Mirza Begović je mladi pisac rođen u Busovači, ali kroz godine rada i truda vezan je za Zenicu kojoj je poklonio nešto najljepše – kulturu i umjetnost, te vam predstavljamo i njegovu priču u sklopu nastavka našeg serijala o uspješnim sugrađanima. Kroz život uvijek je bio naklonjen umjetnosti i književnosti, što je krunisao s nekoliko romana, filmova, pozorišnih predstava, ali i festivala.

Begović je 29-godišnjak koji je diplomirao na Filozofskom fakultet u Zenici na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a magistrirao je bosanaski jezik i književost na temu ‘Tipološki likovi’ u savremenom bh. dramskom diskursu.

“Prvo radno iskustvo sam imao u Osnovnoj školi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti, a trenutno sam zaposlen u REZ Agenciji za regiju Centralna BiH kao menadžer za komunikacije i projekt asistent. Jedan sam od osnivača i Omladinske novinske asocijacije u BiH gdje sam za četiri godine djelovanja realizirao niz projekata”, govori Begović u početku, te ističe da je autor i bh. romana ‘Nemoj poći sada’ kojeg je izdao 2014. godine, te ‘Kokoš u cirkusu’ izdatog 2017. godine.

“Kao srednjoškolac pokazivao sam zanimanje za scensku umjetnost”, nastavlja Begović u razgovoru, koji je i autor dugometražnih amaterskih igranih filmova ‘Labirint’, ‘U zabludi’, ‘Crta’, te dokumentarnih ‘Ovo je i moj grad’, ‘Tragovi’, ‘Kirenaička škola filozofije’, ‘Božanstvena komedija’ i brojni drugi…

U 2017. godini s Nusmirom Muharemovićem počinje aktivno da radi na različitim projektima u okviru nezavisne teatarske trupe ‘Studio Teatar’. Danas je portparol festivala Ljetne večeri Studio Teatra, te je u organizacionom odboru istog. Autor je dramskog teksta ‘Ne žalim ništa’, čija se profesionalna insenacija očekuje početkom 2019. godine. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja od kojih najviše ističe ‘Srebrenu plaketu’ Općine Busovača, kao najmlađem dobitniku iste ikada. Odrastao je u selu Putiš, nedaleko od Busovače, što je često glavni motiv u njegovim romanima i dramskim tekstovima.

“Tišina koju je počesto prekidao samo osmijeh djece sa igrališta i strujanje vjetra sa okolnih planina, jeste tišina u mjestu Putiš gdje sam odrastao. U to vrijeme najbolja igračka je bio poklopac od masla zakovan na neki štap koji bismo vozali cestom i ustima imitirali zvukove automobila. Poslije nekad su se pojavili romobili kojima bismo se spuštali niz ulicu, pa sve do glavne magistrale koja je vodila u Zenicu. Taj putokaz na kraju puta nikome od nas nije značio ništa, a vrlo brzo nas je odveo svakog na svoju stranu. Zimi bismo izlazili na klizu, bježali iz kuće kada roditelji spavaju i onda skoro pa do jutra po zaleđenoj cesti rodlama i potrbške. Sa dolaskom proljeća, dolazio je i miris behara, a onda krađa voća u komšijskim voćnjacima. Ljeto smo cijelo provodili na rijeci i opet krali, ovaj put kukuruze koje bismo onako nabili na štap i okretali iznad žara. I dok se pečenjak ispekao, već sam bio u pubertetu zaljubljen i uveliko ogorčen što na polugodištu šestog razreda mijenjam školu i selim se u Zenicu. Dok sam odlazio, spustio sam glavu ni ne predosjećajući da će me priče koje sam ostavio baš tu pratiti kroz cijeli život, a da će balavi dječak sa namazanom kriškom u ruci koji je pisao pjesmice simpatijama, nekada pisati o velikim ljubavima i to onim koje samo jedan dječak može osjetiti”, počinje Begović početak razgovora o Zenici.

Najveće otkriće prvih godinu dana u Zenici bila mu je videoteka, gdje je svakodnevno iznajmljivao po jedan film, petkom tri, jer je bilo pravilo ako digneš dva, treći dobiješ džaba. Vrlo brzo je poželio da i sam snima filmove, na što se i odlučio u petnaestoj godini života.

“Možda je film i preozbiljan termin za ono što smo mi snimali, ali stotine djece koja sa osmijehom provedu ljeto stvarajući nešto, što će oni poslije nazvati filmom, svakako je priča koja ostane zauvijek urezana i koja onako nenametljivo često izmami osmijeh na lice”, dodaje Begović.

