Haški sud osudio je pravomoćno Radovana Karadžića na kaznu doživotnog zatvora!

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je 24. marta 2016. godine u prvostepenom postupku bivšeg predsjednika Republike Srpske, entiteta u BiH, Radovana Karadžića na kaznu od 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, ali je ta kazna danas preinačena u doživotni zatvor. 

Karadžić, koji je bio prvi predsjednik Republike Srpske i vrhovni civilni komandant Vojske Republike Srpske tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995, proglašen je krivim i u drugostepenoj presudi koja je pročitana danas u sudnici Haškog tribunala.

Konačnu presudu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću izrekle su danas sudije Žalbenog vijeća i to njih pet na čelu s predsjedavajućim sudijom Vagnom Prussem Joensenom iz Danske.

Uz predsjedavajućeg Žalbenog vijeća, danskog sudiju Joensena, ovo vijeće čine sudije William Hussein Sekule iz Tanzanije, José Ricardo de Prada Solaesa iz Španije, Graciela Susana Gatti Santana iz Urugvaja i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa iz Portugala.

Hronologija izricanja drugostepene presude 

Žalbeno vijeće je uvažilo žalbu Kancelarije tužioca da je prvostepeno vijeće pogrešno procijenilo otežavajuće okolnosti u odnosu na optuženog Karadžića. Da je potvrđena prvostepena presuda, optuženi bi u skladu sa sudskom praksom MKSJ imao pravo da traži prijevremeno puštanje na slobodu poslije 26,6 godina, odnosno, 2/3 kazne od 40 godina.

Obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti te smatra da je 40 godina neadekvatna kazna. 

Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992.

Govoreći o žalbi na tačku za genocid 1992. sudija je rekao da se Žalbeno vijeće ne slaže s navodima tužilaca da odluka nije dobro objašnjena.

Govoreći o prvoj tački žalbe, da su ubistva i drugi nasilni zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata da se uklone Bošnjaci i Hrvati s teritorije Republike Srpske, sudija Joensen je rekao da tužioci nisu dokazali da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada je oslobodilo Karadžića za ove zločine.

Žalba optuženog u vezi sa taocima se tiče navoda da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo pravo u zaključku da postoji apsolutna zabrana.

“Vijeće podsjeća na apsolutnu zabranu uzimanja pripadnika UNPROFOR-a”, rekao je sudija.

Govoreći o tački presude za uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce 1995. godine, sudija Joensen je rekao da se prvostepeno Vijeće oslanjalo na prijetnje pripadnicima UN-a koji su bili zatočeni.

Dakle, žalbeno vijeće je odbilo sve navode optuženog koji se tiču trenutka saznanja za ubistva u Srebrenici i nakon pada Srebrenice, a što je činilo osnovu žalbe optuženog u odnosu na Srebrenicu. Same tvrdnje prvostepenog vijeća su se bazirale na sastancima koje je imao tokom jula 1995. godine.

“Karadžićevi navodi da je on odgovoran za to samo zato što je predsjednik su neuvjerljivi”, navodi sudija.

Sudija Joensen sada se bavi pitanjem da li je Karadžić znao za ubistva nakon pada Srebrenice. Kako je rekao sudija, Karadžić u svojoj žalbi pogrešno interpretira zaključke prvostepene presude. Kada navodi da nije znao za količinu ubistava i skalu zločina, Karadžić se na bavi dokazima, i pogrešno interpretira prvostepenu presudu.

“Njegovi navodi nisu ni razumni niti vjerovatni”, rekao je sudija.

Govoreći o ubistvima nakon pada Srebrenice, Vijeće je utvrdilo da je znao za ubistva u julu 1995.

Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslanjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.

Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.

Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.

Progon Bošnjaka sa područja Srebrenice se odnosi na prisilno preseljenje žena, djece i staraca sa područja Srebrenice.

Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice. Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.

Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.

Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”.

Sudija Joensen u zaključcima koji se tiču genocida u Srebrenici: “U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani, podsjeća Žalbeno vijeće na odluke prvostepenog vijeća. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenog vijeća.

Žalbeno vijeće je zaključilo Karadžićevu namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu “brojnih dokaza i izjava”, rekao je sudija Joensen, javlja BIRN.

