Vukovar se danas prisjeća najtežeg dana u novijoj historiji, kada je 1991., nakon 87 dana herojskog otpora, 18. novembra slomljena obrana grada koji je potom okupirala JNA i srpske paravojne postrojbe počinivši brojne zločine nad civilima i braniteljima u gotovo potpuno razrušenom gradu.
Pokolj u ravnokotarskome mjestu Škabrnji počinjen je istog dana kad je slomljena herojska obrana Vukovara. Mučki su ubijena 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. U Domovinskom ratu u Škabrnji je ubijeno 56 civila, a poginulo je i 25 branitelja iz toga mjesta. Nakon rata još je šestero mještana poginulo od minsko-eksplozivnih sredstava.
Napad na Škabrnju počeo je 18. novembra 1991. rano ujutro iz dva smjera. Jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva došla je preko Zemunika Gornjeg, a druga iz smjera Biljana Donjih.
Ovčara je farma u sklopu VUPIK-a i njenom dijelu gdje su hangari za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je koncentracioni logor, jer su ti hangari ograđeni sa svih strana i lahko se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom novembra 1991. godine i kroz logor je prošlo 3000-4000 zatočenika. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz vozila. Tu su počinjeni razni ratni zločini. Na par kilometara u blizini srpska sela.
Padom Vukovara, obični hrvatski civili grada sklonili su se u vukovarskoj bolnici te su, zajedno sa tamošnjim pacijentima, koji su nastradali od tromjesečnog granatiranja grada, vjerovali da će biti sigurno evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača. Kada je srpska vojska stigla do bolnice, nastala je haotična situacija jer su vojnici upali u instituciju i postali agresivni prema ranjenicima. Srpska vojska deportirala je 400 osoba iz bolnice u autobusima do logora Ovčara. Razulareni, pijani uniformirani pripadnici Teritorijalne odbrane, JNA (pod zapovjedništvom Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i drugih), četnici, šešeljevci, arkanovci i drugi činili su strahote u logoru, premlaćujući, maltretirajući i terorizirajući zarobljenike. Zarobljenici su na kraju odvedeni na strijeljanja. Dok su u hangare dolazili uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i non-stop udarali zatočenike među njima je bio tadašnji gradonačelnik Vukovara Srbin Slavko Dokmanović, koji je učestvovao u batinjaju. Dokmanović je za ova nedjela izveden pred haški sud.
Ne zna se kakva su bila ispitivanja, jer ko je odveden na ispitivanje nije se vratio. Ili je ubijen ili se vodi kao nestao.
Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša, a ostali zatočenici su u grupama 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su 20. novembra 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.
Pokušaj osporavanja
Kako bi pokušale ublažiti ili prebaciti krivicu pokolja na drugu stranu, neki su srpski pojedinci tvrdili da su bili “prisiljeni učiniti pokolj” jer su se u vukovarskoj bolnici, prije prebacivanja zarobljenika u logor, navodno osim ranjenika “skrivali i neki zdravi hrvatski vojnici”. Međutim, takve izjave su ocjenjene kao pokušaj nijekanja odgovornosti i demagogije jer, iako su neki utvrdili da je doista bilo nekoliko vojnika koji su se skrivali u bolnici, to ni na koji način ne opravdava istrebljenje gotovo cijelog osoblja bolnice.
Ekshumacije i sjećanje na žrtve
U septembru i oktobru 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do jula 2006. identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.
Hrvatska je 1996. objavila planove za gradnju prvog spomenika stradalima u Domovinskom ratu, i to u Ovčari. Slavomir Drinković je napravio i otkrio spomenik 29. decembra 1998., u obliku sivog obeliska sa grlicom, na kojem piše:
– U spomen 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice koji su smaknuti u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.
Također postoji spomen centar blizu mjesta pokolja.
Dr. Vesna Bosanac, nekadašnja direktorica vukovarske bolnice, svjedočila je pred Međunarodnim sudom u Haagu o tromjesečnim neselektivnim zračnim i artiljerijskim napadima JNA na Vukovar i samu bolnice od 15. novembra do 18. novembra 1991. u kojem je “praktično srušen cijeli grad”, te o dramatičnoj situaciji u bolnici u čijem je podrumu u neizdrživim uvjetima pomoć pružana stotinama ranjenika i bolesnika, te brojnim civilima koji su se posljednih dana prije pada u nju sklonili. Na upit je li bolnica izravno granatirana i s kojih položaja, dr. Bosanac je potvrdila da je “od 15. augusta do 18. novembra svakodnevno na bolnicu padalo između 80 i 90 avionskih bombi, granata i drugih projektila”, iako su na krovu i u dvorištu bili istaknuti veliki znakovi Crvenog križa. Potvrdila je da je bolnica granatirana s položaja JNA južno od Vukovara, te iz tenkova ukopanih s lijeve, srbijanske, obale Dunava, kao i da je bombardirana iz zraka, pri čemu je opisala incident iz oktobra s bombom koja je probila sve etaže bolnice i neksplodirana završila na krevetu jednog pacijenta u podrumu. Tužilac Marks Moore je na početku njenog iskaza prikazao video snimke iz bolnice od 20. novembra 1991., na kojima su hodnici u prizemlju i podrumsko stepenište ispunjeni stotinama civila koji su u njoj potražili utočište, očekujući da će biti evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača. Na snimci su i podrumske prostorije ispunjene krevetima s ranjenicima i bolesnicima, od kojih su neki ležali i na podu. Dr. Bosanac je naglasila kako je “kompletna medicinska dokumentacija nakon okupacije odnesena iz bolnice”, te zatražila da ICTY zatraži njen povratak, naznačivši da se navodno nalazi na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.
Sveukupno, presuda Međunarodnog suda je bila sljedeća:
– Otprilike 21. novembra 1991., srpske vojne snage odstranile su otprilike 255 Hrvata i ostalih ne-Srba iz vukovarske bolnice nakon srpskog zauzimanja grada. Žrtve su deportirane u farmu Ovčara, otprilike 5 km južno od Vukovara. Tamo su članovi srpske vojske tukli i mučili žrtve satima. Navečer 21. novembra 1991., vojnici su deportirali žrtve u grupama po 10-20 do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali i ubili. Njihova tijela su zakopana u masovnoj grobnici.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
