Da se imenica “babo” koristi u njenoj okolini, Sabina Hodžić Mehmedović čula je tek kada se udala, petnaest godina nakon što je čovjek kojeg su ona i sestre zvale babom otrgnut iz zagrljaja svojih tada maloljetnih kćerkica i ubijen tokom Genocida nad Bošnjacima u julu 1995. godine, zajedno sa svim muškim članovima svoje porodice. Ubijeni su i svi muškarci sa Sabinine majčine strane.
– Kao devetogodišnjakinja sam preživjela Genocid u Srebrenici i u tom julu sam ostala bez oca, djedova, četverice daidža, dvojice amidža, dvojice tetaka i dvojice tetića. Svi su pronađeni i nema nijedne potočarske parcele na kojoj nije ukopan neko od meni dragih ljudi. Kada odlučim otići u Memorijalni centar, mezare najmilijih obilazim od prve, a završim na posljednjoj parceli. Četnička je ruka zatrla sve što je bilo od ‘muškog uha’ u našim porodicama – priča nam Sabina.
Govori mirno, odlučno i razgovijetno. Iako svaka riječ ima težinu koja pritišće, guši i slama srce onog ko ih sluša, glas joj ne drhti i ne plače. Pričala je o ljubavi i poštovanju između svojih roditelja, o predratnom životu u Vlasenici, o svojim mlađim sestrama koje se oca i ne sjećaju, a nemaju fotografiju da vide kako je izgledao. Pričala je o rastanku s ocem i “krađi” još koje sekunde u njegovom zagrljaju. Pričala nam je Sabina i o identifikacijama, kolektivnim dženazama i zajedničkoj borbi da se nakon svega “ostane u pameti”…
Školska sveska
– Od početka agresije živjeli smo u Zelenom Jadru s cijelom majčinom porodicom, u kolektivnom smještaju. Nije bilo hrane ni hljeba. Nije bilo ništa. Svaki je dan bio nova borba. Padom Srebrenice od svojih najdražih rastali smo se u Šušnjarima, a nas, žene i djecu, poveli su ka Potočarima. Ne znam koliko smo se puta rastajali i opraštali jedni od drugih. Više puta sam se vraćala da oca zadnji put zagrlim i poljubim. Kada smo se u jednom trenutku okrenuli, vidjeli smo da su svi otišli i da smo ostali sami. Majka i sestre su me čekale da krenemo put Potočara. Majka je nosila najmlađu sestru, koja je tada imala tri godine, i vodila je za ruku stariju sestru, koja je imala sedam godina. Babo i ja smo se i dalje grlili. Obećao mi je da će doći u Tuzlu i da će nas pronaći. Nosila sam torbu, a on me zamolio da je ostavim jer mi je preteška. Uzeo ju je i otvorio. U njoj je bila i moja neispisana školska sveska. Rekla sam mu da sam je ponijela kako bi on imao listiće za cigarete. U torbi je bila i moja omiljena plastična igračka, lutak, od koje se nisam odvajala. Kada sam oca posljednji put zagrlila i krenula prema majci, on me ponovo pozvao i pitao da li ću krenuti bez svog lutka. Izvadio ga je i dao mi ga. Ponovo sam se vratila da ga još jednom zagrlim i uzela sam tu crveno-žutu igračku, ali sam je stavila u lijevi džep njegovih hlača – priča Sabina.
Nakon rastanka, tri je dana Sabina s majkom, sestrama i nanom provela u Potočarima, odakle su 13. jula deportirani autobusima prema mjestu Ravne kod Kladnja, a zatim na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Onda su premješteni u osnovne škole u Srebreniku. S majkom, nanom i sestrama bila je i u Lušnici i u kolektivnom centru u Tinji dok nisu sagradili vlastiti krov nad glavom 2004. godine.