Od svih projekata na kojima je radio i radi, posebno je vezan za festival ‘Ljetne večeri Studio Teatra’ koji je i ove godine organizovan u Zenici. Njegov prijatelj glumac Nusmir Muharemović i on već par godina imaju ritual da poslije svake Nusmirove premijere sjednu na kafu i naprave kratak rezime predstave. Ponekad je to trajalo satima, ali je uvijek završavalo obostranim zadovoljstvom, Nusmirovim, jer je napravio dobrog lika, a Mirzinim, jer je gledao još jednu dobru predstavu.

“Sličan ritual imamo i za sve ono što ja napišem da li priču ili roman, sjednemo i pričamo o tome. Na jednoj takvoj kafi upitao me da li da organizujemo teatarski festival na otvorenom?! Festival smo organizovali već dva puta s istim žarom i osmijehom, a veliki interes građana je snaga koja nas svakodnevno motiviše da nastavimo. Kada je riječ o dešavanjima iz oblasti kulture, mislim da ih ne može biti previše, posebno ako imamo u vidu da Zenica ima publiku, ali u istu tu publiku treba svakodnevno ulagati, nudeći im različite i kvalitetne sadržaje. Moja zamjerka jeste slaba koordinacija škola i fakulteta sa institucijama kulture, za šta ne treba tražiti krivce i osuđivati, nego tražiti načine uvezivanja i što bolje međusobne saradnje”, dodaje Begović.

Prema njegovim riječima, sugrađani u Zenici su takvi ljudi da vas prihvate ili ne. Kod nas sredina ne postoji.

“Kada sam prije dvije godine na duži period napustio BiH, nakon par mjeseci nisam mogao odgonetnuti šta mi fali, da li Zenica ili Zeničani. Na kraju sam donio zaključak, vratio sam se!”

Kada je riječ o njegovim planovima, zaista ih je mnogo i iskreno se nada da će ga poslužiti zdravlje i sreća da ih sve realizujem.

“‘Majstor je više puta pogriješio nego što će šegrt ikada i pokušati!’ I stvarno je tako, borimo se svi skupa, stvarajmo zdravo okruženje u kojem će djeca odrastati i sanjariti o sutra, a ne o jučer”, zaključio je Begović.

Mirza Begović je mladi pisac rođen u Busovači, ali kroz godine rada i truda vezan je za Zenicu kojoj je poklonio nešto najljepše – kulturu i umjetnost, te vam predstavljamo i njegovu priču u sklopu nastavka našeg serijala o uspješnim sugrađanima. Kroz život uvijek je bio naklonjen umjetnosti i književnosti, što je krunisao s nekoliko romana, filmova, pozorišnih predstava, ali i festivala.

Begović je 29-godišnjak koji je diplomirao na Filozofskom fakultet u Zenici na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a magistrirao je bosanaski jezik i književost na temu ‘Tipološki likovi’ u savremenom bh. dramskom diskursu.

“Prvo radno iskustvo sam imao u Osnovnoj školi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti, a trenutno sam zaposlen u REZ Agenciji za regiju Centralna BiH kao menadžer za komunikacije i projekt asistent. Jedan sam od osnivača i Omladinske novinske asocijacije u BiH gdje sam za četiri godine djelovanja realizirao niz projekata”, govori Begović u početku, te ističe da je autor i bh. romana ‘Nemoj poći sada’ kojeg je izdao 2014. godine, te ‘Kokoš u cirkusu’ izdatog 2017. godine.

“Kao srednjoškolac pokazivao sam zanimanje za scensku umjetnost”, nastavlja Begović u razgovoru, koji je i autor dugometražnih amaterskih igranih filmova ‘Labirint’, ‘U zabludi’, ‘Crta’, te dokumentarnih ‘Ovo je i moj grad’, ‘Tragovi’, ‘Kirenaička škola filozofije’, ‘Božanstvena komedija’ i brojni drugi…

U 2017. godini s Nusmirom Muharemovićem počinje aktivno da radi na različitim projektima u okviru nezavisne teatarske trupe ‘Studio Teatar’. Danas je portparol festivala Ljetne večeri Studio Teatra, te je u organizacionom odboru istog. Autor je dramskog teksta ‘Ne žalim ništa’, čija se profesionalna insenacija očekuje početkom 2019. godine. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja od kojih najviše ističe ‘Srebrenu plaketu’ Općine Busovača, kao najmlađem dobitniku iste ikada. Odrastao je u selu Putiš, nedaleko od Busovače, što je često glavni motiv u njegovim romanima i dramskim tekstovima.

