U narednom periodu predstavit ćemo mnoge srednje škole sa područja Grada Zenice. Novinarska sekcija Prve gimnazije Zenica je u mjesecu maju pripremila tekst o svojoj srednjoj školi, koju ujedno i prvu predstavljamo u ovom projektu.

Intervjuisali smo bivše i sadašnje učenike, direktora i profesore sa više i manje radnog iskustva.

Piše: Novinarska sekcija

Prva gimnazija u Zenici je najstarija odgojno-obrazovna ustanova u gradu.

Tokom svog rada Gimnazija je promijenila 7 naziva: Državna realna gimnazija, Viša realna gimnazija, Gimnazija u Zenici, Gimnazija 29. novembar, Školski centar usmjerenog obrazovanja OOUR Gimnazija 29. novembar, Opšta gimnazija, Opća gimnazija, a od 2008. se zove Prva gimnazija u Zenici.novembra 1945. je donesena odluka da se postojeća Državna mješovita građanska škola u Zenici transformiše u Državnu realnu gimnaziju sa pet razreda. Te godine je početak nastave kasnio, jer se nije mogla održavati u tada trošnoj i neuslovnoj zgradi. Upisano je 413 učenika, pet razreda, raspoređenih u 9 odjeljenja, što je oko 45 učenika u jednom odjeljenju. Tada je bilo samo 10 nastavnika. Školske 1948/49.godine, prva generacija maturanata polaže viši tečajni ispit , sa najnižom ocjenom mature “dobar”. Prvi direktor gimnazije bio je inženjer Jaroslav Škritek.

7. novembra 1945. godine počela je izgradnja sadašnje školske zgrade, a nastava je počela tek u drugom polugodištu školske 1966/67. Jedno vrijeme je Gimnazija funkcionisala u okviru Školskog centra usmjerenog obrazovanja, u čijem sastavu su bile još i ekonomska, upravna i trgovačko-ugostiteljska škola.

Prvi naš sagovornik bio je direktor i profesor fizike Ilijas Hodžić.

“Rođen sam u Zenici, u Gradskom parku, tu je nekada bilo porodilište. Osnovnu i srednju školu sam pohađao u rodnom mjestu. Srednju školu završio sam negdje oko 1975. godine, nakon čega sam upisao Prirodno-matematički fakultet. Onda sam počeo raditi malo na Bilmišću, u tadašnjoj Građevinsko-tehničkoj školi, zatim u Vitezu u Srednjoškolskom centru i nakon toga u Ekonomskoj školi. 1991. godine počinjem raditi u Gimnaziji kao profesor fizike, a evo sada i kao direktor.”

Kako je istakao na početku razgovora Hodžić se fizikom počeo baviti spletom okolnosti.

“Pa ne znam je li poziv odabrao mene ili ja njega. Svakako, moja nastavnica fizike u osnovnoj školi, te moj profesor fizike, Čumurija Nijaz, mnogo su uticali na mene i još su jedan od razloga zašto se danas bavim fizikom.”

Na pitanje kakva je Gimnazija bila kad je tek počeo predavati Ilijas kaže:

“Tada su kabineti biologije, fizike i hemije bili opremljeni vrhunski za to vrijeme. Radile su se mnoge laboratorijske vježbe u kojima su đaci uživali. Međutim, od tad do danas se nije mnogo ulagalo u laboratorijsku opremu. Gimnazija danas se razlikuje od nekadašnje gimnazije, jer se i djeca razlikuju. Od djece se mnogo više traži. Sve je nekako brže.”

S obzirom na dugogodišnje iskustvo interesovalo nas je da li su se kriteriji mijenjali kroz godine.

Teško je reći, prvenstveno jer nema egzaktnih podataka, nema eksternog ocjenjivanja, pa je sve to subjektivno. Smatram da se mijenjaju profesori, a samim tim i kriteriji. Bojim se da svake godine drugi profesori postavljaju ljestvicu više i ispada da su oni od prošle godine bili bolji. Učenici su prije rata bili ozbiljniji, tražili su mnogo više. Danas su mnogo slobodniji i nema stega.

“Lično smatram da se potrebno mijenjati. Uvijek kažem, jadni su oni koji se ne mijenjaju.”

Naš drugi sagovornik je Hikmet Krkalić, profesor historije u Prvoj gimnaziji u Zenici.

