najljepšoj životnoj dobi”, kazala je Bobić na početku razgovora za naš radio.

Nakon što je i sama oboljela, uvidjela je da se o karcinomu dojke veoma malo priča, zbog čega je odlučila osnovati udruženje.

“Radila sam u Sindikatu Doma zdravlja, dva puta sam bila predsjednica i uvijek mora neko prvi nešto pokreniti. Ja sam tip žene koji voli raditi, ne samo da budem porodična osoba. Obolila sam 2003. godine i s obzirom da sam imala iskustva s osnivanjem sindikata, osnovala sam udruženje već 2004. godine. Prepoznali su me ljudi u tome, imali povjerenja, a jedan od njih je i doktor Harun Drljević koji je dao svoju podršku u radu našeg udruženja”, ističe Bobić.

Kaže kako tada ni sama nije znala ništa o raku dojke, ali da su joj se oči otvorile. Trebala je društvo, zajednicu i medije koji će više pričati o tome.

“Ubrzo su nam se počele priključivati operisane žene, ali i ljekari koji su me znali, jer su željeli da nam pomognu. Žene su imale psihoterapije u Centru za mentalno zdravlje, a ispočetka je bilo jako stresno jer je puno žena umiralo od te bolesti i gubili smo članice udruženja”, dodaje naša sagovornica.

Tokom svoje bolesti imala je muža, ali i porodicu, braću i sestre koji su imali svoje živote. Naglašava da se ljudi ne znaju ponašati prema oboljelim ženama, ali ni ljekari i okolina. Sva priča o karcinomu dojke je tabuu tema još uvijek.

“Bitno je svima da li imamo dojku ili ne, a ne šta imamo u mozgu. Danas imamo 24 udruženja u BiH i puno je drugačije. Prije su svi ljudi bili na hirurgiji, a sada ima Centar za dojku. Rak dojke je bio tabuu tema, sada se već priča, iako nije to na tom zadovoljavajućem nivou”, pojašnjava Bobić i
dodaje da članice Udruženja svake srijede obilaze novooperisane žene i daju im jastučiće u obliku srca, kao određeni vid podrške.

U Udruženju imaju nekoliko desetina žena, a brojne žene, koje nisu oboljele od karcinoma dojke, se boje pričati o tome. Mnoge kada obole dožive šok, ali uz pomoć najbližih osoba to savladaju.

“Mene je rak dojke osnažio. Sada kažem da je to oboljenje koje je, ako se na vrijeme otkrije, izlječivo i da se ne trebaju žene plašiti, već na vrijeme trebaju operisati”.

Podršku Udruženju ne daje niko u tolikoj mjeri u kolikoj bi trebalo da je imaju. U izbornoj godini plaćeni su im autobusi i od Zeničko-dobojskog kantona i Grada Zenice za odlazak na manifestaciju “Race for cure” u Sarajevu, ali ništa osim toga ne dobijaju. Prostor koji imaju je premal za druženja žena, zbog čega često izlaze u kafiće kako bi popile kafu, iako mnoge žene nemaju novca da sebi tu kafu priušte.

“Teško nam je bilo doći do gradonačelnika, ali Sumea je došla do nas, autobus je 400 KM, a ukupno smo dobili tri autobusa. Nismo tražili novac već autobuse, a od Zeničko-dobojskog kantona smo dobili 500 KM da bi mi tražili pravdanje 100 KM. Međutim, ni to se niko ne bi sjetio da nije bilo izbora. Jako malo poštuju naše Udruženje. Puno više se daje drugim udruženjima, ali mi radimo kontinuirano. Ponosna sam što radimo volonterski, što imamo dobar tim žena i što učestvujemo u akcijama. Tužna sam kada pošaljemo poziv, a ne odazovu nam se ličnosti. Svi oni imaju mnogo posla, ali kada su izbori imaju vremena za sve”, izjavila je Bobić.

Svoj život je, osim rada u Udruženju, obogatila i aktivnim učešćem u horovima i planinarenju.

