Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio je apelaciju Bejtulaha i Jakupa Ilijazija protiv Republike Srpske.

Naime, njima je 1993. godine u Bosanskoj Gradišci minirana kuća i nakon višegodišnje pravne borbe, Ustavni sud je donio odluku da im se mora isplatiti odšteta za kuću koja se nalazila pored tamošnje policijske stanice. Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Bejtulah i Jakup Ilijazi iz Negotina, Republika Sjeverna Makedonija, podnijeli su 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj od 11. jula 2017. godine.

Apelanti su 16. aprila 2003. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka, i Općine Bosanska Gradiška. Apelanti su u tužbi naveli da su suvlasnici od po pola kuće koja se nalazi u Bosanskoj Gradišci. Osim toga, u tužbi je navedeno da su u prvoj polovini 1993. godine nepoznati počinioci eksplozivnim sredstvima srušili kuću čiji su suvlasnici apelanti, prenosi N1.

Dalje se navodi da su apelanti tokom rata bili primorani napustiti Bosansku Gradišku, te da su u tom vremenu boravili u Makedoniji. Kada su apelanti poslije rata došli u Bosansku Gradišku ustanovili su da o ovom događaju nije sačinjen zapisnik o uviđaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u ni u tužilaštvu ni u sudu.

– Općepoznata je stvar da je iste noći, na isti način, srušeno još šest susjednih kuća. Najveći apsurd je u tome što su to sve objekti ispred same zgrade Policijske stanice Bosanska Gradiška. Rušenje pratećih objekata, rušenje ograde i odvoz građevinskog materijala su kasnije, po nalogu drugotužene, izvršila lica na radnoj obavezi (kao dokaz za ove navode predloženo je da se saslušaju svjedoci M. I., T. M. i K. H.). Dalje je u tužbi navedeno da rušenje kuća u suvlasništvu apelanata nije posljedica ratnih djelovanja već je to teroristički akt koji su tuženi bili dužni da spriječe. Iako je prema organizaciji Republike Srpske to bilo u nadležnosti prvotuženog, općepoznata je stvar da su općine preko svojih organa vršile stvarnu vlast i nad poslovima javne sigurnosti – naveli su u apelaciji.

Apelanti su posredstvom zastupnika 5. aprila 2005. godine poslali dopis MUP-u Republike Srpske, Policijska stanica Bosanska Gradiška (komandiru), u kojem su naveli da im je početkom augusta 1993. godine kuća uništena eksplozivnom napravom koju su postavili nepoznati počinioci. Naveli su da su u više navrata tražili izvod iz službenih evidencija ili bilo kakav pisani trag o tom događaju, ali da im nije udovoljeno, te da im je usmeno saopćeno da ova stanica nema nikakva saznanja o tom događaju. Dalje se navodi da je u toku postupak pred Osnovnim sudom radi naknade štete, pa stoga zahtijevaju da im se dostave informacije o predmetnom događaju. S ciljem pojašnjenja cjelokupnog događaja napomenuto je da je predmetna kuća bila na samom ulazu u zgradu Policije i da se ostaci te građevine vide kroz prozor komandira PS Gradiška, a istaknuto je i da je istu noć, na istoj lokaciji, porušeno još pet susjednih kuća vlasništvo L. D., T. M., porodice B. i dr. Miniranje je trajalo više sati uzastopno i predstavlja općepoznati događaj na području općine Bosanska Gradiška, stoji u apelaciji.

Policijska stanica je aktom od 8. aprila 2005. godine obavijestila apelante o okolnostima oštećenja njihovog poslovnog objekta koji se također nalazi u Bosanska Gradišci, međutim, nije ih obavijestila u vezi sa onim što su apelanti tražili dopisom od 5. aprila 2005. godine. Na ovaj nedostatak je ukazao zastupnik apelanata u drugom dopisu od 15. aprila 2005. godine, te ponovo zatražio informacije o rušenju kuće.

“Nakon toga, Policijska stanica Bosanska Gradiška je aktom od 19. maja 2005. godine obavijestila zastupnika apelanata da, vezano za njegov zahtjev od 15. aprila 2005. godine, ova Policijska stanica u raspoloživim evidencijama nema evidentiran događaj miniranja kuće Bejtulaha Ilijazija, a koji se, prema opisu zastupnika apelanata, desio početkom augusta 1993. godine”.

Presudom Osnovnog suda od 18. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda od 27. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 39.123,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

U toku prvostepenog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelanti vlasnici kuće koja se nalazi u Bosanskoj Gradišci i da je predmetna kuća porušena 1993. godine na taj način što je minirana, a da vrijednost predmetne kuće, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznosi 39.123.60 KM.

