“Kad sam se javila u vrtić, da mi djetetu daju mjesto u jaslicama, rekli su mi kako prednost imaju samohrani roditelji. Rekoh: ‘Pa ja sam takva.’ ‘Donesi mi potvrdu’, kaže mi teta u vrtiću. Odem u Centar za socijalni rad, gdje mi traže smrtni list oca djeteta. Kažem im da je čovjek živ, a njegovo ime nije upisano u rodni list jer sam tako odlučila. Kažu mi da sam u tom slučaju jednoroditeljska porodica i da nemam nikakvo pravo. Pokušavam objasniti socijalnoj radnici, Ljubici, moj problem, a ona mi mrtvo-hladno kaže: ‘Imam rješenje za tebe. Ti si relativno mlada, moj ti je savjet: daj dijete na usvajanje i idi riješiti i normalizirati svoj život. S obzirom na tvoje godine, uvijek sebi možeš roditi drugo’.”

Ovakvu “pomoć” dobila je Tuzlanka Amira Jašarević, samohrana majka iz Tuzle, kada je sa dvomjesečnom kćeri pokušala izboriti svoja prava. Kako sama kaže, ovo nije jedinstven slučaj s obzirom na to da su problemi samohranih roditelja u Bosni i Hercegovini postali masovna pojava.

Malo se govori o osjetljivosti navedene kategorije, država i društvo ih ili ne prepoznaju ili imaju veoma teške riječi za njihovo stanje. Većinom se mogu osloniti samo na one koji prolaze istu situaciju, ali nerijetko nailaze na pokušaje zloupotrebe njihovog stanja baš od tih ljudi kojima su vjerovali.

“Biti samohrani roditelj velika je odgovornost jer sve što se traži od vas kao roditelja morate raditi sa duplo većom količinom snage, emocija, volje, ljubavi – i za mamu i za tatu. Tako ja inače nas samohrane roditelje zovem ‘2 u 1 roditelji’. Živimo u konzervativnoj sredini, pa kad kažete da ste samohrani, automatski su našim sugovornicima upitnici nad glavom. Prema djetetu se počnu odnositi s određenom dozom sažaljenja, a prema nama, hm… Zavisno šta je razlog našeg stanja. Ako je razlog smrt supružnika, tu se pojavljuje doza sažaljenja, empatije. Ako ste, pak, rastavljeni ili ste jednostavno odlučili imati dijete, kao što je to u mom slučaju, onda tu dolaze komentari, razni pogledi, većinom jako niski i puno pitanja. To je valjda zato što normalnu porodicu sačinjavaju mama, tata i dijete / djeca, a mi u tu kategoriju ne spadamo”, objašnjava Amira.

Diskriminaciju i loše postupanje prema samohranim roditeljima doživjela je već u bolnici prije i kada se porodila, “kada su je sestre, doktori i socijalni radnici danima ispitivali zbog čega će upisati dijete na sebe”:

“Stotine pitanja – zašto sam tako odlučila, upiši oca, jesi sigurna da ćeš preuzeti svu odgovornost… Od njih sam tražila smještaj, ali to njima nije bio cilj već da se odreknem djeteta s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Kad su vidjeli da ne odustajem, smjestili su me u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje imaju program za nezbrinute majke; kao, mogu me tu držati šest mjeseci. Nakon jednog mjeseca sama sam napustila Dom zbog veoma teških uslova.

Životni udarci

Na velike probleme naišla je i Altijana Medić iz Sarajeva. U jednom trenutku doživjela je teške udarce života – umrla joj je majka, ostala je bez posla i, nakon što se razvela od muža, postala samohrana majka. Ističe da se niko nikad ne može pripremiti na traumatično iskustvo razvoda.

“Djecu svi dobijemo iz ljubavi, zar ne? Svima nama djeca su univerzum, centar oko kojeg se sve okreće. I vrlo, vrlo često ih povrijedimo”, počinje svoju priču.

Kaže da od trenutka podnošenja zahtjeva za razvod, pa sve do danas nikada nije dobila nijednu marku na ime alimentacije jer se bivši suprug pozivao na nepravosnažnost odluke, a sud otežao razvod do iznemoglosti.

