Život na marginama najbolje osjete na svojoj koži osobe s invaliditetom koje se svakodnevno susreću s problemima i stigmatizacijom u društvu. Upravo zbog toga u emisiji Život na marginama u sklopu teme ‘Znanje je moć’ predstavljamo životne priče Amele Talić i Samire Džidić.

Dvadesetjednogodišnja Samira Džidić je rođena u Vitezu, gdje je završila osnovnu školu, a s obzirom da je Ekonomska škola u Zenici jedina u okolini bila prilagođena osobama s invaliditetom, bila je primorana upisati tu školu i završiti svoje srednjoškolsko obrazovanje. Danas je članica Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječje paralize u Zenici.

Trenutno je uposlena u Udruženju kao administrativni asistent, a kada završi sa svojim poslom bavi se košarkom u kolicima, a posebno je interesantno da je učestvovala i završila Zenički noćni cener, utrku na deset kilometara u svojim invalidskim kolicima.

“Smatram da čovjek bez znanja danas ne može uspjeti u životu. Bez obzira na sve okolnosti moramo ići tim putem da se borimo i steknemo ga na bilo koji način pa i ako podrazumijeva neke žrtve i odricanja. U školovanju nemam negativnih iskustava, sve pamtim kao dobar period. Osnovnu sam završila u Preočici kod Viteza, jer je mi je ta škola bila prilagođena i imala sam prijatelje, dobar odnos sa svima tako da se nisam nikada osjećala kao da ne pripadam tu. Kada sam se doselila u Zenicu, razmišljala sam kako će to sve ići, jer sam sve promijenila, ali isto je bilo. Sve je do čovjeka, kako se vi postavite prema okolini, tako će vas i ona prihvatiti”, kaže Džidić.

Tokom srednjoškolskog obrazovanja nizala je samo najbolje uspjehe. Knjižicu je ispunila odličnim uspjehom, a ništa joj u životu nije bilo teško raditi. Nikada nije bila zaljubljenik u matematiku i ekonomiju, ali je morala upisati ovu školu.

“Nisam imala nekog izbora, morala sam u Ekonomsku školu iako nisam bila zaljubljenik u ekonomiju i matematiku. Svi su me pitali kako ću to savladati. Došla sam pod velikim pritiskom, hoću li uopće uspjeti. Bilo je rečenica da i ako prođem prvi razred da je to super. Međutim, nisam imala problema, savladala sam sve bez poteškoća. Imala sam afinitet prema informatici i mislila sam da ću ići u tom smjeru. Poslije Ekonomske škole sam bila na raskrsnici. Ponuđen mi je posao u Udruženju, a imala sam mogućnost i da upišem fakultet. Smatrala sam da je za mene bolja opcija da se zaposlim, jer dosta znanja i novih vještina sam stekla kroz rad u Udruženju i vjerujem da to ne bi stekla na fakultetu. Planiram ga i upisati, ali tada nisam bila sigurna u kojem smjeru želim nastaviti, koji fakultet i kako…”, dodaje naša sagovornica.

U Udruženju, koje broji 120 članova, je već pet godina, a smatra da samo kao zajednica, društvo, udruženje i pokret mogu napraviti neke promjene i život osoba s invaliditetom učiniti ugodnijim i ljepšim. Njena želja je da osobe s invaliditetom znaju šta žele i da to mogu dobiti.

“U svim svojim intervjuima napominjem, bez obzira na to što sam imala odličan uspjeh u školi, ne žele svi biti ekonomisti. Zašto da se u budućem periodu pojavi još jedna Samira koja mora biti ekonomski tehničar, a to joj nije želja. Nadam se da će nekada biti pomaka u tom segmentu. Kod mene se sve posložilo, ali se možda neće posložiti za nekog drugog. Moramo kao osobe s invaliditetom imati izbora i da znamo šta želimo”, ističe naša sagovornica.