Osnovni sud je obrazlažući presudu istakao da je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, šteta koju su pretrpjeli apelanti nesporno je nastala 1993. godine, a apelanti su, kako su i sami izjavili, za štetu saznali poslije rata kada su dolazili u Bosansku Gradišku. Osnovni sud se pozvao na član 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine kada je prestala ratna opasnost. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da tužba nije podnesena u propisanom roku, kako je to predviđeno članom 376. ZOO-a, i da je potraživanje apelanata zastarjelo, te je tužbeni zahtjev odbio.

Okružni sud je, prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, našao da je tužbeni zahtjev neosnovan zato što tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu predmetne štete apelantima, nego da je to, prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina.

Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom od 2. aprila 2009. godine reviziju odbio.

– Imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra nespornim da je kuća u vlasništvu apelanata porušena, kao i da nadležne javne vlasti nisu vršile istragu u vezi sa okolnostima pod kojima je srušena predmetna kuća. Ovdje treba dodati da su apelanti tvrdili (a te podatke su iznijeli u tužbi i pred nadležnim policijskim organima) da je miniranje njihove kuće, kao i još šest susjednih kuća, općepoznata stvar u Bosanskoj Gradišci, da je to izvršeno u neposrednoj blizini Policijske stanice u Bosanskoj Gradišci, da su po nalogu Općine Gradiška lica koja su bila na radnoj obavezi kasnije izvršila raščišćavanje građevinskog materijala, kao i da su (apelanti) naveli datum kada se to desilo, te imena svjedoka koji bi mogli svjedočiti na navedene okolnosti – stoji u presudi Ustavnog suda BiH.

Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima je srušena njihova kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata, a apelanti su bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi sa ovim događajem bila neophodna radi zaštite imovine apelanata.

– Ustavni sud smatra da predočene činjenice ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela, te da su nadležne javne vlasti bile dužne provesti istragu o navedenom događaju. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine – navode iz Ustavnog suda BiH.

Izdvojena mišljenja imali su potpredsjednik Ustavnog suda BiH Miodrag Simović i sudija Mate Tadić koji se nisu složili sa odlukom.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio je apelaciju Bejtulaha i Jakupa Ilijazija protiv Republike Srpske.

Naime, njima je 1993. godine u Bosanskoj Gradišci minirana kuća i nakon višegodišnje pravne borbe, Ustavni sud je donio odluku da im se mora isplatiti odšteta za kuću koja se nalazila pored tamošnje policijske stanice. Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Bejtulah i Jakup Ilijazi iz Negotina, Republika Sjeverna Makedonija, podnijeli su 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj od 11. jula 2017. godine.

Apelanti su 16. aprila 2003. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka, i Općine Bosanska Gradiška. Apelanti su u tužbi naveli da su suvlasnici od po pola kuće koja se nalazi u Bosanskoj Gradišci. Osim toga, u tužbi je navedeno da su u prvoj polovini 1993. godine nepoznati počinioci eksplozivnim sredstvima srušili kuću čiji su suvlasnici apelanti, prenosi N1.

Dalje se navodi da su apelanti tokom rata bili primorani napustiti Bosansku Gradišku, te da su u tom vremenu boravili u Makedoniji. Kada su apelanti poslije rata došli u Bosansku Gradišku ustanovili su da o ovom događaju nije sačinjen zapisnik o uviđaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u ni u tužilaštvu ni u sudu.

– Općepoznata je stvar da je iste noći, na isti način, srušeno još šest susjednih kuća. Najveći apsurd je u tome što su to sve objekti ispred same zgrade Policijske stanice Bosanska Gradiška. Rušenje pratećih objekata, rušenje ograde i odvoz građevinskog materijala su kasnije, po nalogu drugotužene, izvršila lica na radnoj obavezi (kao dokaz za ove navode predloženo je da se saslušaju svjedoci M. I., T. M. i K. H.). Dalje je u tužbi navedeno da rušenje kuća u suvlasništvu apelanata nije posljedica ratnih djelovanja već je to teroristički akt koji su tuženi bili dužni da spriječe. Iako je prema organizaciji Republike Srpske to bilo u nadležnosti prvotuženog, općepoznata je stvar da su općine preko svojih organa vršile stvarnu vlast i nad poslovima javne sigurnosti – naveli su u apelaciji.

