Nakon dugotrajnog predanog rada, truda i odricanja reprezentativci BiH u sjedećoj odbojci na Paraolimpijadi u Rio De Janeiru 2016. godine osvojili su srebrenu medalju, a jučer su taj uspjeh ponovili, ovaj put na Svjetskom prvenstvu. O Nizamu Čančaru, najboljem blokeru tek završenog svjetskog prvenstva, smo pisali prije dvije godine i svakako se vrijedi prisjetiti ko je i šta Nizam Čančar.

Tekst objavljen u septembru 2016. godine:

Već sada, nekoliko dana nakon novog uspjeha, naši ljiljani i zlatni momci žive svoju svakodnevicu. Lijepo je biti dio slavljeničkog tima i svakako da ponos ne jenjava, ali šta se dešava kada se ‘svjetla u dvorani ugase’, kada ovi hrabri momci ostanu među svoja četiri zida? Kako izgleda život ljudi kojima se premalo pažnje daje, a tako mnogo zaslužuju?

Paraolimpijac reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci Nizam Čančar zajedno sa svojim kolegama i saigračima ispričao je najljepšu i najpozitivniju sportsku priču svim Bosancima i Hercegovcima. Nizam je rođen 17.09.1975 u Zenici. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a tokom rata u BiH, kao pripadnik inžinjerskog bataljona Armije RBiH (inžinjerac – miner), strada i ostaje bez desne potkoljenice. Zbog gubitka noge onemogućeno mu je bavljenje zidarskim zanatom, koji je prvobitno završio, pa stiče IV stepen obrazovanja za zvanje Tehničar. Oženjen je, ima dvoje djece, a uskoro očekuje i novu prinovu.

Početak karijere

Sjedećom odbojkom Nizam se počeo se baviti 1996. godine u klubu “Zenica 92”, na čelu sa stručnjakom Salihom Alićem, koji je 1998. godine bio i selektor reprezentacije i jednim dijelom zahvaljujući njegovom stručnom radu ostvaruju se današnji rezultati. Od 2003. prelazi u Odbojkaški klub invalida Fantomi za koji i danas nastupa.

Prvi poziv za reprezentativno okupljanje dobio je tek 2009. godine. Zbog činjenice da nije zadovoljavao kriterij tadašnjeg selektora, krajem 2004. godine odlučio se nastupati za reprezentaciju Hrvatske, ali četiri godine poslije, nakon Svjetskog prvenstva, ipak se odlučuje odazvati novom pozivu naše reprezentacije.

Sport je svojevrstan način da se pobjegne od svakodnevnice, ali Nizamu i kolegama u reprezentaciji, sjedeća odbojka je dio života i način da prehrane porodicu. Čime se Nizam inače bavi, šta radi kada ne igra?

“Kad odložimo reprezentativni dres, oblačimo dres klubova domaće lige. Premier liga BiH počinje 01. oktobra i već sutra je prvi trening u Sarajevu. Inače, pored ovog sporta ne mogu reći da se ne može živjeti od njega – posebno u posljednje tri godine, ali stanje je daleko od zadovoljavajućeg, pokušavam normalno živjeti sa porodicom, držim koke nosilje, uzgajam ćurke, sad evo pripremam i drva za zimu.”

Treninzi i pripreme za takmičenja

“Što se tiče treninga, pred svako veliko takmičenje održimo određene pripreme i sa završetkom takmičenja treninzi reprezentacije se završavaju. Srećom, takmičenja su svake godine pa ostajemo u formi, a naredne godine očekuje nas novo Europsko prvenstvo.”

“Pripreme reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci već tri godine obavljaju se u Međugorju. Pretežno su to dva do tri ciklusa od po sedam dana, a svaki dan podrazumjeva dva do tri treninga, zavisno da li je teretana uključena ili ne”.

Kondicione pripreme se sigurno razlikuju od onih koje rade drugi sportisti?

