Radio Zenit i ovog četvrtka Vam donosi emisiju ‘Život na marginama’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’. U mjesecu martu govorimo o zdravlju.
O bitnosti istog i problemima s kojima se na terenu susreću, za naš radio govorile su Jasminka Bradarić i Dženita Salihi.
Bradarić je patronažna sestra Doma zdravlja Maglaj još od rata. Svakodnevno je na terenu sa svojom ekipom te obilazi teške nepokretne pacijente u njihovim domovima. U razgovoru za naš radio kazala je da je sve krenulo samo od sebe, a da je danas sve više slučajeva kojima je potrebna njena pomoć.
“Ima dosta slučajeva kada ima i nezadovoljnih pacijenata, jer neke rane nije lako izliječiti. Često im indirektno kažem da to ide sporo, a kada vidim da ide dobro i meni je drago. Međutim, najdraže nam je kada dobijemo lijepu riječ. Drago mi je ići u kućne posjete, gdje vidim oporavak pacijenata. Nekada morate davati nadu pacijentima, a ustvari ih lažete i to je najgore u ovom poslu”, kazala je Bradarić.
Ovaj poziv se mora voljeti
Prije nego što su dobili službeno vozilo, pacijente su obilazili pješke, a oni koji su bili dalje morali su za patronažnu sestru osigurati prijevoz. Radili su u dvije smjene, a situacija je danas mnogo bolja, s obzirom da sada posjeduju vozilo i rad u smjenama. Pojašnjava da je odlazak pacijentima sve samo ne služben.
“Stvori se drugačiji odnos gdje se spuštamo na taj nivo kao da samo dio te porodice i tog domaćinstva. Ovaj poziv se mora voljeti. Nekada se dese i neke ružne i nezgodne stvari, ali meni se ne gadi to kada sam s pacijentima. Prilikom previjanja teški bolesnici često obave veliku nuždu, ali jednostavno to ne gledate tako. Naviknete na to i svjesni ste da je to dio posla”, dodala je Bradarić.
Ističe kako postoji članova porodica koje se brinu, ali i koje se ne brinu o svojim najmilijima.
“Negativno je to što se i mi opteretimo, jer gdje god dođemo sve to i nas pogodi. Odušak u ovim godinama su mi moja djeca i porodica”, zaključila je Bradarić.
Sličan poziv obavlja i Dženita Salihi iz Zenice koja je zaposlena kao medicinska sestra u Ruhami. Srednju medicinsku školu je završila u Zenici, a u pauzi između studija odlučila je okušati se u struci te se prije nepunu godinu zaposlila u ovoj ustanovi. O odlasku iz Bosne i Hercegovine nije razmišljala, jer želi biti promjena kao pojedinac.
“Ovo je posao koji se treba prihvatiti srcem i moramo osjetiti da smo stvoreni za ovaj posao. Ova ustanova se ističe od drugih, jer nam je cilj zadovoljstvo pacijenta. Nije sve stvar materijalne prirode. Sviđa mi se što smo svi kao mala porodica u kojoj nadopunjujemo jedni druge. Diplome nisu bitne, svi smo ljudi i tu smo da pomažemo jedni drugima”, kazala je Salihi.
Mnogim pacijentima, osim njege, potrebna je porodična atmosfera i topla riječ, odnosno, ono što su izgubili i s vremenom zaboravili. Posjete u ovoj ustanovi su česte, a oni pacijenti koji nemaju posjeta, imaju osoblje koje se trudi biti njima neko blizak.
“Bitno je brinuti o zdravlju”
Njen dan počinje oblačenjem medicinskog mantila, a zatim slijedi doručak, presvlačenje pacijenata, slobodne aktivnosti, ručak, ponovo slobodne aktivnosti. Dan joj završava ispunjavanjem dokumentacije, pisanjem izvještaja i odlaskom kući.
“Najviše me ispunjava kada dođem do pacijenta koji mi uputi molitvu i osmijeh. To mi je satisfakcija da nastavljam dalje raditi. Ovaj posao se ne radi iz materijalnih razloga, ovo je posao koji vas duševno ispunjava”, ističe Salihi.
Dodala je da je bitno na vrijeme posjećivati ljekara, brinuti o svom zdravlju, jer što više vremena prolazi mali problemi postaju veliki problem teži za liječenje. Situacijom u zdravstvu je zadovoljna. Smatra da se stanje popravlja, ali da svi trebaju sami sebe osvijestiti o prioritetima da bi pomogli i drugima i nastavili takvu tradiciju u zajednici. Odlazak mladih ne osuđuje, ali i ne opravdava.
“Imam osjećaj da se i ne trude da naprave promjene kao pojedinci, ali opravdavam odlazak jer je stanje u državi takvo da se omladina slabo cijeni. Ovdje se može opstati, samo se trebamo educirati”, zaključila je Salihi.
Prvi korak
Hatidža Rudić sa svojim suprugom je davne 1993. godine osnovala Ruhamu, a sve je krenulo od njenog oca koji se brinuo za komšiju.
“Moj tata se brinuo o jednom komšiji, a kada je jedno jutro došao i vidio ga mrtvog, to je bio alarm da ljudi umiru zbog nestašice. Obilaskom terena smo naišli na strašne stvari. Naše ekipe su obilazile ljude koji su trebali nadzor 24 sata dnevno. Shvatili smo da moramo napraviti korak naprijed. Ljude smo izmjestiti od kuće i smjestiti ovdje gdje imaju komplet paket usluga koji uključuje hranu, higijenu i zdravstvene usluge”, govori Rudić.
Pojašnjava da je radeći taj posao došla do projekta kućne njege. Brojne osobe su bile same, a sve donacije su usmjeravali krajnjim korisnicima.
“Ljudi su prepoznali ono što radimo. Mi smo se širili toliko da su nas tražili i u Kaknju, pa smo uz pomoć donatora i tamo pomogli ljudima, kazala je Rudić.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