“Žalbeno vijeće ne nalazi kvalitetne argumente u vezi s žalbom Karadžića da nije namjeravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu”, rekao je sudija.

Žalbeno vijeće u vezi s incidentom na Markalama 1, navelo je da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju.

“Karadžić je podbacio da utvrdi greške u vezi sa zaključkom prvostepenog vijeća”, rekao je sudija Joensen.

Kada je riječ o odbijanju žalbenih navoda za progone, Žalbeno vijeće je istaklo da je optuženi u svojoj žalbi naveo samo razloge za neslaganje sa zaključcima prvostepene presude. U praksi Žalbenog vijeća se zahtijeva da se navede greška u zaključcima prvostepenog vijeća u odnosu na neki navod sa konkretizacijom žalbenog navoda.

Govoreći o oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice, što je Karadžić naveo da ga je “oštetilo”, sudija Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala štetu koja je nastala pri oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice iz drugih predmeta u Haagu.

Međutim, u odnosu na dva incidenta, Žalbeno vijeće je reklo da je utvrđeno da se prvostepeno Vijeće oslanjalo samo na utvrđene činjenice, i zbog toga su samo ova dva incidenta preinačena u oslobađajuća.

Govoreći o žalbama koji se tiču zaključcima o progonu, Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala da je prvostepeno Vijeće pogriješilo u rezonovanju.

“Karadžić samo u svojoj žalbi navodi svoja neslaganja s zaključcima prvostepenog Vijeća”, rekao je Joensen.

Kada je riječ o iznošenju zaključka o kršenju prava na odbranu u vezi saposjetama mjesta zločina, posljedica po prvostepenu presudu ovog utvrđenja će zavisiti o tome šta je Žalbeno vijeće zaključilo da je optuženi mogao poduzeti u svojoj odbrani u vezi sa posjetama mjesta zločina

Prva tačka žalbe koju će adresirati Žalbeno vijeće je navod Karadžića da nije imao pošteno suđenje.

Žalbeno vijeće je zaključilo da je prekršeno pravo na odbranu zato što Karadžić nije bio prisutan tokom posjeta na mjesta zločina. U svim ostalim dijelovima, zaključeno je da nije prekršeno pravo na Odbranu.

Haški sud osudio je pravomoćno Radovana Karadžića na kaznu doživotnog zatvora!

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je 24. marta 2016. godine u prvostepenom postupku bivšeg predsjednika Republike Srpske, entiteta u BiH, Radovana Karadžića na kaznu od 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, ali je ta kazna danas preinačena u doživotni zatvor. 

Karadžić, koji je bio prvi predsjednik Republike Srpske i vrhovni civilni komandant Vojske Republike Srpske tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995, proglašen je krivim i u drugostepenoj presudi koja je pročitana danas u sudnici Haškog tribunala.

Konačnu presudu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću izrekle su danas sudije Žalbenog vijeća i to njih pet na čelu s predsjedavajućim sudijom Vagnom Prussem Joensenom iz Danske.

Uz predsjedavajućeg Žalbenog vijeća, danskog sudiju Joensena, ovo vijeće čine sudije William Hussein Sekule iz Tanzanije, José Ricardo de Prada Solaesa iz Španije, Graciela Susana Gatti Santana iz Urugvaja i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa iz Portugala.

Hronologija izricanja drugostepene presude 

Žalbeno vijeće je uvažilo žalbu Kancelarije tužioca da je prvostepeno vijeće pogrešno procijenilo otežavajuće okolnosti u odnosu na optuženog Karadžića. Da je potvrđena prvostepena presuda, optuženi bi u skladu sa sudskom praksom MKSJ imao pravo da traži prijevremeno puštanje na slobodu poslije 26,6 godina, odnosno, 2/3 kazne od 40 godina.

Obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti te smatra da je 40 godina neadekvatna kazna. 

Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992.

Govoreći o žalbi na tačku za genocid 1992. sudija je rekao da se Žalbeno vijeće ne slaže s navodima tužilaca da odluka nije dobro objašnjena.

Govoreći o prvoj tački žalbe, da su ubistva i drugi nasilni zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata da se uklone Bošnjaci i Hrvati s teritorije Republike Srpske, sudija Joensen je rekao da tužioci nisu dokazali da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada je oslobodilo Karadžića za ove zločine.