Za sada imaju odličnu saradnju s kantonalnim i gradskim nivoima vlasti, a u organizaciji udruženja se svake godine održavaju kantonalne igre osoba s invaliditetom, košarkaška takmičenja, turniri u šahu i brojne druge aktivnosti. Jedna je od najmlađih u Udruženju uz Sajjru Poljo i jednog dječaka koji pohađa osnovnu školu. O svom invaliditetu toliko i ne razmišlja, iako je vezana za invalidska kolica. Nedavno je probala i eksperimentalno ronjenje za osobe s invaliditetom, a svaku šansu gleda najbolje iskoristiti. Za nju je zaista znanje moć pojedinca.

“Znanje je zaista moć i ako osoba to nema, nema ništa. Sa znanjem sve možemo ostvariti, za sve se možemo snaći. Meni kažu da je invaliditet ograničenje, ali nije. On meni nije predstavljao granice kada sam imala svo potrebno znanje. Planiram biti u Udruženju, u Pokretu osoba s invaliditetom, po mene, loše bi bilo da se izvučem iz ovoga i to su neki moji trenutni planovi”, izjavila je Samira.

Pojasnila je da je odlazak mladih veliki problem, ali da bi vjerovatno i sama otišla kada bi joj se pružila prilika, jer je mišljenja da BiH ne ulaže dovoljno u osobe s invaliditetom.

“Međutim, dosta toga je i do pojedinaca, mladi se trebaju potruditi, sam pronaći sebi neki način i izlaz, a da to ne bude na granični prijelaz”, dodaje i pojašnjava da je žalosno što i danas muškarci imaju prednost u nekim poslovima naspram žena.

Za kraj je poručila da se svi moraju obrazovati kroz cijeli život.

“Znanje je moć i trebamo se posvetiti znanju, jer ako imamo znanje, možemo ostvariti sve. Moramo se što više obrazovati, iznalaziti načine da budemo što više uključeni u društvo, jer prilika ima za svakoga, samo se trebamo pronaći i stvoriti ih sami sebi”, zaključila je Džidić.

Naša druga sagovornica je 29-godišnja profesorica BHS jezika i književnosti Amela Talić iz Zenice. Uposlena je na funkciji sekretara i administrativnog  radnika Servis centra udruženja Dlan Zenica.

S obzirom na to da je od rođenja osoba s invaliditetom, teško joj je se prisjetiti lijepih trenutaka u djetinjstvu, jer je većinu vremena provodila u bolnici na rehabilitaciji, ali bez obzira na sve voli svoj život. Srednju Ekonomsku školu u Zenici završila je baš kao i Džidić, jer je morala zbog arhitektonskih barijera u drugim ustanovama, nakon čega je upisala Filozofski fakultet u Zenici.

“Nažalost, ekonomija nije bila moja želja i od početka sam znala da se neću baviti tim stvarima. To je ipak bila jedina arhitektonski prilagođena škola, a ujedno i četverogodišnja škola koja je imala razrednu nastavu u mojoj generaciji. BHS jezik i književnost mi je najveća ljubav iz djetinjstva, od knjiga i pisanja, i željela sam zagrebati ispod površine da vidim što kažu da je BHS jezik kojeg je najteže naučiti kada su stranci u pitanju, šta je to u našoj književnosti što je specifično i ispunila sam sebi svoju želju”, kaže Talić.

Život je odveo na drugu stranu, ali i dalje grebe ispod površine i svakodnevno, svakom prilikom, upoznaje naš jezik i književnost. Nakon fakulteta odradila je pripravnički u jednoj školi, položila stručni ispit, a zatim i dobila poziv od Udruženja da u njemu radi, odnosno, da se prijavi preko javnog poziva, te je tada dobila svoj prvi ugovor.

“Kao i na svakom drugom poslu, i na ovom ima uspona i padova, trenutaka kada je teško, ali s druge strane jer radimo s djecom, i imamo humanu misiju, radim jedan od najboljih poslova na svijetu”, kaže Talić te dodaje da nakon pripravničkog u školi nije bilo posla za njen angažman.

