Kolumnist kojeg mnogi nazivaju ‘Putinovim trbuhozborcem’ zapitao se što s Rusima koji su odlučili napustiti zemlju, kako se odnositi prema firmama koje su otišle i kako će izgledati svijet nakon rata u Ukrajini.

Petr Akopov je kolumnist koji piše za rusku novinsku agenciju RIA Novosti, poznatu po podršci režimu Vladimira Putina.

U svijetu je postao poznat kada su RIA Novosti nedavno slučajno objavile njegov članak, koji je, čini se, trebao biti objavljen nakon što bi Rusija na brzinu završila okupaciju Ukrajine.

Tada je napisao kako se ‘pred našim očima rađa novi svijet’. Slavio je vraćanje Ukrajine Rusiji te pisao kako Rusija obnavlja svoju historiju punoću, okuplja ruski narod u svojoj cjelini Velikoruse, Bjeloruse i Maloruse. Ustvrdio je i kako ‘Rusija nije samo izazvala Zapad, nego je pokazala da se era zapadne globalne dominacije može smatrati potpuno završenom’.

Sada je Akopov pak objavio novu kolumnu za RIA Novosti u kojoj je progovorio o tome kako će se Rusija suočiti sa sankcijama, ali se i obrušio na Ruse koji se protive ratu u Ukrajini:

– Našim kozmopolitima svijet se ruši. Globalne, ali u biti zapadne firme i vlastiti građani bježe iz Rusije. Broj prvih se mjeri stotinama, a potonjih desecima hiljada. Štoviše, ovi drugi bježe jer prvi odlaze: sigurni su da Rusija više nije dio globalnog svijeta, ‘civiliziranog čovječanstva’. Spušta se željezna zavjesa: sa zapadne strane, gospodarska, u vidu sankcija, a s naše strane, kako su uvjereni, informativna i ideološka, ​​za kontrolu stoke kojoj nikada nisu pripadali. Što ćemo s njima, odbjeglim sugrađanima i firmama? Što učiniti kada se histerija smiri i požele se vratiti (ne svi, ali mnogi)? Naravno, neki, pogotovo oni rusofobni, odlaze ‘tresući prašinu s nogu’, ali mnogi u panici bježe: slika svijeta im se ruši, ‘Rusije više nema’, pa pokušavaju pronaći novu zonu udobnosti (uostalom, potraga za njom im je smisao života).

No što će se dogoditi kasnije, kada će život u svijetu koji doista više neće biti isti, ipak ući u manje-više miran tijek i oni će se poželjeti vratiti? Kako se trebamo odnositi prema njima?

Ovo pitanje sada se mnogima čini vrlo važnim: netko čak predlaže da se oni koji su otišli ne puštaju nazad, tretirajući ih kao dezertere. Isto vrijedi i za firme, iako velika većina njih govori o obustavi djelatnosti, a ne o odlasku. No uostalom, svi shvaćaju da je ta ‘suspenzija’ element čak ne pritiska Zapada na Rusiju , nego totalnog financijskog i gospodarskog rata koji nam je objavljen. Na što smo dužni odgovoriti, pa čak i sada, ne čekajući istek dva-tri mjeseca, na koliko su globalne firme pauzirale svoj rad u Rusiji.

Ali činjenica je da su odgovori na ta pitanja sporedni: ovise o odgovoru na ono najvažnije koje je pred nama. I vrlo je jednostavno i duboko: tko smo mi i što želimo? Jesmo li mi Rusija, ruski narod i svi njome ujedinjeni narodi na našoj zemlji? Bez odgovora na njega, svi pokušaji da se odgovori na preostala pitanja neće se uračunati, točnije, neće biti točni.

24. februara započela je nova era u svijetu, ali što je još važnije, počela je nova era u životu Rusije. Zemlja se oslobađa ne samo iluzija o Zapadu: oslobađa se zapadnog utjecaja, čak i šire – otuđenja, oponašanja, grčenja i ovisnosti o strancima (prvenstveno ideološkim i duhovnim). To je naša kronična bolest, u aktivnoj je fazi od 18. stoljeća: ili smo od nje teško oboljeli, ili smo se skoro oporavili. Sada imamo jedinstvenu priliku da dobijemo imunitet, da postanemo samodostatni, jer smo i sami napravili korak na koji je Zapad mogao odgovoriti samo pokušajem da nas izbaci iz svjetske zajednice. Nemamo pravo propustiti ovu priliku.