“Ono što je najstrašnije u svemu: socijalna služba, institucija koja bi se trebala baviti pravima djece, raditi u njihovu korist, jako je pristrasna. Nakon što sam se napokon uspjela zaposliti, sjedili su mi na grbači (socijalna služba) kako ostavljam dijete samo do 17 časova, kako ga izgladnjujem, ne vodim računa o tome gdje je… A ja sam pokušavala da ne umremo od gladi. Doslovce!”, dodaje ona.

Medić i bivši muž saglasni su da sin pripadne njoj i naša sagovornica ističe da je nikad niko ne bi mogao natjerati da promijeni odluku iako, na kraju priče, sve pada na roditelja.

“Sav teret vi vučete sami i odgovorni ste za sve loše što se desi – i za neopravdani izostanak iz škole, i za dobivenu lošu ocjenu, i zato što je tata otišao od kuće, i zato što sva djeca imaju baš tu igricu, i vi ste najškrtija mama na svijetu.”

Dodaje da samohrane majke u društvu svi nazivaju lavicama, fajterima, “a okreću od vas glavu kao da ste kužni”, te da postoji dosta kategorija ljudi (zaposleni, nezaposleni, invalidi), ali su posebna kategorija samohrani roditelji.

“Vi morate liječiti bolesno srce vašeg djeteta, naći i kada nemate, smijati se i kada biste do neba vrištali, a zapravo ne pripadate nigdje. I ne postoji institucija koja bi stala u zaštitu takve kategorije ljudi. Čak je i vaša bliža porodica ponekad puna nerazumijevanja. Konstatacije tipa ‘Što si se razvodila, šta ti je falilo’ samo su neke od opaski s kojima se ama baš svaki put susrećete.”

Hiljade razvoda svake godine
Amela Feriz, predsjednica udruženja Održiva porodica iz Sarajeva, koja je i sama samohrana majka, ističe da se tačan broj ovakvih porodica ne zna, ali je dovoljno alarmantan podatak da se, prema posljednjim podacima, godišnje 2.000 bh. brakova okonča razvodom.

Ističe da su najveći problemi samohranih roditelja porodični zakon, u koji nisu uvršteni oni koji su ostali bez partnera razvodom, alimentacijski fond, koji postoji na papiru, ali se ne provodi u djelo, te nedovoljna podrška institucija i društva:

“Onog momenta kad ostanete bez partnera u najviše slučajeva ste i žrtva porodičnog zakona i tu nastaju problemi. Ako ste bez posla i nemate bliže familije da vam pritekne u pomoć, nalazite se u jako nezavidnoj situaciji. I kada se obratite nekoj od institucija koje vam u tom momentu mogu pomoći, prvo nailazite na ruku u kojoj je zahtjev i rečenica: ‘Popunite ovaj zahtjev, pa ćemo vidjeti’.

U našem kantonu, pa ni u cijeloj državi, ne postoji nijedna institucija kojoj se možete obratiti da vam bude prvi stepenik ka boljem životu koji želite stvoriti za sebe i svoje dijete. Niko od nas ne želi da bude socijalni slučaj i živi na račun države, svi mi želimo posao i da država nađe način da provodi alimentacioni fond. I kad sud donese odluku o isplaćivanju alimentacije, u većini slučajeva to se ne poštuje, jer zbog rupa u zakonu vješto se izbjegava ta obaveza.”

Nastavak borbe
Grupu za pomoć pokrenula je i Tuzlanka Amira Jašarević, koja kategorično tvrdi da samohrani roditelji čine najbrojniju socijalno ugroženu kategoriju u društvu.

“Blizu 90 posto djece samohranih roditelja ne ide u vrtić, čak 58 posto majki ne mogu plaćati režije, a njih 40 posto ponekad je i na granici gladi. Rijetki su poslodavci koji se odlučuju zaposliti samohranu majku upravo zbog konzervativnog stava društva i negativnog stava države. Žene se povlače s tržišta rada kako bi brinule o djeci, a poslije, kada djeca odrastu, ovim ženama teže je naći posao zbog iskustva u radu koje se od njih traži”, dodaje.