“Nije bilo posla jer kod nas, kada su poslovi u prosvjeti u pitanju, zaista je teško zbog sistema bodovanja i ljudi koji određene prednosti imaju. Mi koji tek završimo fakultet, veoma teško dođemo do posla. Ovo mi je trenutni posao i nikada neću prestati sanjati o tome da me djeca zovu nastavnice ili profesorice. Mi uništavamo kadar, ne samo u prosvjeti već i u većini drugih profesija. Ljudi se zapošljavaju na neke načine, ali poznajem dosta mladih ljudi koji su bili najbolji studenti, ali nemaju posao ni priliku da pokažu svoje znanje i sposobnosti”, dodala je naša sagovornica.

O odlasku iz Bosne i Hercegovine nikada nije zamišljala. Smatra da je kvalitetan personality koji može doprinijeti ovom društvu. Negdje možda jesu bolji uslovi i plaće, ali prema riječima Talić, ako ode kako će biti primjer nekome da ostane i da se trudi, radi na sebi i bude bolja osoba?

“Želim ostaviti nešto iza sebe, dati doprinos društvu, pokazati ljudima da ako mogu ja, može i neko drugi. Kada se sve ovo završi, mene ne bude, da me pamte po dobrim stvarima koje sam napravila za društvo. Znanje nije samo u završenom fakultetu. Znanje je ono što su majke i nane prenosile na svoju djecu i odgajale ljude koji danas imaju svoje porodice. Znanje je da ono što imate u sebi znate prenijeti na neke druge. Znanje morate govoriti, na neki način podijeliti s ljudima i mislim da živimo u vremenu gdje su ljudi škrti na davanju informacija, usmjeravanju. Sve se oslanjamo na internet i druge stvari i u tome dosta griješimo. Meni je znanje ono što dam drugima”, dodaje.

Na pitanje kako je biti profesor na današnjem vremenu, s obzirom na to da uprkos znanju se nalaze na marginama, ali  s druge strane i osoba s invaliditetom koja živi život na margini, govori:

“Oboje su krajnosti. Živjeti kao pripadnik marginalizirane grupe znači da se trebate boriti za svoje mjesto, da vas ljudi prepoznaju kao sposobnu i elokventnu osobu i da radite u interesu cijele grupe ljudi. Biti profesor je druga odgovornost i morate znati da u svakom trenutku ljudi znaju da ste profesor i gledaju na vas kao nekoga ko odgaja ljude i u nekoga ko treba biti uzor”, kaže Talić.

Dodaje da ljudi u njoj vide ono kako se ona postavi prema njima. Ističe kako nikome ne dozvoljava da je žali zbog njenog invaliditeta već da slušaju kako priča i razmišlja. Edukacija je po njenom mišljenju individualna stvar. Dok će neki ljudi učiti cijeli život i svakodnevno napredovati učeći od kvalitetnijih kadrova, drugi smatraju da se tome ne trebaju toliko posvetiti.

Zadovoljna je da osobe s invaliditetom imaju određene pomake u društvu.

“Napredovali smo u inkluzivnoj nastavi. Prihvatamo one što su drugačiji, prilagođavamo im život arhitektonski. Zenica je jedan od najprilagođenijih gradova osobama koje koriste pomagala, ali ne napredujemo mentalitetom. Teško ćemo prihvatiti nekog ko je po nekom osnovu drugačiji od nas i drugačiji je s velikim D. Imamo situacije kada prihvatimo nekoga ko je sa strane, dat ćemo mu priliku da se prilagodi, a neke naše ljude gledamo drugačije jer su kao imali vremena da se edukuju, prilagode, zarade novac i slično… Mislim  da smo društvo koje prihvata tuđe, a ne naše”, pojašnjava 29-godišnja Zeničanka.

Na kraju razgovora je kazala da bh. društvo još uvijek živi princip da je ženi mjesto u kuhinji i da se ona treba brinuti o djeci. Ne negira da je to tako, ali dodaje da žene danas trebaju živjeti, imati vrijeme za sebe, otići za vikend rekreativno u prirodu, pa i kada se vrate, obave sve poslove.


Slušateljima je poručila da budu promjena koju žele da vide.

“Ljudi, budite najbolja verzija sebe. Ne očekujte ni od kog drugog da bude promjena koju želite da vidite. Budite ono što želite i uživajte u svakom danu, jer se nikada nijedan neće ponoviti”, zaključila je Talić.