– Mi smo, kao i svi ostali, čekali da nam dođe neko naš, iako smo naslućivali da su pobijeni i da neće doći. Godine 1997. ekspertni tim je prvi put ušao na područje Srebrenice i počeli su s ekshumacijama. Posmrtni ostaci mog oca pronađeni su kompletni, osim šaka i stopala, koji su se zbog sitnih kostiju stopili sa zemljom. Pronađen je u mjestu Krajinovići kod Cerske. Za nas je to bio vrlo stresan trenutak. Mojoj je majci iste godine konstatiran PTSP jer je njena nekada ogromna porodica spala na svega nekolicinu preživjelih. Dugo vremena odbijala je identifikaciju oca jer nije mogla prihvatiti da je pronađen mrtav. Svaki put kada bi došao neko iz Crvenog križa s informacijama ili pitanjima ona je bježala, odlazila bi da se ne sretne s njima – prisjeća se.
Godine su prolazile. Od pronalaska posmrtnih ostataka Sabita Hodžića prošlo je šest godina, ali on još uvijek nije bio zvanično identificiran. Sabina dobro zna koliko joj je snage bilo potrebno da podigne telefonsku slušalicu, pozove Komemorativni centar i najavi se da će doći da identificira oca.
– Imala sam 17 godina. Majci sam kazala da može ići sa mnom ako želi, da mi bude podrška. Bilo mi je vrlo teško. Identificirala sam oca po igrački koju sam mu stavila u džep. Svi prisutni plakali su zbog prizora koji su vidjeli: jedno je dijete došlo da identificira oca i prepoznalo ga je po lutkici. Uz njega je bila i limena duhanska tabakera s nešto duhana koju je babo sam napravio. Sjedila sam mu u krilu dok je ispisivao svoj nadimak Sabe na njoj. Otac je uvijek ispunjavao obećanja. Obećao mi je i da će donijeti lutka sa sobom u Tuzlu i tako je i bilo, iako je sve to platio životom. Svako jutro kada ustanem, otvorim komodu, vidim ovog lutka i tako dan krene. Tabakera i lutak su jedino što imam od oca i neopisiva je vrijednost koju predstavljaju u mom životu – sjeća se Sabina.
Rijeka ljudi
Od 2004, kada je Sabit Hodžić našao svoj smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima, Sabina je godinama išla na dženazu nekom svom. Svake godine ekshumacije, identifikacije, dženaze i ukopi. Svake godine priprema za juli i preživljavanje boli koja se gomila i raste.
– Kada dođe taj tabut, bez obzira na to koliko čovjek ima toga za kazati i koliko je rječit, on zanijemi i koliko god se osjeća jak, on zapravo shvati da je jedna obična praška koju taj tabut vrati u prošlost i život mu okrene po ko zna koji put. To su doista teški trenuci koje može razumjeti samo onaj ko je kroz isto prošao – navodi sagovornica.
Naročito je potresno Sabinino sjećanje na dženazu kada su ukopana i njena dvojica daidža.
– Pošto smo došle samo mi žene, nije imao ko preuzeti tabute da ih dostojanstveno ukopamo. Nakon što je klanjana dženaza, svako je nosio tabut svog oca, brata, muža i drugih rođaka, a naše nije imao ko preuzeti. Neko vrijeme smo posmatrali kako nose jedan po jedan tabut. Zamolila sam da se objavi preko razglasa da nam treba pomoć. Kada smo objavili molbu, rijeka ljudi krenula je prema tabutima mojih daidža i hiljade ruku su ih nosile…- ističe.
Da djelimično olakša svakodnevicu, da lakše progovori o svemu kroz šta je prošla, Sabina je počela pisati. U početku, kaže, nije ni slutila da će knjiga ikada biti objavljena jer je znala koliko bi trebalo uložiti u taj projekt, da to nije bilo moguće uraditi od šehidske penzije od koje su živjeli.
