Možda se radi o potpunoj slučajnosti. Možda je, eto, sasvim slučajno, kad su ruske invazijske snage počele ozbiljnije zapinjati u ukrajinskom blatu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dramatično Ujedinjenim narodima poručio kako se

-Ukrajina želi domoći nuklearnog oružja. Možda je sasvim slučajno da je službena Moskva, kad je ono što je očito trebala biti brza vojna intervencija došlo pred treći tjedan teškog rata, navodno otkrila dokaze biološkom oružju koju su – naravno, blizu granice s Rusijom, zajedno razvijali – naravno, Amerikanci i Ukrajinci.

Potpuno je, dakle, moguće, čisto teoretski govoreći, da su, eto, ruske agresorske snage odjednom otkrile golemu opasnost razornog oružja koje njima susjedna zemlja, eto, ima i razvija. Ne zove se, uostalom, nuklearno, biološko i kemijsko oružje zajedničkim imenom – oružje masovnog uništenja. Eh da, oružje masovnog uništenja…

Upad u Irak

Bio je februar 2003. godine, kad je globalno cijenjeni i autoritativni američki državni tajnik Colin Powell pred Ujedinjenim narodima dokazivao kako je režim Saddama Husseina, vladara Iraka, razvio oružje masovnog uništenja i kako to oružje predstavlja neposrednu prijetnju.

-Svaka izjava koju dajem danas je podržana čvrstim izvorima. Ovo nisu tvrdnje. Ono što Vam dajemo su činjenice i zaključci bazirani na čvrstim obavještajnim podacima – govorio je Powell.

Mjesec i pol dana kasnije, SAD su, sa saveznicima, upale u Irak. Nakon još mjesec dana, Bagdad je pao. Uskoro je Sadam završio na vješalima, a Irak ušao u desetljeća nesigurnosti, frakcijskih sukoba i nasilja. U zemlju su još za vrijeme invazije poslani međunarodni timovi stručnjaka koji su trebali locirati Sadamovo oružje masovnog uništenja.

Kasnonoćne tirade i šutnja u radno vrijeme

Ovako je o tome kasnije pričao jedan od članova tima koje se dalo u potragu za tim oružjem, J.D. Maddox.

– Moje kolege iz tima su, za vrijeme kasnonoćnih tiradi, raskrinkavali priče o tome da je iračka Vlada imala pristup uranu iz Afrike, da je razvila specijalne centrifuge nužne za razvoj nuklearnog oružja ili da kroz zemlju voze prikolice s biološkim oružje. Ali, u radno vrijeme, nitko o tome nije govorio. Ta rasprava se već vodila – i bila je izgubljena – u Washingtonu.

Priča o oružju masovnog uništenja u Iraku, međutim, nije bila bez nekog povijesnog utemeljenja. Naime, Irak je aktivno istraživao, a kasnije i upotrebljavao oružje masovnog uništenja, od 1962. do 1991. godine. No, nakon Zaljevskog rata, kad je iračka vojska protjerana iz Kuvajta, Saddamov režim je, na traženje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, uništio svoje zalihe kemijskog i biološkog oružja, te zaustavio nuklearni program. Stoga su priče koje su posebno gurali SAD i Velika Britanija (i njihovi lideri George W. Bush i Tony Blair), o obavještajnim podacima koji pokazuju da Saddam gomila oružje masovnog uništenja, ipak zvučale kao – moguće.

Pet godina kasnije, Senat stavio točku

No, nakon što su savezničke snage preuzele kontrolu nad Irakom, postalo je jasno da je povod za rat bio – izmišljen. Poseban odbor američkog Senata je 2008. objavio izvješće o tome jesu li izjave o iračkom oružju masovnog uništenja imale uporišta u činjenicama. Zaključci su bili prilično jasni: Irak je zaustavio svoj nuklearni program 1991. godine. Irak se nije bavio istraživanjima i razvojem biološkog oružja od 1996. godine. Nije bilo dokaza da se Irak bavio ikakvim razvojem kemijskog oružja nakon 1991. godine.