Život na marginama najbolje osjete na svojoj koži osobe s invaliditetom koje se svakodnevno susreću s problemima i stigmatizacijom u društvu. Upravo zbog toga u emisiji Život na marginama u sklopu teme ‘Znanje je moć’ predstavljamo životne priče Amele Talić i Samire Džidić.

Dvadesetjednogodišnja Samira Džidić je rođena u Vitezu, gdje je završila osnovnu školu, a s obzirom da je Ekonomska škola u Zenici jedina u okolini bila prilagođena osobama s invaliditetom, bila je primorana upisati tu školu i završiti svoje srednjoškolsko obrazovanje. Danas je članica Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječje paralize u Zenici.

Trenutno je uposlena u Udruženju kao administrativni asistent, a kada završi sa svojim poslom bavi se košarkom u kolicima, a posebno je interesantno da je učestvovala i završila Zenički noćni cener, utrku na deset kilometara u svojim invalidskim kolicima.

“Smatram da čovjek bez znanja danas ne može uspjeti u životu. Bez obzira na sve okolnosti moramo ići tim putem da se borimo i steknemo ga na bilo koji način pa i ako podrazumijeva neke žrtve i odricanja. U školovanju nemam negativnih iskustava, sve pamtim kao dobar period. Osnovnu sam završila u Preočici kod Viteza, jer je mi je ta škola bila prilagođena i imala sam prijatelje, dobar odnos sa svima tako da se nisam nikada osjećala kao da ne pripadam tu. Kada sam se doselila u Zenicu, razmišljala sam kako će to sve ići, jer sam sve promijenila, ali isto je bilo. Sve je do čovjeka, kako se vi postavite prema okolini, tako će vas i ona prihvatiti”, kaže Džidić.

Tokom srednjoškolskog obrazovanja nizala je samo najbolje uspjehe. Knjižicu je ispunila odličnim uspjehom, a ništa joj u životu nije bilo teško raditi. Nikada nije bila zaljubljenik u matematiku i ekonomiju, ali je morala upisati ovu školu.

“Nisam imala nekog izbora, morala sam u Ekonomsku školu iako nisam bila zaljubljenik u ekonomiju i matematiku. Svi su me pitali kako ću to savladati. Došla sam pod velikim pritiskom, hoću li uopće uspjeti. Bilo je rečenica da i ako prođem prvi razred da je to super. Međutim, nisam imala problema, savladala sam sve bez poteškoća. Imala sam afinitet prema informatici i mislila sam da ću ići u tom smjeru. Poslije Ekonomske škole sam bila na raskrsnici. Ponuđen mi je posao u Udruženju, a imala sam mogućnost i da upišem fakultet. Smatrala sam da je za mene bolja opcija da se zaposlim, jer dosta znanja i novih vještina sam stekla kroz rad u Udruženju i vjerujem da to ne bi stekla na fakultetu. Planiram ga i upisati, ali tada nisam bila sigurna u kojem smjeru želim nastaviti, koji fakultet i kako…”, dodaje naša sagovornica.

U Udruženju, koje broji 120 članova, je već pet godina, a smatra da samo kao zajednica, društvo, udruženje i pokret mogu napraviti neke promjene i život osoba s invaliditetom učiniti ugodnijim i ljepšim. Njena želja je da osobe s invaliditetom znaju šta žele i da to mogu dobiti.

“U svim svojim intervjuima napominjem, bez obzira na to što sam imala odličan uspjeh u školi, ne žele svi biti ekonomisti. Zašto da se u budućem periodu pojavi još jedna Samira koja mora biti ekonomski tehničar, a to joj nije želja. Nadam se da će nekada biti pomaka u tom segmentu. Kod mene se sve posložilo, ali se možda neće posložiti za nekog drugog. Moramo kao osobe s invaliditetom imati izbora i da znamo šta želimo”, ističe naša sagovornica.