“Svi koji se druže sa mnom znaju da ne volim negativu, a život nam je tako loš u BiH. Žao mi je što omladina odlazi i ostaćemo samo mi starci. Nastojimo sebi uljepšati dan i voljela bih da svi budu pozitivni kao i ove žene. Mi živimo drugi život, volimo život, ne raspravljamo o glupostima. Desi se da dođe nova žena, razgovaramo, a često se između sebe smijemo. U Banjoj Luci, Mostaru, Širokom Brijegu i Tuzli su više osvješteni, a Zenica je po ovom pitanju najprimitivnija. Prodajom narcisa skupljamo sredstva za plaćanje režija. Godišnje nam za to treba blizu 2.000 KM, a mi sami vodimo brigu o tome”, govori Bobić za Radio Zenit.

Na kraju je istakla da na svijetu i 1 posto muškaraca oboli od karcinoma dojke, a da su u Zenici dvojica oboljela, ali da nisu članovi udruženja.

Na kraju je svim ženama poručila da se redovno kontrolišu.

“Čovjek, iako je zdrav, mora da se kontroliše. Rak dojke ne boli, potrebni su redovni pregledi, mamografski pregledi i redovne kontrole. Žene trebaju izaći iz kuće, družiti se. Ako se razbole, nije kraj svijeta. Ovo je izlječiva bolest, ali ima i onih koji umiru od nje”, zaključila je Bobić u razgovoru za naš radio.

Predsjednica Udruženja ‘Život’ Suadeta Bobić gošća je naše emisije ‘Odlučne i uspješne’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’ gdje tokom januara govorimo o pomoći žene ženama.

Udruženje ‘Život’ Zenica okuplja žene oboljele od karcinoma dojke, a predsjednica Bobić godinama se bori da održi ovo udruženje koje je mjesto spasa brojnih članica i žena oboljelih od karcinoma dojke.

Rođena je Srnetici kod Prijedora 1951. godine, gdje je i završila osnovnu i srednju školu. Sa 20 godina je došla u Zenicu kada je njen otac, koji je radio na Željeznici, premješten u ovaj grad.

Uskoro se i zaposlila na ekonomskim poslovima u ‘Dom zdravlja’ Zenica gdje je zaradila i penziju.

Tokom rata uspjela je kćerku, koja je tada imala samo 15 godina, poslati u Njemačku, zbog čega je dosta patila za njom. Sljedeća borba je bila protiv karcinoma koji je dobila sa 42 godine.

“Sve dolazi od stresa, rat je dosta djelovao na generacije s kojima smo radili, a ja sam pogođena u najljepšoj životnoj dobi”, kazala je Bobić na početku razgovora za naš radio.

Nakon što je i sama oboljela, uvidjela je da se o karcinomu dojke veoma malo priča, zbog čega je odlučila osnovati udruženje.

“Radila sam u Sindikatu Doma zdravlja, dva puta sam bila predsjednica i uvijek mora neko prvi nešto pokreniti. Ja sam tip žene koji voli raditi, ne samo da budem porodična osoba. Obolila sam 2003. godine i s obzirom da sam imala iskustva s osnivanjem sindikata, osnovala sam udruženje već 2004. godine. Prepoznali su me ljudi u tome, imali povjerenja, a jedan od njih je i doktor Harun Drljević koji je dao svoju podršku u radu našeg udruženja”, ističe Bobić.

Kaže kako tada ni sama nije znala ništa o raku dojke, ali da su joj se oči otvorile. Trebala je društvo, zajednicu i medije koji će više pričati o tome.

“Ubrzo su nam se počele priključivati operisane žene, ali i ljekari koji su me znali, jer su željeli da nam pomognu. Žene su imale psihoterapije u Centru za mentalno zdravlje, a ispočetka je bilo jako stresno jer je puno žena umiralo od te bolesti i gubili smo članice udruženja”, dodaje naša sagovornica.