Pritom, samodostatnost i odbacivanje servilnosti nemaju veze s ponosom i mržnjom, šovinizmom, izolacionizmom i ksenofobijom. Dobro znamo da kod nas dosta toga nije sređeno i po mnogo čemu smo sada tehnološki zaostali. Nismo ni najpametniji, ni najljepši, ni najjači i najbogatiji, nego samostalno razmišljamo, poznajemo svoju historiju i svoj nacionalni kodeks, živimo po svojim moralnim načelima i vjerujemo u svoje ideale. Mi smo jedinstvena pravoslavno-euroazijska civilizacija, kao, na primjer, kineska civilizacija. Jedinstvenost nije popustljivost i nije razlog, već samo svijest o njoj daje povjerenje u vlastite sposobnosti, pobuđuje odgovornost prema precima i potomcima.

Pogotovo u doba globalizacije, kada je polutisućljetno vodstvo Zapada dovelo svijet do vrijednosnog zadatka, univerzalizacije i atomizacije, ujedinjenja u ‘jedinstveno čovječanstvo’, brisanja nacionalnih kodova i pokušaja zamagljivanja već osnovne, spolne razlike i uništavaju obitelj kao takvu.

Rusija nije pristala na dekonstrukciju čovjeka i društva, na transhumanizam i spremna je braniti sebe i svoje vrijednosti.

No, je li moguće biti dio globalnog svijeta i spasiti svoju dušu? 

U uvjetima koji su bili prije 24. veljače, to je nemoguće. Ali ovoga svijeta više nema: globalisti su ga digli u zrak, pokušavajući zaustaviti rusku pobunu. Pokušaj ‘ukidanja Rusije’ na svim frontama, od financijskih do kulturnih, ukida samu ideju zapadnjačke superiornosti i vodstva. Vodstvo ionako nije priznavao nezapadni svijet, ali je zasad bio prisiljen trpjeti nadmoć.

Vojne, financijske, tehnološke i ideološke prednosti (ili dominacija) Zapada blijedile su i smanjivale se, ali je tempo pada bio nejasan. Koristeći nuklearnu bombu ‘izolacije’ i ‘otkazivanja’ protiv Rusije, atlantisti su sve stavili na kocku, ali čak i u slučaju pobjede, odnosno odbijanja Rusije da ostvari svoje ciljeve u Ukrajini, udar na ugled Zapada bi bio ogroman. 

Da, ‘atomska bomba’ sankcija već je korištena protiv Irana i Venezuele, ali bilo je i drugih razmjera, tempa i posljedica, a što je najvažnije, Rusija je u većini slučajeva tu igrala zajedno sa Zapadom, barem u formatu sankcija Vijeća sigurnosti UN-a, dajući njima najveći legitimitet takvih akcija.

A sada, kada je cijeli svijet uvjeren da je Rusija izdržala udarac i da nije pokleknula, Zapad će jednostavno prestati postojati kao svjetski hegemon. Bez obzira ujedini li se u sebi ili se nakon pauze nastavlja rascjep Zapada na SAD i Europu , ugled je već uništen. Zato što je koristio nezakonitu tehniku, koristeći ‘atomsku bombu’ poništavanja protiv jednog od arhitekata svjetskog poretka. Pokušao je isključiti Rusiju iz svjetskog poretka koji su stvorili Zapad i Rusija nakon 1945. i urušio ga. Na svojoj glavi.

Ali hoćemo li i mi patiti od kolapsa atlantskog svjetskog poretka? Naravno, pogotovo jer su namjerno poduzeli korak koji je izazvao neodgovarajuću reakciju Zapada. No posljednjih godina Rusija gradi alternativni poredak zajedno s Istokom i Jugom, te s onim snagama na Zapadu koje su razumjele trendove. Da, još je daleko od dovršetka, ali ne bi mogao biti dovršen bez dekonstrukcije Atlantskog projekta. 

Stoga će se zapadne globalne firme s vremenom pokušati vratiti u Rusiju, s iznimkom onih kojima će to biti zabranjeno iz razloga zadržavanja zabrane Rusiji. 

Pustiti ih unutra ili ne? 

Svi ti brendovi i lanci, proizvođači automobila i marke odjeće? Možda se čini da je lakše pustiti, jer će i zamjena uvoza i dolazak azijskih konkurenata na njihovo mjesto potrajati.