A kako se dogodilo da su o oružju masovnog uništenja govorili mnogi američki političari i da je, uostalom, na osnovu Nacionalne obavještajne procjene, dokumenta iz 2002. godine, američki parlamentarci podržali slanje vojske u Irak? Naime, sam dokument nije odražavao monolitno uvjerenje obavještajnih agencija da Sadam posjeduje oružje masovnog uništenja – u izvješću je dosta prostora posvećeno i suprotnim tvrdnjama dijela obavještajnih i stručnih organizacija SAD-a.

Odgovor je zapanjujuće bizaran. Nacionalno obavještajna procjena o iračkom oružju masovnog uništenja iz 2002. godine je bio klasificirani dokument od 96 stranica. Javnosti je, međutim, predstavljen tek njegov sažetak (25 stranica) iz kojeg su, sasvim prikladno, izostavljena sva ona mišljenja koja su dovodila u pitanje tezu o tome da Sadam ima kemijsko, biološki ili kani dobaviti nuklearno oružje. Članovi američkog Kongresa, koji su mogli čitati i klasificirani, duži izvještaj, su se, međutim, odlučili pouzdati u kraću verziju.

Devetnaest godina kasnije…

Devetnaest godina kasnije, Rusija je pokrenula razornu invaziju na Ukrajinu. Oružje masovnog uništenja ovaj put se nije spominjalo u pripremi za rat. Nego tek, eto, kad su stvari na terenu postale očito kompliciranije nego što su to očekivali planeri u Moskvi. Sad se građanstvo Rusije, a i šire, možda sasvim slučajno, odjednom plaši navodnim nuklearnim oružjem kojeg se želi domoći Zelenskij ili opakim patogenima koji su se, pod pokroviteljstvom Pentagona, razvijali u ukrajinskim laboratorijima.

Cinicima je savršeno jasno što se događa. Uvjerljivost traži Georgea W. Busha i Tony Blaira po bespućima povijesne zbiljnosti i viče kako im je sve oprošteno.

Možda se radi o potpunoj slučajnosti. Možda je, eto, sasvim slučajno, kad su ruske invazijske snage počele ozbiljnije zapinjati u ukrajinskom blatu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dramatično Ujedinjenim narodima poručio kako se

-Ukrajina želi domoći nuklearnog oružja. Možda je sasvim slučajno da je službena Moskva, kad je ono što je očito trebala biti brza vojna intervencija došlo pred treći tjedan teškog rata, navodno otkrila dokaze biološkom oružju koju su – naravno, blizu granice s Rusijom, zajedno razvijali – naravno, Amerikanci i Ukrajinci.

Potpuno je, dakle, moguće, čisto teoretski govoreći, da su, eto, ruske agresorske snage odjednom otkrile golemu opasnost razornog oružja koje njima susjedna zemlja, eto, ima i razvija. Ne zove se, uostalom, nuklearno, biološko i kemijsko oružje zajedničkim imenom – oružje masovnog uništenja. Eh da, oružje masovnog uništenja…

Upad u Irak

Bio je februar 2003. godine, kad je globalno cijenjeni i autoritativni američki državni tajnik Colin Powell pred Ujedinjenim narodima dokazivao kako je režim Saddama Husseina, vladara Iraka, razvio oružje masovnog uništenja i kako to oružje predstavlja neposrednu prijetnju.

-Svaka izjava koju dajem danas je podržana čvrstim izvorima. Ovo nisu tvrdnje. Ono što Vam dajemo su činjenice i zaključci bazirani na čvrstim obavještajnim podacima – govorio je Powell.

Mjesec i pol dana kasnije, SAD su, sa saveznicima, upale u Irak. Nakon još mjesec dana, Bagdad je pao. Uskoro je Sadam završio na vješalima, a Irak ušao u desetljeća nesigurnosti, frakcijskih sukoba i nasilja. U zemlju su još za vrijeme invazije poslani međunarodni timovi stručnjaka koji su trebali locirati Sadamovo oružje masovnog uništenja.