Zbog svega ovoga odlučila je napustiti Bosnu i Hercegovinu i zaputiti se ka Švedskoj, ali se odlučila vratiti i, kako sama kaže, “krenuti u rat sa državom”.

“Ne mogu dopustiti da ijedan roditelj legne gladan, da ijedno dijete nema za užinu ili odjeću. U grupi radimo moje tri prijateljice i ja 24 sata dnevno. Imam slučaj majke koja je prošla nasilje u porodici, bila u komi i kad je izašla, država kaže: ‘Nemaš uslove za djecu, trebamo ih oduzeti’! Mi smo odradili sve što smo mogli i stvorili uslove da bi djeca ostala s majkom. Sve su to veliki problemi o kojima se šuti, no ja da šutim neću i ne mogu jer moje oružje je istina”, kaže Jašarević.

Da će se boriti i dalje najavljuje i Medić.

“Ako ste sami izabrali svoj put i nosite krst samohranog roditelja, onda se s time treba boriti dostojanstveno i do kraja. Od tih malenih ljudi sutra ćemo napraviti velike koji ništa nisu skrivili da bi nosili tako veliki teret. Moramo početi mijenjati stvari, počev od sebe, i shvatiti da se samo i isključivo na sebe možemo i osloniti”, ističe ona.

“Djecu smo rađali da bismo ih voljeli, tako smo se zakleli i Bogu i ljudima. Moj sin je moja pokretačka snaga, moj motiv za svako novo jutro i sve što radim radim sa duplo više elana i energije nego što bih to možda radila ranije. OK, neću možda uvijek moći objasniti zašto ‘mame i dalje nose grudi sa sobom ako ja više neću da jedem’ ili da se u školu mora ići i danas (bez obzira što je bio i jučer), neću uvijek imati odgovor na sva pitanja, ali ću uvijek imati dovoljno ljubavi za njega i leđa jaka da se na njih može osloniti. Možda ću se i umoriti nekada, ali nikad neću odustati.”

Izvor: Al Jazeera

“Kad sam se javila u vrtić, da mi djetetu daju mjesto u jaslicama, rekli su mi kako prednost imaju samohrani roditelji. Rekoh: ‘Pa ja sam takva.’ ‘Donesi mi potvrdu’, kaže mi teta u vrtiću. Odem u Centar za socijalni rad, gdje mi traže smrtni list oca djeteta. Kažem im da je čovjek živ, a njegovo ime nije upisano u rodni list jer sam tako odlučila. Kažu mi da sam u tom slučaju jednoroditeljska porodica i da nemam nikakvo pravo. Pokušavam objasniti socijalnoj radnici, Ljubici, moj problem, a ona mi mrtvo-hladno kaže: ‘Imam rješenje za tebe. Ti si relativno mlada, moj ti je savjet: daj dijete na usvajanje i idi riješiti i normalizirati svoj život. S obzirom na tvoje godine, uvijek sebi možeš roditi drugo’.”

Ovakvu “pomoć” dobila je Tuzlanka Amira Jašarević, samohrana majka iz Tuzle, kada je sa dvomjesečnom kćeri pokušala izboriti svoja prava. Kako sama kaže, ovo nije jedinstven slučaj s obzirom na to da su problemi samohranih roditelja u Bosni i Hercegovini postali masovna pojava.

Malo se govori o osjetljivosti navedene kategorije, država i društvo ih ili ne prepoznaju ili imaju veoma teške riječi za njihovo stanje. Većinom se mogu osloniti samo na one koji prolaze istu situaciju, ali nerijetko nailaze na pokušaje zloupotrebe njihovog stanja baš od tih ljudi kojima su vjerovali.