No, ovdje je važno odmah utvrditi kriterije povratka, oni su dijelom naznačeni od strane naše vlade i dodatno će se dorađivati. Sada, ukratko, firmama se nudi da privremeno prenesu dionice na upravljanje ruskim partnerima, a da pritom zadrže dobit ili riskiraju da potpadaju pod optužbe za namjerni bankrot, odnosno da izgube svu imovinu. Istodobno, postoje prijedlozi za nacionalizaciju: u slučaju da firma s popisa neprijateljskih zemalja pokuša otići, odnosno onih koji su, posebno, zaplijenili imovinu naše središnje banke (i imaju veliki broj zaposlenih ili su važni za gospodarstvo).

Sve ove mjere mogu se primijeniti ovisno o trajanju akutne faze gospodarskog rata sa Zapadom. Problem je u tome što je većina zapadnih firmi najavila obustavu rada, a ne povlačenje, ali u trenutnoj situaciji Rusija ne bi smjela dopustiti takvu obustavu velikim poduzećima dulje od mjesec dana. Tada će morati odlučiti: vratiti se na posao (izravno ili prenijeti kontrolu na ruske partnere) ili otići, riskirajući konfiskaciju.

No, u svakom slučaju, sada ćemo imati ne samo drugačiji odnos prema Zapadu, već drugu ekonomiju, drugačiji društveno-ekonomski model, drugačije odnose u društvu, drugačiju, istinski nacionalnu, elitu. I, što je najvažnije, imat ćemo druge, prave vrijednosti u životu.

To neće biti povratak ni u SSSR ni u predrevolucionarnu Rusiju: ​​ni jedno ni drugo nije moguće. Ali doći će do izgradnje društva i države koja je duhovno samodostatna, utemeljena na nematerijalnim vrijednostima, na superiornosti duha nad tijelom, služenja nad imovinom, bez samoponiženja i želje da ‘živite kao u inozemstvu’. Štoviše, to će biti ne samo slobodno društvo, nego i društvo bogato materijalnim, jer imamo sve potrebne resurse, mogućnosti i teško, ali neprocjenjivo iskustvo stečeno tijekom postsovjetskih desetljeća.

Pa oni koji su pobjegli, a nisu pljuvali po domovini, koji su samo povjerovali u mit o ‘zatvaranju Rusije od svijeta’, moći će se mirno vratiti ako zaista vole svoju zemlju i žele biti dio pravog ruskog života.

Kolumnist kojeg mnogi nazivaju ‘Putinovim trbuhozborcem’ zapitao se što s Rusima koji su odlučili napustiti zemlju, kako se odnositi prema firmama koje su otišle i kako će izgledati svijet nakon rata u Ukrajini.

Petr Akopov je kolumnist koji piše za rusku novinsku agenciju RIA Novosti, poznatu po podršci režimu Vladimira Putina.

U svijetu je postao poznat kada su RIA Novosti nedavno slučajno objavile njegov članak, koji je, čini se, trebao biti objavljen nakon što bi Rusija na brzinu završila okupaciju Ukrajine.

Tada je napisao kako se ‘pred našim očima rađa novi svijet’. Slavio je vraćanje Ukrajine Rusiji te pisao kako Rusija obnavlja svoju historiju punoću, okuplja ruski narod u svojoj cjelini Velikoruse, Bjeloruse i Maloruse. Ustvrdio je i kako ‘Rusija nije samo izazvala Zapad, nego je pokazala da se era zapadne globalne dominacije može smatrati potpuno završenom’.

Sada je Akopov pak objavio novu kolumnu za RIA Novosti u kojoj je progovorio o tome kako će se Rusija suočiti sa sankcijama, ali se i obrušio na Ruse koji se protive ratu u Ukrajini:

– Našim kozmopolitima svijet se ruši. Globalne, ali u biti zapadne firme i vlastiti građani bježe iz Rusije. Broj prvih se mjeri stotinama, a potonjih desecima hiljada. Štoviše, ovi drugi bježe jer prvi odlaze: sigurni su da Rusija više nije dio globalnog svijeta, ‘civiliziranog čovječanstva’. Spušta se željezna zavjesa: sa zapadne strane, gospodarska, u vidu sankcija, a s naše strane, kako su uvjereni, informativna i ideološka, ​​za kontrolu stoke kojoj nikada nisu pripadali. Što ćemo s njima, odbjeglim sugrađanima i firmama? Što učiniti kada se histerija smiri i požele se vratiti (ne svi, ali mnogi)? Naravno, neki, pogotovo oni rusofobni, odlaze ‘tresući prašinu s nogu’, ali mnogi u panici bježe: slika svijeta im se ruši, ‘Rusije više nema’, pa pokušavaju pronaći novu zonu udobnosti (uostalom, potraga za njom im je smisao života).