Za sada imaju odličnu saradnju s kantonalnim i gradskim nivoima vlasti, a u organizaciji udruženja se svake godine održavaju kantonalne igre osoba s invaliditetom, košarkaška takmičenja, turniri u šahu i brojne druge aktivnosti. Jedna je od najmlađih u Udruženju uz Sajjru Poljo i jednog dječaka koji pohađa osnovnu školu. O svom invaliditetu toliko i ne razmišlja, iako je vezana za invalidska kolica. Nedavno je probala i eksperimentalno ronjenje za osobe s invaliditetom, a svaku šansu gleda najbolje iskoristiti. Za nju je zaista znanje moć pojedinca.

“Znanje je zaista moć i ako osoba to nema, nema ništa. Sa znanjem sve možemo ostvariti, za sve se možemo snaći. Meni kažu da je invaliditet ograničenje, ali nije. On meni nije predstavljao granice kada sam imala svo potrebno znanje. Planiram biti u Udruženju, u Pokretu osoba s invaliditetom, po mene, loše bi bilo da se izvučem iz ovoga i to su neki moji trenutni planovi”, izjavila je Samira.

Pojasnila je da je odlazak mladih veliki problem, ali da bi vjerovatno i sama otišla kada bi joj se pružila prilika, jer je mišljenja da BiH ne ulaže dovoljno u osobe s invaliditetom.

“Međutim, dosta toga je i do pojedinaca, mladi se trebaju potruditi, sam pronaći sebi neki način i izlaz, a da to ne bude na granični prijelaz”, dodaje i pojašnjava da je žalosno što i danas muškarci imaju prednost u nekim poslovima naspram žena.

Za kraj je poručila da se svi moraju obrazovati kroz cijeli život.

“Znanje je moć i trebamo se posvetiti znanju, jer ako imamo znanje, možemo ostvariti sve. Moramo se što više obrazovati, iznalaziti načine da budemo što više uključeni u društvo, jer prilika ima za svakoga, samo se trebamo pronaći i stvoriti ih sami sebi”, zaključila je Džidić.

Naša druga sagovornica je 29-godišnja profesorica BHS jezika i književnosti Amela Talić iz Zenice. Uposlena je na funkciji sekretara i administrativnog  radnika Servis centra udruženja Dlan Zenica.

S obzirom na to da je od rođenja osoba s invaliditetom, teško joj je se prisjetiti lijepih trenutaka u djetinjstvu, jer je većinu vremena provodila u bolnici na rehabilitaciji, ali bez obzira na sve voli svoj život. Srednju Ekonomsku školu u Zenici završila je baš kao i Džidić, jer je morala zbog arhitektonskih barijera u drugim ustanovama, nakon čega je upisala Filozofski fakultet u Zenici.

“Nažalost, ekonomija nije bila moja želja i od početka sam znala da se neću baviti tim stvarima. To je ipak bila jedina arhitektonski prilagođena škola, a ujedno i četverogodišnja škola koja je imala razrednu nastavu u mojoj generaciji. BHS jezik i književnost mi je najveća ljubav iz djetinjstva, od knjiga i pisanja, i željela sam zagrebati ispod površine da vidim što kažu da je BHS jezik kojeg je najteže naučiti kada su stranci u pitanju, šta je to u našoj književnosti što je specifično i ispunila sam sebi svoju želju”, kaže Talić.

Život je odveo na drugu stranu, ali i dalje grebe ispod površine i svakodnevno, svakom prilikom, upoznaje naš jezik i književnost. Nakon fakulteta odradila je pripravnički u jednoj školi, položila stručni ispit, a zatim i dobila poziv od Udruženja da u njemu radi, odnosno, da se prijavi preko javnog poziva, te je tada dobila svoj prvi ugovor.

“Kao i na svakom drugom poslu, i na ovom ima uspona i padova, trenutaka kada je teško, ali s druge strane jer radimo s djecom, i imamo humanu misiju, radim jedan od najboljih poslova na svijetu”, kaže Talić te dodaje da nakon pripravničkog u školi nije bilo posla za njen angažman.