Apelanti su posredstvom zastupnika 5. aprila 2005. godine poslali dopis MUP-u Republike Srpske, Policijska stanica Bosanska Gradiška (komandiru), u kojem su naveli da im je početkom augusta 1993. godine kuća uništena eksplozivnom napravom koju su postavili nepoznati počinioci. Naveli su da su u više navrata tražili izvod iz službenih evidencija ili bilo kakav pisani trag o tom događaju, ali da im nije udovoljeno, te da im je usmeno saopćeno da ova stanica nema nikakva saznanja o tom događaju. Dalje se navodi da je u toku postupak pred Osnovnim sudom radi naknade štete, pa stoga zahtijevaju da im se dostave informacije o predmetnom događaju. S ciljem pojašnjenja cjelokupnog događaja napomenuto je da je predmetna kuća bila na samom ulazu u zgradu Policije i da se ostaci te građevine vide kroz prozor komandira PS Gradiška, a istaknuto je i da je istu noć, na istoj lokaciji, porušeno još pet susjednih kuća vlasništvo L. D., T. M., porodice B. i dr. Miniranje je trajalo više sati uzastopno i predstavlja općepoznati događaj na području općine Bosanska Gradiška, stoji u apelaciji.

Policijska stanica je aktom od 8. aprila 2005. godine obavijestila apelante o okolnostima oštećenja njihovog poslovnog objekta koji se također nalazi u Bosanska Gradišci, međutim, nije ih obavijestila u vezi sa onim što su apelanti tražili dopisom od 5. aprila 2005. godine. Na ovaj nedostatak je ukazao zastupnik apelanata u drugom dopisu od 15. aprila 2005. godine, te ponovo zatražio informacije o rušenju kuće.

“Nakon toga, Policijska stanica Bosanska Gradiška je aktom od 19. maja 2005. godine obavijestila zastupnika apelanata da, vezano za njegov zahtjev od 15. aprila 2005. godine, ova Policijska stanica u raspoloživim evidencijama nema evidentiran događaj miniranja kuće Bejtulaha Ilijazija, a koji se, prema opisu zastupnika apelanata, desio početkom augusta 1993. godine”.

Presudom Osnovnog suda od 18. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda od 27. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 39.123,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

U toku prvostepenog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelanti vlasnici kuće koja se nalazi u Bosanskoj Gradišci i da je predmetna kuća porušena 1993. godine na taj način što je minirana, a da vrijednost predmetne kuće, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznosi 39.123.60 KM.

Osnovni sud je obrazlažući presudu istakao da je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, šteta koju su pretrpjeli apelanti nesporno je nastala 1993. godine, a apelanti su, kako su i sami izjavili, za štetu saznali poslije rata kada su dolazili u Bosansku Gradišku. Osnovni sud se pozvao na član 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine kada je prestala ratna opasnost. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da tužba nije podnesena u propisanom roku, kako je to predviđeno članom 376. ZOO-a, i da je potraživanje apelanata zastarjelo, te je tužbeni zahtjev odbio.

Okružni sud je, prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, našao da je tužbeni zahtjev neosnovan zato što tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu predmetne štete apelantima, nego da je to, prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina.

Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom od 2. aprila 2009. godine reviziju odbio.

– Imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra nespornim da je kuća u vlasništvu apelanata porušena, kao i da nadležne javne vlasti nisu vršile istragu u vezi sa okolnostima pod kojima je srušena predmetna kuća. Ovdje treba dodati da su apelanti tvrdili (a te podatke su iznijeli u tužbi i pred nadležnim policijskim organima) da je miniranje njihove kuće, kao i još šest susjednih kuća, općepoznata stvar u Bosanskoj Gradišci, da je to izvršeno u neposrednoj blizini Policijske stanice u Bosanskoj Gradišci, da su po nalogu Općine Gradiška lica koja su bila na radnoj obavezi kasnije izvršila raščišćavanje građevinskog materijala, kao i da su (apelanti) naveli datum kada se to desilo, te imena svjedoka koji bi mogli svjedočiti na navedene okolnosti – stoji u presudi Ustavnog suda BiH.

Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima je srušena njihova kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata, a apelanti su bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi sa ovim događajem bila neophodna radi zaštite imovine apelanata.

– Ustavni sud smatra da predočene činjenice ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela, te da su nadležne javne vlasti bile dužne provesti istragu o navedenom događaju. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine – navode iz Ustavnog suda BiH.

Izdvojena mišljenja imali su potpredsjednik Ustavnog suda BiH Miodrag Simović i sudija Mate Tadić koji se nisu složili sa odlukom.