No što će se dogoditi kasnije, kada će život u svijetu koji doista više neće biti isti, ipak ući u manje-više miran tijek i oni će se poželjeti vratiti? Kako se trebamo odnositi prema njima?

Ovo pitanje sada se mnogima čini vrlo važnim: netko čak predlaže da se oni koji su otišli ne puštaju nazad, tretirajući ih kao dezertere. Isto vrijedi i za firme, iako velika većina njih govori o obustavi djelatnosti, a ne o odlasku. No uostalom, svi shvaćaju da je ta ‘suspenzija’ element čak ne pritiska Zapada na Rusiju , nego totalnog financijskog i gospodarskog rata koji nam je objavljen. Na što smo dužni odgovoriti, pa čak i sada, ne čekajući istek dva-tri mjeseca, na koliko su globalne firme pauzirale svoj rad u Rusiji.

Ali činjenica je da su odgovori na ta pitanja sporedni: ovise o odgovoru na ono najvažnije koje je pred nama. I vrlo je jednostavno i duboko: tko smo mi i što želimo? Jesmo li mi Rusija, ruski narod i svi njome ujedinjeni narodi na našoj zemlji? Bez odgovora na njega, svi pokušaji da se odgovori na preostala pitanja neće se uračunati, točnije, neće biti točni.

24. februara započela je nova era u svijetu, ali što je još važnije, počela je nova era u životu Rusije. Zemlja se oslobađa ne samo iluzija o Zapadu: oslobađa se zapadnog utjecaja, čak i šire – otuđenja, oponašanja, grčenja i ovisnosti o strancima (prvenstveno ideološkim i duhovnim). To je naša kronična bolest, u aktivnoj je fazi od 18. stoljeća: ili smo od nje teško oboljeli, ili smo se skoro oporavili. Sada imamo jedinstvenu priliku da dobijemo imunitet, da postanemo samodostatni, jer smo i sami napravili korak na koji je Zapad mogao odgovoriti samo pokušajem da nas izbaci iz svjetske zajednice. Nemamo pravo propustiti ovu priliku.

Pritom, samodostatnost i odbacivanje servilnosti nemaju veze s ponosom i mržnjom, šovinizmom, izolacionizmom i ksenofobijom. Dobro znamo da kod nas dosta toga nije sređeno i po mnogo čemu smo sada tehnološki zaostali. Nismo ni najpametniji, ni najljepši, ni najjači i najbogatiji, nego samostalno razmišljamo, poznajemo svoju historiju i svoj nacionalni kodeks, živimo po svojim moralnim načelima i vjerujemo u svoje ideale. Mi smo jedinstvena pravoslavno-euroazijska civilizacija, kao, na primjer, kineska civilizacija. Jedinstvenost nije popustljivost i nije razlog, već samo svijest o njoj daje povjerenje u vlastite sposobnosti, pobuđuje odgovornost prema precima i potomcima.

Pogotovo u doba globalizacije, kada je polutisućljetno vodstvo Zapada dovelo svijet do vrijednosnog zadatka, univerzalizacije i atomizacije, ujedinjenja u ‘jedinstveno čovječanstvo’, brisanja nacionalnih kodova i pokušaja zamagljivanja već osnovne, spolne razlike i uništavaju obitelj kao takvu.

Rusija nije pristala na dekonstrukciju čovjeka i društva, na transhumanizam i spremna je braniti sebe i svoje vrijednosti.

No, je li moguće biti dio globalnog svijeta i spasiti svoju dušu? 

U uvjetima koji su bili prije 24. veljače, to je nemoguće. Ali ovoga svijeta više nema: globalisti su ga digli u zrak, pokušavajući zaustaviti rusku pobunu. Pokušaj ‘ukidanja Rusije’ na svim frontama, od financijskih do kulturnih, ukida samu ideju zapadnjačke superiornosti i vodstva. Vodstvo ionako nije priznavao nezapadni svijet, ali je zasad bio prisiljen trpjeti nadmoć.

Vojne, financijske, tehnološke i ideološke prednosti (ili dominacija) Zapada blijedile su i smanjivale se, ali je tempo pada bio nejasan. Koristeći nuklearnu bombu ‘izolacije’ i ‘otkazivanja’ protiv Rusije, atlantisti su sve stavili na kocku, ali čak i u slučaju pobjede, odnosno odbijanja Rusije da ostvari svoje ciljeve u Ukrajini, udar na ugled Zapada bi bio ogroman. 