“Pa naše kondicione pripreme podrazumijevaju teretanu i ‘špartanje’. Stručni naziv ‘špartanje’ izjednačava termin ‘trčanje’, a to znači kada sjednete na parket i pređete kilometre i kilometre na zadnjici. Cilj je što brže i efikasnije preklizati teren da bi se dobila što jača eksplozivnost i što veća brzina”, priča Nizam i dodaje:

“To je naš način trčanja, jer mi kada sjednemo na teren ne smijemo se odvajati od njega, jer svaki put kad to uradimo sudija svira, tako da je obavezan konstantan kontakt sa terenom”.

Na pitanje da prokomentariše nedostatak finansijske, ali i one ljudske podrške od strane nadležnih institucija, Nizam je rekao:

“Zadužene strukture vlasti ne vode adekvatnu brigu o našim pravima koja su regulisana zakonom i osigurana našim uspjesima. Na primjer, svaka naša zlatna medalja donosi nam pravo na sportsku stipendiju od 250 KM mjesečno, a koje nikada nije ispoštovano uz izgovore tipa nedostatak dokumentacije, neadekvatno takmičenje i na kraju kad izgovora nestane, dođe glavni izgovor ‘Mi nemamo para za to'”.

Koliko odricanja, truda, zalaganja i prije svega ljubavi prema svojoj domovini pružaju reprezentativci u sjedećoj odbojci, pokazao je i govor kapitena Sabahudina Delalića i sami gest Benisa Kadrića, koji je uprkos zdravstvenim problemima odlučio nastupiti i braniti boje svoje zemlje.

“Ja sam Zeničanin, ima još jedan momak iz Lukavca, jedan iz Breze, a ostali su pretežno iz Sarajeva. Mimo treninga i nastupa zaista nalazimo vremena za druženje. Naša reprezentacija je stvarno na nivou porodice. Taj Benis Kadrić, to sad mogu reći pet dana je bio u bolnici i sve dok nismo saznali tačnu dijagnozu nismo bili psihički spremni adekvatno obavljati bilo koje dnevne aktivnosti. Tek kada smo saznali da se njegovo stanje stabilizovalo onda smo svi odahnuli. Svu tu situaciju uspješno smo sakrili od javnosti i čak ni svojim porodicama nismo širili informaciju, jer je dogovor bio da se šuti sve dok on sam nije odobrio da se javi prvo njegovoj porodici”.

“Držimo se prijateljski, iako bude i smicalica među nama, ali ništa iz loše namjere. Onima koji imaju neke skrivene motivacije ili ne poštuju pravila, nema mjesta u reprezentaciji”.

“Svaki sport, pa i ovaj traži puno odricanja i požrtvovanja”, rekla nam je Nizamova supruga Nura i kaže da svaka medalja ima i onu drugu stranu, jer se osjeti kada Nizam nije kući, a to je obzirom na nastupe jako česta situacija. Također naglašava da je njen suprug već davno naučio svu nervozu zbog eventualnog nepovoljnog rezultata ostaviti u dvorani, tako da cijela porodica uživa u ovom sportu.

O budućim planovima, Nizam kaže:

“Odbojkom ću se baviti sve dok me zdravlje bude služilo, a za sada je sve hvala Bogu dobro. Naredne godine kao reprezentacija ‘napadamo’ deseto uzastopno zlato na Europskom prvenstvu. Ekskluzivna informacija je da smo još prije dvije godine postali jedini tim u historiji svih sportova na svijetu sa devet uzastopnih zlata, pa eto nadamo se da ćemo našoj kolekciji dodati i deseto europsko zlato ako Bog da”.

Medalje koje ima iz sjedeće odbojke nemoguće je prebrojati, a kako kaže niti izdvojiti neku kao najdražu.

“Svakako da su sve vrijedne na svoj način, ali eto ona koja se uvijek pamti je prva zlatna medalja sa reprezentacijom BiH, mada i svaka naredna ima svoju čar i svoju priču”, rekao nam je za kraj Nizam.

Našem Nizamu Čančaru, kao i reprezentaciji BiH, želimo puno uspjeha i u budućnosti, jer svaka medalja koju ovi momci osvoje samo potvrđuje tezu da je sve stvar volje.