Kasnonoćne tirade i šutnja u radno vrijeme

Ovako je o tome kasnije pričao jedan od članova tima koje se dalo u potragu za tim oružjem, J.D. Maddox.

– Moje kolege iz tima su, za vrijeme kasnonoćnih tiradi, raskrinkavali priče o tome da je iračka Vlada imala pristup uranu iz Afrike, da je razvila specijalne centrifuge nužne za razvoj nuklearnog oružja ili da kroz zemlju voze prikolice s biološkim oružje. Ali, u radno vrijeme, nitko o tome nije govorio. Ta rasprava se već vodila – i bila je izgubljena – u Washingtonu.

Priča o oružju masovnog uništenja u Iraku, međutim, nije bila bez nekog povijesnog utemeljenja. Naime, Irak je aktivno istraživao, a kasnije i upotrebljavao oružje masovnog uništenja, od 1962. do 1991. godine. No, nakon Zaljevskog rata, kad je iračka vojska protjerana iz Kuvajta, Saddamov režim je, na traženje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, uništio svoje zalihe kemijskog i biološkog oružja, te zaustavio nuklearni program. Stoga su priče koje su posebno gurali SAD i Velika Britanija (i njihovi lideri George W. Bush i Tony Blair), o obavještajnim podacima koji pokazuju da Saddam gomila oružje masovnog uništenja, ipak zvučale kao – moguće.

Pet godina kasnije, Senat stavio točku

No, nakon što su savezničke snage preuzele kontrolu nad Irakom, postalo je jasno da je povod za rat bio – izmišljen. Poseban odbor američkog Senata je 2008. objavio izvješće o tome jesu li izjave o iračkom oružju masovnog uništenja imale uporišta u činjenicama. Zaključci su bili prilično jasni: Irak je zaustavio svoj nuklearni program 1991. godine. Irak se nije bavio istraživanjima i razvojem biološkog oružja od 1996. godine. Nije bilo dokaza da se Irak bavio ikakvim razvojem kemijskog oružja nakon 1991. godine.

A kako se dogodilo da su o oružju masovnog uništenja govorili mnogi američki političari i da je, uostalom, na osnovu Nacionalne obavještajne procjene, dokumenta iz 2002. godine, američki parlamentarci podržali slanje vojske u Irak? Naime, sam dokument nije odražavao monolitno uvjerenje obavještajnih agencija da Sadam posjeduje oružje masovnog uništenja – u izvješću je dosta prostora posvećeno i suprotnim tvrdnjama dijela obavještajnih i stručnih organizacija SAD-a.

Odgovor je zapanjujuće bizaran. Nacionalno obavještajna procjena o iračkom oružju masovnog uništenja iz 2002. godine je bio klasificirani dokument od 96 stranica. Javnosti je, međutim, predstavljen tek njegov sažetak (25 stranica) iz kojeg su, sasvim prikladno, izostavljena sva ona mišljenja koja su dovodila u pitanje tezu o tome da Sadam ima kemijsko, biološki ili kani dobaviti nuklearno oružje. Članovi američkog Kongresa, koji su mogli čitati i klasificirani, duži izvještaj, su se, međutim, odlučili pouzdati u kraću verziju.

Devetnaest godina kasnije…

Devetnaest godina kasnije, Rusija je pokrenula razornu invaziju na Ukrajinu. Oružje masovnog uništenja ovaj put se nije spominjalo u pripremi za rat. Nego tek, eto, kad su stvari na terenu postale očito kompliciranije nego što su to očekivali planeri u Moskvi. Sad se građanstvo Rusije, a i šire, možda sasvim slučajno, odjednom plaši navodnim nuklearnim oružjem kojeg se želi domoći Zelenskij ili opakim patogenima koji su se, pod pokroviteljstvom Pentagona, razvijali u ukrajinskim laboratorijima.

Cinicima je savršeno jasno što se događa. Uvjerljivost traži Georgea W. Busha i Tony Blaira po bespućima povijesne zbiljnosti i viče kako im je sve oprošteno.