– Dala sam naslov knjizi Mom srebreničkom heroju i maštala sam da se ona objavi. Ona predstavlja pismo u kojem objašnjavam ocu kakve su tegobe kosile porodicu i mene svih ovih godina. Kada sam 2007. godine upisala Filozofski fakultet u Tuzli, kao putnik-student imala sam vremena da razmišljam o svemu i razmišljala sam o tome kako mnogi ljudi koji nemaju dodirnih tačaka sa Srebrenicom čine mnogo za tu uspomenu. Zašto ja, kao neko ko je bio sudionik svih tih strahova, koja sam preživjela Genocid nad Bošnjacima i ostala bez najmilijih, ne bih doprinijela kulturi sjećanja na Srebrenicu? Odlučila sam da ono što sam pisala svom ocu pretočim u knjigu o nimalo laganoj ličnoj priči. Bilo je trenutaka kada bih se budila noću, imala bih inspiraciju i toliko toga da kažem svom ocu, a bilo je i mjeseci kada nisam imala snage da otvorim ladicu i pročitam šta sam napisala. Odrastati i biti 25 godina bez cijelog muškog dijela familije je defekt. Uvijek sam osjećala da sam polovina, u formiranju naših ličnosti uvijek je nedostajala muška snaga, muška podrška i muški temelj – priča Sabina.
– Srebrenica je naše jučer, danas i sutra i to je nešto što nam je uvijek nad glavom. Srebrenica je jedna rana koja nikada neće moći zacijeliti. Djeca Srebrenice se nikad nisu nešto puno ni pitala, ali nama se padovi nisu opraštali, dok istovremeno nismo imali autoritet i podršku oca da nas pogura naprijed. Svaki korak unazad bez oca je kao nazadovanje do posljednje tačke. Kada sam se udala, razgovarala sam sa suprugom o tome koliko želim jednog dana publicirati knjigu koju pišem svom ocu. Obećao mi je da će mi pomoći i uključio je u to i svog oca, mog svekra, divnog čovjeka koji mi je velika podrška. Zahvaljujući njemu i mom suprugu, knjiga Mom srebreničkom heroju je objavljena. Sretna sam i ponosna što sam dobila mogućnost da ljubavi koju osjećam prema ocu dodijelim krunu. Knjigu sam uramila i stavila pored njegovog mezara.
Sabina od mladih ljudi, naročito onih koji su povezani sa Srebrenicom, traži da o onome što su doživjeli govore kako Genocid ne bi bio zaboravljen.
– Mi smo sretni jer smo sve naše ukopali. Samo su posmrtni ostaci mog oca pronađeni kompletni, a od sviju ostalih pronađeno je tek po nekoliko kostiju. Memorijalni centar u Potočarima je opomena za čovječanstvo. Tamo bi svako trebao otići, da vidi šta je čovjek spreman da uradi drugom čovjeku. Za nas je mjesec juli najteži mjesec, ali o tome moramo pričati. Nažalost, kod nas se Srebrenica eksponira samo u julu. Nama je na plećima možda i najteži zadatak. Umiru nam stariji, a nama ostaje da pričamo i objasnimo mladim generacijama šta se i zbog čega desilo. Moram objasniti svojim kćerkama zašto ja nemam oca, a one djeda. Težak je to zadatak, jer svaki razgovor je podsjećanje na najteže trenutke.
Nije nimalo jednostavno pričati o tome. Neki bi to potisnuli. Boli ih i misle da im je lakše kada šute. Svoju bol i tugu želim ispričati drugima, koji to, naravno, neće moći osjetiti, ali lakše je kada znate da neko suosjeća s vama. I svakako, pričanje i podsjećanje je obaveza nas preživjelih prema našima najmilijima koji su ubijeni. Mi, Bošnjaci, moramo opominjati kako se nešto ovako ne bi ponovilo, jer Srebrenica je jedanaesti genocid koji nam se desio. Olahko zaboravljamo i potiskujemo u zaborav, a ono što se zaboravi, to se i ponovi – zaključuje Sabina, prenosi STAV.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