“Počeo sam raditi 1994.godine.Ovaj period mi je ostao u nekom lijepom sjećanju. Dijelili smo školu sa Pedagoškom, budućom Gimnazijom, i sa Ekonomskom školom. Najveći dio profesora koji sam zatekao iz tog vremena je sada u penziji. Sjećam se profesora Nasera, profesorice Melise i Jasminke, a direktor Ilijas je tada bio u vojsci. Sjećam se da su često padale granate i da smo s nastave trčali s djecom u podrum kako bi ih zaštitili. Imao sam osjećaj da su ta djeca bila željna znanja”, rekao nam je profesor Krkalić i opisuje svoje početke:

“Nisam imao predstavu šta će biti. Tih dana je bilo važno uopšte ostati živ i onda kasnije kad je prestao rad normalno posvetili smo pažnju mnogim stvarima. Godinama se nije ulagalo ništa ni u nastavni proces, ni u šta. Prenošenje znanja je bilo na principu verbalne komunikacije. Tek kasnije, puno kasnije, to se promijenilo. Nisam očekivao da će se sve to osavremenit ali to je išlo kao na slamkicu. Uz rat i poslije rata nije se apsolutno ništa ulagalo.”

Smatra da učenici koji pohađaju Prvu gimnaziju, uvijek žele, mogu, trude se i znaju puno.

“Njih ovdje ne interesuje loše znanje. Dio njih ponese takvo znanje da s njim mogu ici gdje god žele. U Gimnaziji se stekne jedan zanat: kad učiti, koliko, kako se postaviti prema problemu i riješiti ga. Čak i kod najstrožijih profesora oni dobiju zanat i kažu sebi ‘Kad sam mogao kod njega, onda mogu kod svakoga’. Jednostavno ova djeca su vrhunska, s njima se može fino raditi. Pa i ovaj predmet koji ja predajem, historija. Ona je jedini pravi predmet koji baš treba biti u Gimnaziji govoreći o znanju i mogućnostima stjecanja ogromnog znanja na ovom području.”

U dosadašnjem radu profesor historije se sjeća i jedne anegdote:

“Jedan od učenika, Miralem, je ’94, ’95 i ’96 dolazio biciklom u Gimnaziju iz Lašve kad nije bilo javnog prijevoza. Ili kad granate padaju pa mi svi skupa s učenicima idemo u podrum. Možda sam ja emotivno više vezan za te starije generacije. Mnogo prelijepih trenutaka u pogrešno vrijeme.”

Da li se kriterij kroz godine rada i iskustva mijenjao, Krkalić kaže:

“Bolje ikakav kriterij nego nikakav. Možda je malo sad blaži nego što je bio ranije, ali kad je u pitanju prenošenje znanja tu sam uvijek pokušavao biti na vrhu zadatka.”

Za razliku od profesora historije, naš sljedeći sagovornik je profesorica hemije, Lejla Buljubašić je 2016. godine stekla zvanje magistra hemije, a u Prvoj gimnaziji predaje od prošle godine.

“Sa radom u Gimnaziji počinjem u septembru prošle godine, postajem novi član ovog divnog kolektiva. A evo kako vrijeme brzo protiče uskoro i završavamo ovu školsku godinu, mogu reći i to veoma uspješno”, rekla nam je na početku razgovora i dodaje:

“Opće je poznato da je Prva gimnazija jedna od ‘jačih’ škola u ZDK, učenici zaista traže mnogo informacija, vrlo su zainteresovani za nastavu, što je dokazano na osnovu brojnih takmičarskih uspjeha. Mnogi od njih se već vide u ulozi doktora, inženjera i na osnovu svojih afiniteta prema tim nekim naukama zaista daju svoj maksimum kako bi što više znanja usvojili. Time se posebno ponosim. Upravo to je ono što sam očekivala od ovih gimnazijalaca, tj.zainteresovanost, samostalnost, rad, posvećenost, disciplinu.Moram navesti jedan primjer koji me se posebno dojmio. Naime,vrsni učenici ‘petičari’ i pored svih svojih obaveza ipak nađu vremena prije ili poslije škole da u školskim prostorijama pomognu svojim kolegama da lakše prevaziđu teško gradivo iz nekih predmeta a samim time i da poboljšaju ocjene. To je zaista za svaku pohvalu. Samo na ovakav način kroz zajedništvo mi kao društvo možemo uspjeti.”

U dosadašnjem radu susrela se sa jednim problemom, a to je nedovoljna opremljenost sa hemikalijama.

“Zaista bi nam barem neka mala donacija uveliko olakšala i učenicima bi se još bolje mogla približiti ta ‘magija’ zvana hemija. Jer ono što učenici vide svojim očima, eksperimentišu zauvijek ostaje u sjećanju a samim time i bolje bi shvatali neke hemijske postupke koji su im sad za sad apstraktni.Još jedanput ponavljam, prijatno sam iznenađena zainteresovanosti učenika kako za nastavu tako i za vannastavne aktivnosti.”