Nakon dugotrajnog predanog rada, truda i odricanja reprezentativci BiH u sjedećoj odbojci na Paraolimpijadi u Rio De Janeiru 2016. godine osvojili su srebrenu medalju, a jučer su taj uspjeh ponovili, ovaj put na Svjetskom prvenstvu. O Nizamu Čančaru, najboljem blokeru tek završenog svjetskog prvenstva, smo pisali prije dvije godine i svakako se vrijedi prisjetiti ko je i šta Nizam Čančar.

Tekst objavljen u septembru 2016. godine:

Već sada, nekoliko dana nakon novog uspjeha, naši ljiljani i zlatni momci žive svoju svakodnevicu. Lijepo je biti dio slavljeničkog tima i svakako da ponos ne jenjava, ali šta se dešava kada se ‘svjetla u dvorani ugase’, kada ovi hrabri momci ostanu među svoja četiri zida? Kako izgleda život ljudi kojima se premalo pažnje daje, a tako mnogo zaslužuju?

Paraolimpijac reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci Nizam Čančar zajedno sa svojim kolegama i saigračima ispričao je najljepšu i najpozitivniju sportsku priču svim Bosancima i Hercegovcima. Nizam je rođen 17.09.1975 u Zenici. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a tokom rata u BiH, kao pripadnik inžinjerskog bataljona Armije RBiH (inžinjerac – miner), strada i ostaje bez desne potkoljenice. Zbog gubitka noge onemogućeno mu je bavljenje zidarskim zanatom, koji je prvobitno završio, pa stiče IV stepen obrazovanja za zvanje Tehničar. Oženjen je, ima dvoje djece, a uskoro očekuje i novu prinovu.

Početak karijere

Sjedećom odbojkom Nizam se počeo se baviti 1996. godine u klubu “Zenica 92”, na čelu sa stručnjakom Salihom Alićem, koji je 1998. godine bio i selektor reprezentacije i jednim dijelom zahvaljujući njegovom stručnom radu ostvaruju se današnji rezultati. Od 2003. prelazi u Odbojkaški klub invalida Fantomi za koji i danas nastupa.

Prvi poziv za reprezentativno okupljanje dobio je tek 2009. godine. Zbog činjenice da nije zadovoljavao kriterij tadašnjeg selektora, krajem 2004. godine odlučio se nastupati za reprezentaciju Hrvatske, ali četiri godine poslije, nakon Svjetskog prvenstva, ipak se odlučuje odazvati novom pozivu naše reprezentacije.

Sport je svojevrstan način da se pobjegne od svakodnevnice, ali Nizamu i kolegama u reprezentaciji, sjedeća odbojka je dio života i način da prehrane porodicu. Čime se Nizam inače bavi, šta radi kada ne igra?

“Kad odložimo reprezentativni dres, oblačimo dres klubova domaće lige. Premier liga BiH počinje 01. oktobra i već sutra je prvi trening u Sarajevu. Inače, pored ovog sporta ne mogu reći da se ne može živjeti od njega – posebno u posljednje tri godine, ali stanje je daleko od zadovoljavajućeg, pokušavam normalno živjeti sa porodicom, držim koke nosilje, uzgajam ćurke, sad evo pripremam i drva za zimu.”

Treninzi i pripreme za takmičenja

“Što se tiče treninga, pred svako veliko takmičenje održimo određene pripreme i sa završetkom takmičenja treninzi reprezentacije se završavaju. Srećom, takmičenja su svake godine pa ostajemo u formi, a naredne godine očekuje nas novo Europsko prvenstvo.”

“Pripreme reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci već tri godine obavljaju se u Međugorju. Pretežno su to dva do tri ciklusa od po sedam dana, a svaki dan podrazumjeva dva do tri treninga, zavisno da li je teretana uključena ili ne”.

Kondicione pripreme se sigurno razlikuju od onih koje rade drugi sportisti?