“Nije bilo posla jer kod nas, kada su poslovi u prosvjeti u pitanju, zaista je teško zbog sistema bodovanja i ljudi koji određene prednosti imaju. Mi koji tek završimo fakultet, veoma teško dođemo do posla. Ovo mi je trenutni posao i nikada neću prestati sanjati o tome da me djeca zovu nastavnice ili profesorice. Mi uništavamo kadar, ne samo u prosvjeti već i u većini drugih profesija. Ljudi se zapošljavaju na neke načine, ali poznajem dosta mladih ljudi koji su bili najbolji studenti, ali nemaju posao ni priliku da pokažu svoje znanje i sposobnosti”, dodala je naša sagovornica.

O odlasku iz Bosne i Hercegovine nikada nije zamišljala. Smatra da je kvalitetan personality koji može doprinijeti ovom društvu. Negdje možda jesu bolji uslovi i plaće, ali prema riječima Talić, ako ode kako će biti primjer nekome da ostane i da se trudi, radi na sebi i bude bolja osoba?

“Želim ostaviti nešto iza sebe, dati doprinos društvu, pokazati ljudima da ako mogu ja, može i neko drugi. Kada se sve ovo završi, mene ne bude, da me pamte po dobrim stvarima koje sam napravila za društvo. Znanje nije samo u završenom fakultetu. Znanje je ono što su majke i nane prenosile na svoju djecu i odgajale ljude koji danas imaju svoje porodice. Znanje je da ono što imate u sebi znate prenijeti na neke druge. Znanje morate govoriti, na neki način podijeliti s ljudima i mislim da živimo u vremenu gdje su ljudi škrti na davanju informacija, usmjeravanju. Sve se oslanjamo na internet i druge stvari i u tome dosta griješimo. Meni je znanje ono što dam drugima”, dodaje.

Na pitanje kako je biti profesor na današnjem vremenu, s obzirom na to da uprkos znanju se nalaze na marginama, ali  s druge strane i osoba s invaliditetom koja živi život na margini, govori:

“Oboje su krajnosti. Živjeti kao pripadnik marginalizirane grupe znači da se trebate boriti za svoje mjesto, da vas ljudi prepoznaju kao sposobnu i elokventnu osobu i da radite u interesu cijele grupe ljudi. Biti profesor je druga odgovornost i morate znati da u svakom trenutku ljudi znaju da ste profesor i gledaju na vas kao nekoga ko odgaja ljude i u nekoga ko treba biti uzor”, kaže Talić.

Dodaje da ljudi u njoj vide ono kako se ona postavi prema njima. Ističe kako nikome ne dozvoljava da je žali zbog njenog invaliditeta već da slušaju kako priča i razmišlja. Edukacija je po njenom mišljenju individualna stvar. Dok će neki ljudi učiti cijeli život i svakodnevno napredovati učeći od kvalitetnijih kadrova, drugi smatraju da se tome ne trebaju toliko posvetiti.

Zadovoljna je da osobe s invaliditetom imaju određene pomake u društvu.

“Napredovali smo u inkluzivnoj nastavi. Prihvatamo one što su drugačiji, prilagođavamo im život arhitektonski. Zenica je jedan od najprilagođenijih gradova osobama koje koriste pomagala, ali ne napredujemo mentalitetom. Teško ćemo prihvatiti nekog ko je po nekom osnovu drugačiji od nas i drugačiji je s velikim D. Imamo situacije kada prihvatimo nekoga ko je sa strane, dat ćemo mu priliku da se prilagodi, a neke naše ljude gledamo drugačije jer su kao imali vremena da se edukuju, prilagode, zarade novac i slično… Mislim  da smo društvo koje prihvata tuđe, a ne naše”, pojašnjava 29-godišnja Zeničanka.

Na kraju razgovora je kazala da bh. društvo još uvijek živi princip da je ženi mjesto u kuhinji i da se ona treba brinuti o djeci. Ne negira da je to tako, ali dodaje da žene danas trebaju živjeti, imati vrijeme za sebe, otići za vikend rekreativno u prirodu, pa i kada se vrate, obave sve poslove.


Slušateljima je poručila da budu promjena koju žele da vide.

“Ljudi, budite najbolja verzija sebe. Ne očekujte ni od kog drugog da bude promjena koju želite da vidite. Budite ono što želite i uživajte u svakom danu, jer se nikada nijedan neće ponoviti”, zaključila je Talić.