“Tišina koju je počesto prekidao samo osmijeh djece sa igrališta i strujanje vjetra sa okolnih planina, jeste tišina u mjestu Putiš gdje sam odrastao. U to vrijeme najbolja igračka je bio poklopac od masla zakovan na neki štap koji bismo vozali cestom i ustima imitirali zvukove automobila. Poslije nekad su se pojavili romobili kojima bismo se spuštali niz ulicu, pa sve do glavne magistrale koja je vodila u Zenicu. Taj putokaz na kraju puta nikome od nas nije značio ništa, a vrlo brzo nas je odveo svakog na svoju stranu. Zimi bismo izlazili na klizu, bježali iz kuće kada roditelji spavaju i onda skoro pa do jutra po zaleđenoj cesti rodlama i potrbške. Sa dolaskom proljeća, dolazio je i miris behara, a onda krađa voća u komšijskim voćnjacima. Ljeto smo cijelo provodili na rijeci i opet krali, ovaj put kukuruze koje bismo onako nabili na štap i okretali iznad žara. I dok se pečenjak ispekao, već sam bio u pubertetu zaljubljen i uveliko ogorčen što na polugodištu šestog razreda mijenjam školu i selim se u Zenicu. Dok sam odlazio, spustio sam glavu ni ne predosjećajući da će me priče koje sam ostavio baš tu pratiti kroz cijeli život, a da će balavi dječak sa namazanom kriškom u ruci koji je pisao pjesmice simpatijama, nekada pisati o velikim ljubavima i to onim koje samo jedan dječak može osjetiti”, počinje Begović početak razgovora o Zenici.

Najveće otkriće prvih godinu dana u Zenici bila mu je videoteka, gdje je svakodnevno iznajmljivao po jedan film, petkom tri, jer je bilo pravilo ako digneš dva, treći dobiješ džaba. Vrlo brzo je poželio da i sam snima filmove, na što se i odlučio u petnaestoj godini života.

“Možda je film i preozbiljan termin za ono što smo mi snimali, ali stotine djece koja sa osmijehom provedu ljeto stvarajući nešto, što će oni poslije nazvati filmom, svakako je priča koja ostane zauvijek urezana i koja onako nenametljivo često izmami osmijeh na lice”, dodaje Begović.

Od svih projekata na kojima je radio i radi, posebno je vezan za festival ‘Ljetne večeri Studio Teatra’ koji je i ove godine organizovan u Zenici. Njegov prijatelj glumac Nusmir Muharemović i on već par godina imaju ritual da poslije svake Nusmirove premijere sjednu na kafu i naprave kratak rezime predstave. Ponekad je to trajalo satima, ali je uvijek završavalo obostranim zadovoljstvom, Nusmirovim, jer je napravio dobrog lika, a Mirzinim, jer je gledao još jednu dobru predstavu.

“Sličan ritual imamo i za sve ono što ja napišem da li priču ili roman, sjednemo i pričamo o tome. Na jednoj takvoj kafi upitao me da li da organizujemo teatarski festival na otvorenom?! Festival smo organizovali već dva puta s istim žarom i osmijehom, a veliki interes građana je snaga koja nas svakodnevno motiviše da nastavimo. Kada je riječ o dešavanjima iz oblasti kulture, mislim da ih ne može biti previše, posebno ako imamo u vidu da Zenica ima publiku, ali u istu tu publiku treba svakodnevno ulagati, nudeći im različite i kvalitetne sadržaje. Moja zamjerka jeste slaba koordinacija škola i fakulteta sa institucijama kulture, za šta ne treba tražiti krivce i osuđivati, nego tražiti načine uvezivanja i što bolje međusobne saradnje”, dodaje Begović.

Prema njegovim riječima, sugrađani u Zenici su takvi ljudi da vas prihvate ili ne. Kod nas sredina ne postoji.

“Kada sam prije dvije godine na duži period napustio BiH, nakon par mjeseci nisam mogao odgonetnuti šta mi fali, da li Zenica ili Zeničani. Na kraju sam donio zaključak, vratio sam se!”

Kada je riječ o njegovim planovima, zaista ih je mnogo i iskreno se nada da će ga poslužiti zdravlje i sreća da ih sve realizujem.

“‘Majstor je više puta pogriješio nego što će šegrt ikada i pokušati!’ I stvarno je tako, borimo se svi skupa, stvarajmo zdravo okruženje u kojem će djeca odrastati i sanjariti o sutra, a ne o jučer”, zaključio je Begović.