Žalba optuženog u vezi sa taocima se tiče navoda da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo pravo u zaključku da postoji apsolutna zabrana.

“Vijeće podsjeća na apsolutnu zabranu uzimanja pripadnika UNPROFOR-a”, rekao je sudija.

Govoreći o tački presude za uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce 1995. godine, sudija Joensen je rekao da se prvostepeno Vijeće oslanjalo na prijetnje pripadnicima UN-a koji su bili zatočeni.

Dakle, žalbeno vijeće je odbilo sve navode optuženog koji se tiču trenutka saznanja za ubistva u Srebrenici i nakon pada Srebrenice, a što je činilo osnovu žalbe optuženog u odnosu na Srebrenicu. Same tvrdnje prvostepenog vijeća su se bazirale na sastancima koje je imao tokom jula 1995. godine.

“Karadžićevi navodi da je on odgovoran za to samo zato što je predsjednik su neuvjerljivi”, navodi sudija.

Sudija Joensen sada se bavi pitanjem da li je Karadžić znao za ubistva nakon pada Srebrenice. Kako je rekao sudija, Karadžić u svojoj žalbi pogrešno interpretira zaključke prvostepene presude. Kada navodi da nije znao za količinu ubistava i skalu zločina, Karadžić se na bavi dokazima, i pogrešno interpretira prvostepenu presudu.

“Njegovi navodi nisu ni razumni niti vjerovatni”, rekao je sudija.

Govoreći o ubistvima nakon pada Srebrenice, Vijeće je utvrdilo da je znao za ubistva u julu 1995.

Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslanjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.

Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.

Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.

Progon Bošnjaka sa područja Srebrenice se odnosi na prisilno preseljenje žena, djece i staraca sa područja Srebrenice.

Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice. Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.

Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.

Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”.

Sudija Joensen u zaključcima koji se tiču genocida u Srebrenici: “U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani, podsjeća Žalbeno vijeće na odluke prvostepenog vijeća. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenog vijeća.

Žalbeno vijeće je zaključilo Karadžićevu namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu “brojnih dokaza i izjava”, rekao je sudija Joensen, javlja BIRN.

“Žalbeno vijeće ne nalazi kvalitetne argumente u vezi s žalbom Karadžića da nije namjeravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu”, rekao je sudija.

Žalbeno vijeće u vezi s incidentom na Markalama 1, navelo je da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju.

“Karadžić je podbacio da utvrdi greške u vezi sa zaključkom prvostepenog vijeća”, rekao je sudija Joensen.

Kada je riječ o odbijanju žalbenih navoda za progone, Žalbeno vijeće je istaklo da je optuženi u svojoj žalbi naveo samo razloge za neslaganje sa zaključcima prvostepene presude. U praksi Žalbenog vijeća se zahtijeva da se navede greška u zaključcima prvostepenog vijeća u odnosu na neki navod sa konkretizacijom žalbenog navoda.

Govoreći o oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice, što je Karadžić naveo da ga je “oštetilo”, sudija Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala štetu koja je nastala pri oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice iz drugih predmeta u Haagu.

Međutim, u odnosu na dva incidenta, Žalbeno vijeće je reklo da je utvrđeno da se prvostepeno Vijeće oslanjalo samo na utvrđene činjenice, i zbog toga su samo ova dva incidenta preinačena u oslobađajuća.

Govoreći o žalbama koji se tiču zaključcima o progonu, Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala da je prvostepeno Vijeće pogriješilo u rezonovanju.

“Karadžić samo u svojoj žalbi navodi svoja neslaganja s zaključcima prvostepenog Vijeća”, rekao je Joensen.

Kada je riječ o iznošenju zaključka o kršenju prava na odbranu u vezi saposjetama mjesta zločina, posljedica po prvostepenu presudu ovog utvrđenja će zavisiti o tome šta je Žalbeno vijeće zaključilo da je optuženi mogao poduzeti u svojoj odbrani u vezi sa posjetama mjesta zločina

Prva tačka žalbe koju će adresirati Žalbeno vijeće je navod Karadžića da nije imao pošteno suđenje.

Žalbeno vijeće je zaključilo da je prekršeno pravo na odbranu zato što Karadžić nije bio prisutan tokom posjeta na mjesta zločina. U svim ostalim dijelovima, zaključeno je da nije prekršeno pravo na Odbranu.