Tokom svoje bolesti imala je muža, ali i porodicu, braću i sestre koji su imali svoje živote. Naglašava da se ljudi ne znaju ponašati prema oboljelim ženama, ali ni ljekari i okolina. Sva priča o karcinomu dojke je tabuu tema još uvijek.

“Bitno je svima da li imamo dojku ili ne, a ne šta imamo u mozgu. Danas imamo 24 udruženja u BiH i puno je drugačije. Prije su svi ljudi bili na hirurgiji, a sada ima Centar za dojku. Rak dojke je bio tabuu tema, sada se već priča, iako nije to na tom zadovoljavajućem nivou”, pojašnjava Bobić i
dodaje da članice Udruženja svake srijede obilaze novooperisane žene i daju im jastučiće u obliku srca, kao određeni vid podrške.

U Udruženju imaju nekoliko desetina žena, a brojne žene, koje nisu oboljele od karcinoma dojke, se boje pričati o tome. Mnoge kada obole dožive šok, ali uz pomoć najbližih osoba to savladaju.

“Mene je rak dojke osnažio. Sada kažem da je to oboljenje koje je, ako se na vrijeme otkrije, izlječivo i da se ne trebaju žene plašiti, već na vrijeme trebaju operisati”.

Podršku Udruženju ne daje niko u tolikoj mjeri u kolikoj bi trebalo da je imaju. U izbornoj godini plaćeni su im autobusi i od Zeničko-dobojskog kantona i Grada Zenice za odlazak na manifestaciju “Race for cure” u Sarajevu, ali ništa osim toga ne dobijaju. Prostor koji imaju je premal za druženja žena, zbog čega često izlaze u kafiće kako bi popile kafu, iako mnoge žene nemaju novca da sebi tu kafu priušte.

“Teško nam je bilo doći do gradonačelnika, ali Sumea je došla do nas, autobus je 400 KM, a ukupno smo dobili tri autobusa. Nismo tražili novac već autobuse, a od Zeničko-dobojskog kantona smo dobili 500 KM da bi mi tražili pravdanje 100 KM. Međutim, ni to se niko ne bi sjetio da nije bilo izbora. Jako malo poštuju naše Udruženje. Puno više se daje drugim udruženjima, ali mi radimo kontinuirano. Ponosna sam što radimo volonterski, što imamo dobar tim žena i što učestvujemo u akcijama. Tužna sam kada pošaljemo poziv, a ne odazovu nam se ličnosti. Svi oni imaju mnogo posla, ali kada su izbori imaju vremena za sve”, izjavila je Bobić.

Svoj život je, osim rada u Udruženju, obogatila i aktivnim učešćem u horovima i planinarenju.

“Svi koji se druže sa mnom znaju da ne volim negativu, a život nam je tako loš u BiH. Žao mi je što omladina odlazi i ostaćemo samo mi starci. Nastojimo sebi uljepšati dan i voljela bih da svi budu pozitivni kao i ove žene. Mi živimo drugi život, volimo život, ne raspravljamo o glupostima. Desi se da dođe nova žena, razgovaramo, a često se između sebe smijemo. U Banjoj Luci, Mostaru, Širokom Brijegu i Tuzli su više osvješteni, a Zenica je po ovom pitanju najprimitivnija. Prodajom narcisa skupljamo sredstva za plaćanje režija. Godišnje nam za to treba blizu 2.000 KM, a mi sami vodimo brigu o tome”, govori Bobić za Radio Zenit.

Na kraju je istakla da na svijetu i 1 posto muškaraca oboli od karcinoma dojke, a da su u Zenici dvojica oboljela, ali da nisu članovi udruženja.

Na kraju je svim ženama poručila da se redovno kontrolišu.

“Čovjek, iako je zdrav, mora da se kontroliše. Rak dojke ne boli, potrebni su redovni pregledi, mamografski pregledi i redovne kontrole. Žene trebaju izaći iz kuće, družiti se. Ako se razbole, nije kraj svijeta. Ovo je izlječiva bolest, ali ima i onih koji umiru od nje”, zaključila je Bobić u razgovoru za naš radio.