Da, ‘atomska bomba’ sankcija već je korištena protiv Irana i Venezuele, ali bilo je i drugih razmjera, tempa i posljedica, a što je najvažnije, Rusija je u većini slučajeva tu igrala zajedno sa Zapadom, barem u formatu sankcija Vijeća sigurnosti UN-a, dajući njima najveći legitimitet takvih akcija.

A sada, kada je cijeli svijet uvjeren da je Rusija izdržala udarac i da nije pokleknula, Zapad će jednostavno prestati postojati kao svjetski hegemon. Bez obzira ujedini li se u sebi ili se nakon pauze nastavlja rascjep Zapada na SAD i Europu , ugled je već uništen. Zato što je koristio nezakonitu tehniku, koristeći ‘atomsku bombu’ poništavanja protiv jednog od arhitekata svjetskog poretka. Pokušao je isključiti Rusiju iz svjetskog poretka koji su stvorili Zapad i Rusija nakon 1945. i urušio ga. Na svojoj glavi.

Ali hoćemo li i mi patiti od kolapsa atlantskog svjetskog poretka? Naravno, pogotovo jer su namjerno poduzeli korak koji je izazvao neodgovarajuću reakciju Zapada. No posljednjih godina Rusija gradi alternativni poredak zajedno s Istokom i Jugom, te s onim snagama na Zapadu koje su razumjele trendove. Da, još je daleko od dovršetka, ali ne bi mogao biti dovršen bez dekonstrukcije Atlantskog projekta. 

Stoga će se zapadne globalne firme s vremenom pokušati vratiti u Rusiju, s iznimkom onih kojima će to biti zabranjeno iz razloga zadržavanja zabrane Rusiji. 

Pustiti ih unutra ili ne? 

Svi ti brendovi i lanci, proizvođači automobila i marke odjeće? Možda se čini da je lakše pustiti, jer će i zamjena uvoza i dolazak azijskih konkurenata na njihovo mjesto potrajati.

No, ovdje je važno odmah utvrditi kriterije povratka, oni su dijelom naznačeni od strane naše vlade i dodatno će se dorađivati. Sada, ukratko, firmama se nudi da privremeno prenesu dionice na upravljanje ruskim partnerima, a da pritom zadrže dobit ili riskiraju da potpadaju pod optužbe za namjerni bankrot, odnosno da izgube svu imovinu. Istodobno, postoje prijedlozi za nacionalizaciju: u slučaju da firma s popisa neprijateljskih zemalja pokuša otići, odnosno onih koji su, posebno, zaplijenili imovinu naše središnje banke (i imaju veliki broj zaposlenih ili su važni za gospodarstvo).

Sve ove mjere mogu se primijeniti ovisno o trajanju akutne faze gospodarskog rata sa Zapadom. Problem je u tome što je većina zapadnih firmi najavila obustavu rada, a ne povlačenje, ali u trenutnoj situaciji Rusija ne bi smjela dopustiti takvu obustavu velikim poduzećima dulje od mjesec dana. Tada će morati odlučiti: vratiti se na posao (izravno ili prenijeti kontrolu na ruske partnere) ili otići, riskirajući konfiskaciju.

No, u svakom slučaju, sada ćemo imati ne samo drugačiji odnos prema Zapadu, već drugu ekonomiju, drugačiji društveno-ekonomski model, drugačije odnose u društvu, drugačiju, istinski nacionalnu, elitu. I, što je najvažnije, imat ćemo druge, prave vrijednosti u životu.

To neće biti povratak ni u SSSR ni u predrevolucionarnu Rusiju: ​​ni jedno ni drugo nije moguće. Ali doći će do izgradnje društva i države koja je duhovno samodostatna, utemeljena na nematerijalnim vrijednostima, na superiornosti duha nad tijelom, služenja nad imovinom, bez samoponiženja i želje da ‘živite kao u inozemstvu’. Štoviše, to će biti ne samo slobodno društvo, nego i društvo bogato materijalnim, jer imamo sve potrebne resurse, mogućnosti i teško, ali neprocjenjivo iskustvo stečeno tijekom postsovjetskih desetljeća.

Pa oni koji su pobjegli, a nisu pljuvali po domovini, koji su samo povjerovali u mit o ‘zatvaranju Rusije od svijeta’, moći će se mirno vratiti ako zaista vole svoju zemlju i žele biti dio pravog ruskog života.