“Biti samohrani roditelj velika je odgovornost jer sve što se traži od vas kao roditelja morate raditi sa duplo većom količinom snage, emocija, volje, ljubavi – i za mamu i za tatu. Tako ja inače nas samohrane roditelje zovem ‘2 u 1 roditelji’. Živimo u konzervativnoj sredini, pa kad kažete da ste samohrani, automatski su našim sugovornicima upitnici nad glavom. Prema djetetu se počnu odnositi s određenom dozom sažaljenja, a prema nama, hm… Zavisno šta je razlog našeg stanja. Ako je razlog smrt supružnika, tu se pojavljuje doza sažaljenja, empatije. Ako ste, pak, rastavljeni ili ste jednostavno odlučili imati dijete, kao što je to u mom slučaju, onda tu dolaze komentari, razni pogledi, većinom jako niski i puno pitanja. To je valjda zato što normalnu porodicu sačinjavaju mama, tata i dijete / djeca, a mi u tu kategoriju ne spadamo”, objašnjava Amira.

Diskriminaciju i loše postupanje prema samohranim roditeljima doživjela je već u bolnici prije i kada se porodila, “kada su je sestre, doktori i socijalni radnici danima ispitivali zbog čega će upisati dijete na sebe”:

“Stotine pitanja – zašto sam tako odlučila, upiši oca, jesi sigurna da ćeš preuzeti svu odgovornost… Od njih sam tražila smještaj, ali to njima nije bio cilj već da se odreknem djeteta s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Kad su vidjeli da ne odustajem, smjestili su me u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje imaju program za nezbrinute majke; kao, mogu me tu držati šest mjeseci. Nakon jednog mjeseca sama sam napustila Dom zbog veoma teških uslova.

Životni udarci

Na velike probleme naišla je i Altijana Medić iz Sarajeva. U jednom trenutku doživjela je teške udarce života – umrla joj je majka, ostala je bez posla i, nakon što se razvela od muža, postala samohrana majka. Ističe da se niko nikad ne može pripremiti na traumatično iskustvo razvoda.

“Djecu svi dobijemo iz ljubavi, zar ne? Svima nama djeca su univerzum, centar oko kojeg se sve okreće. I vrlo, vrlo često ih povrijedimo”, počinje svoju priču.

Kaže da od trenutka podnošenja zahtjeva za razvod, pa sve do danas nikada nije dobila nijednu marku na ime alimentacije jer se bivši suprug pozivao na nepravosnažnost odluke, a sud otežao razvod do iznemoglosti.

“Ono što je najstrašnije u svemu: socijalna služba, institucija koja bi se trebala baviti pravima djece, raditi u njihovu korist, jako je pristrasna. Nakon što sam se napokon uspjela zaposliti, sjedili su mi na grbači (socijalna služba) kako ostavljam dijete samo do 17 časova, kako ga izgladnjujem, ne vodim računa o tome gdje je… A ja sam pokušavala da ne umremo od gladi. Doslovce!”, dodaje ona.

Medić i bivši muž saglasni su da sin pripadne njoj i naša sagovornica ističe da je nikad niko ne bi mogao natjerati da promijeni odluku iako, na kraju priče, sve pada na roditelja.

“Sav teret vi vučete sami i odgovorni ste za sve loše što se desi – i za neopravdani izostanak iz škole, i za dobivenu lošu ocjenu, i zato što je tata otišao od kuće, i zato što sva djeca imaju baš tu igricu, i vi ste najškrtija mama na svijetu.”

Dodaje da samohrane majke u društvu svi nazivaju lavicama, fajterima, “a okreću od vas glavu kao da ste kužni”, te da postoji dosta kategorija ljudi (zaposleni, nezaposleni, invalidi), ali su posebna kategorija samohrani roditelji.

“Vi morate liječiti bolesno srce vašeg djeteta, naći i kada nemate, smijati se i kada biste do neba vrištali, a zapravo ne pripadate nigdje. I ne postoji institucija koja bi stala u zaštitu takve kategorije ljudi. Čak je i vaša bliža porodica ponekad puna nerazumijevanja. Konstatacije tipa ‘Što si se razvodila, šta ti je falilo’ samo su neke od opaski s kojima se ama baš svaki put susrećete.”

Hiljade razvoda svake godine
Amela Feriz, predsjednica udruženja Održiva porodica iz Sarajeva, koja je i sama samohrana majka, ističe da se tačan broj ovakvih porodica ne zna, ali je dovoljno alarmantan podatak da se, prema posljednjim podacima, godišnje 2.000 bh. brakova okonča razvodom.