“Pa naše kondicione pripreme podrazumijevaju teretanu i ‘špartanje’. Stručni naziv ‘špartanje’ izjednačava termin ‘trčanje’, a to znači kada sjednete na parket i pređete kilometre i kilometre na zadnjici. Cilj je što brže i efikasnije preklizati teren da bi se dobila što jača eksplozivnost i što veća brzina”, priča Nizam i dodaje:

“To je naš način trčanja, jer mi kada sjednemo na teren ne smijemo se odvajati od njega, jer svaki put kad to uradimo sudija svira, tako da je obavezan konstantan kontakt sa terenom”.

Na pitanje da prokomentariše nedostatak finansijske, ali i one ljudske podrške od strane nadležnih institucija, Nizam je rekao:

“Zadužene strukture vlasti ne vode adekvatnu brigu o našim pravima koja su regulisana zakonom i osigurana našim uspjesima. Na primjer, svaka naša zlatna medalja donosi nam pravo na sportsku stipendiju od 250 KM mjesečno, a koje nikada nije ispoštovano uz izgovore tipa nedostatak dokumentacije, neadekvatno takmičenje i na kraju kad izgovora nestane, dođe glavni izgovor ‘Mi nemamo para za to'”.

Koliko odricanja, truda, zalaganja i prije svega ljubavi prema svojoj domovini pružaju reprezentativci u sjedećoj odbojci, pokazao je i govor kapitena Sabahudina Delalića i sami gest Benisa Kadrića, koji je uprkos zdravstvenim problemima odlučio nastupiti i braniti boje svoje zemlje.

“Ja sam Zeničanin, ima još jedan momak iz Lukavca, jedan iz Breze, a ostali su pretežno iz Sarajeva. Mimo treninga i nastupa zaista nalazimo vremena za druženje. Naša reprezentacija je stvarno na nivou porodice. Taj Benis Kadrić, to sad mogu reći pet dana je bio u bolnici i sve dok nismo saznali tačnu dijagnozu nismo bili psihički spremni adekvatno obavljati bilo koje dnevne aktivnosti. Tek kada smo saznali da se njegovo stanje stabilizovalo onda smo svi odahnuli. Svu tu situaciju uspješno smo sakrili od javnosti i čak ni svojim porodicama nismo širili informaciju, jer je dogovor bio da se šuti sve dok on sam nije odobrio da se javi prvo njegovoj porodici”.

“Držimo se prijateljski, iako bude i smicalica među nama, ali ništa iz loše namjere. Onima koji imaju neke skrivene motivacije ili ne poštuju pravila, nema mjesta u reprezentaciji”.

“Svaki sport, pa i ovaj traži puno odricanja i požrtvovanja”, rekla nam je Nizamova supruga Nura i kaže da svaka medalja ima i onu drugu stranu, jer se osjeti kada Nizam nije kući, a to je obzirom na nastupe jako česta situacija. Također naglašava da je njen suprug već davno naučio svu nervozu zbog eventualnog nepovoljnog rezultata ostaviti u dvorani, tako da cijela porodica uživa u ovom sportu.

O budućim planovima, Nizam kaže:

“Odbojkom ću se baviti sve dok me zdravlje bude služilo, a za sada je sve hvala Bogu dobro. Naredne godine kao reprezentacija ‘napadamo’ deseto uzastopno zlato na Europskom prvenstvu. Ekskluzivna informacija je da smo još prije dvije godine postali jedini tim u historiji svih sportova na svijetu sa devet uzastopnih zlata, pa eto nadamo se da ćemo našoj kolekciji dodati i deseto europsko zlato ako Bog da”.

Medalje koje ima iz sjedeće odbojke nemoguće je prebrojati, a kako kaže niti izdvojiti neku kao najdražu.

“Svakako da su sve vrijedne na svoj način, ali eto ona koja se uvijek pamti je prva zlatna medalja sa reprezentacijom BiH, mada i svaka naredna ima svoju čar i svoju priču”, rekao nam je za kraj Nizam.

Našem Nizamu Čančaru, kao i reprezentaciji BiH, želimo puno uspjeha i u budućnosti, jer svaka medalja koju ovi momci osvoje samo potvrđuje tezu da je sve stvar volje.