Ističe da su najveći problemi samohranih roditelja porodični zakon, u koji nisu uvršteni oni koji su ostali bez partnera razvodom, alimentacijski fond, koji postoji na papiru, ali se ne provodi u djelo, te nedovoljna podrška institucija i društva:

“Onog momenta kad ostanete bez partnera u najviše slučajeva ste i žrtva porodičnog zakona i tu nastaju problemi. Ako ste bez posla i nemate bliže familije da vam pritekne u pomoć, nalazite se u jako nezavidnoj situaciji. I kada se obratite nekoj od institucija koje vam u tom momentu mogu pomoći, prvo nailazite na ruku u kojoj je zahtjev i rečenica: ‘Popunite ovaj zahtjev, pa ćemo vidjeti’.

U našem kantonu, pa ni u cijeloj državi, ne postoji nijedna institucija kojoj se možete obratiti da vam bude prvi stepenik ka boljem životu koji želite stvoriti za sebe i svoje dijete. Niko od nas ne želi da bude socijalni slučaj i živi na račun države, svi mi želimo posao i da država nađe način da provodi alimentacioni fond. I kad sud donese odluku o isplaćivanju alimentacije, u većini slučajeva to se ne poštuje, jer zbog rupa u zakonu vješto se izbjegava ta obaveza.”

Nastavak borbe
Grupu za pomoć pokrenula je i Tuzlanka Amira Jašarević, koja kategorično tvrdi da samohrani roditelji čine najbrojniju socijalno ugroženu kategoriju u društvu.

“Blizu 90 posto djece samohranih roditelja ne ide u vrtić, čak 58 posto majki ne mogu plaćati režije, a njih 40 posto ponekad je i na granici gladi. Rijetki su poslodavci koji se odlučuju zaposliti samohranu majku upravo zbog konzervativnog stava društva i negativnog stava države. Žene se povlače s tržišta rada kako bi brinule o djeci, a poslije, kada djeca odrastu, ovim ženama teže je naći posao zbog iskustva u radu koje se od njih traži”, dodaje.

Zbog svega ovoga odlučila je napustiti Bosnu i Hercegovinu i zaputiti se ka Švedskoj, ali se odlučila vratiti i, kako sama kaže, “krenuti u rat sa državom”.

“Ne mogu dopustiti da ijedan roditelj legne gladan, da ijedno dijete nema za užinu ili odjeću. U grupi radimo moje tri prijateljice i ja 24 sata dnevno. Imam slučaj majke koja je prošla nasilje u porodici, bila u komi i kad je izašla, država kaže: ‘Nemaš uslove za djecu, trebamo ih oduzeti’! Mi smo odradili sve što smo mogli i stvorili uslove da bi djeca ostala s majkom. Sve su to veliki problemi o kojima se šuti, no ja da šutim neću i ne mogu jer moje oružje je istina”, kaže Jašarević.

Da će se boriti i dalje najavljuje i Medić.

“Ako ste sami izabrali svoj put i nosite krst samohranog roditelja, onda se s time treba boriti dostojanstveno i do kraja. Od tih malenih ljudi sutra ćemo napraviti velike koji ništa nisu skrivili da bi nosili tako veliki teret. Moramo početi mijenjati stvari, počev od sebe, i shvatiti da se samo i isključivo na sebe možemo i osloniti”, ističe ona.

“Djecu smo rađali da bismo ih voljeli, tako smo se zakleli i Bogu i ljudima. Moj sin je moja pokretačka snaga, moj motiv za svako novo jutro i sve što radim radim sa duplo više elana i energije nego što bih to možda radila ranije. OK, neću možda uvijek moći objasniti zašto ‘mame i dalje nose grudi sa sobom ako ja više neću da jedem’ ili da se u školu mora ići i danas (bez obzira što je bio i jučer), neću uvijek imati odgovor na sva pitanja, ali ću uvijek imati dovoljno ljubavi za njega i leđa jaka da se na njih može osloniti. Možda ću se i umoriti nekada, ali nikad neću odustati.”

Izvor: Al Jazeera