O radu sa učenicima u Prvoj gimnaziji kaže:

“Ponekad je teško jer profesor prije svega mora biti animator. Svojim izlaganjem treba podstaknuti djecu na rad i razmišljanje. Puno toga je stavljeno na naš teret od odgoja do obrazovanja, ali evo mi kao kolektiv uspijevamo da se s tim izborimo. Zajedničkim snagama školskog kolektiva i roditelja rješavamo sve,možda i jeste to ključ mnogih uspjeha.”

U želji da saznamo kakav je utisak Gimnazija ostavila na bivše učenike, odlučili smo razgovarati sa Tijanom Salčinović-Imamović, koja je prije 14 godina završila svoje srednjoškolsko obrazovanje.

“Kao i svaki tinejdžer tada sam mislila da su mi profesori najveći neprijatelji. Sada, naravno, znam da to nije tako. Bili su dosta strogi, ali svakog se sjetim s osmijehom na licu. Prenijeli su na mene znanje koje me prati, i pratit će čitav život, ali i radne navike koje su mi olakšale dalju edukaciju.”

Obzirom da je i sama nastavnik engleskog jezika, Tijana smatra da obrazovanje nazaduje.

“U vrijeme mog srednjoškolskog obrazovanja pristup internetu su imali rijetki. Razne informacije sam tražila koristeći Gradsku biblioteku. Bilo je mnogo teže doći do onog što nam je potrebno, danas je djeci sve dostupno. Mi smo se morali pomučiti kako bismo pronašli nešto novo, a sada je sve tako jednostavno.”

Mnogi se sjećaju svog srednjoškolskog obrazovanja, a Gimnazija je jedna od rijetkih škola čiji učenici i po završetku organizuju okupljanja.

“Moja generacija organizuje godišnjicu mature svakih pet godina. Ja već čekam treću. To je divna prilika da se svi zajedno podsjetimo srednjoškolskih dana, ponovo nasmijemo anegdotama koje smo proživjeli i obnovimo prijateljstva. Prva gimnazija je odlična škola koja daje veoma dobru podlogu za fakultet. Svi moji prijatelji iz gimnazije su danas uspješni ljudi: doktori nauka, medicine, pravnici, profesori,… “

Želeći uporediti iskustva nekadašnjih i sadašnjih učenika, intervjuisali smo i Jalala Romana, učenika trećeg razreda Prve gimnazije.

Pohađa matematičko-informatički smjer, odličan je učenik. U našem gradu postoji više srednjih škola i učenici se često nađu u dilemi koja bi bila najbolji izbor.

“Moje starije sestre su završile ovu školu i savjetovale su me da nastavim njihovim stopama, a budući da nisam znao čime se želim baviti, Gimnazija je bila logičan izbor, jer daje odličan temelj za dalje školovanje.”

Prva gimnazija je za sada ispunila Jalalova očekivanja.

“Bio sam spreman uložiti više truda i rada i zadovoljan sam znanjem koje ću ponijeti.”

Postoje i učenici koji tvrde da je ova škola previše zahtjevna, te na taj način obeshrabruju učenike koji tek trebaju odlučiti koju će školu pohađati. Jalal smatra da su strahovi učenika neopravdani i da trebaju drugačije gledati na Prvu Gimnaziju.

“Preporučio bih svima koji žele upisati fakultet ovu školu jer je izvrstan temelj za nastavak školovanja.”

Jalal je odabrao matematičko-informatički smjer na kojem se dosta dobro snalazi, ali priznaje da neki predmeti zahtijevaju više truda.

“Izdvojio bih matematiku kao jedan od dražih predmeta, ali i psihologiju koju smo tek dobili ove godine. Više volim učiti praktično i zadaci iz matematike mi bolje leže od predmeta koji se moraju učiti i koji se svode na teoriju, a profesorica psihologije i način na koji predaje mi je učinila psihologiju jednim od dražih predmeta. Postoje i predmeti, poput fizike, koji zahtijevaju više truda ali samo zbog toga sto je tezi predmet ne znaci da ga ne volim.”

Pored škole clan je mnogih sekcija i organizacija. Uči iz knjiga, jer se najčešće poklapaju s nastavnim planom i programom, ali ponekad je potrebno proširiti znanje i potražiti informacije na internetu. “Mislim da uz pomoć interneta najbrže dolazimo do informacija, ali kada ga koristim svjestan sam činjenice da sve sto se nalazi na internetu ne mora biti istinito. Zato treba posjetiti više web stranica kako bismo imali informacije iz više različitih izvora I tako potvrdili njihovu tačnost”, te za kraj dodaje:

“Prva gimnazija nas uči kako rasporediti svoje obaveze, radnim navikama, kako se nositi sa stresnim situacijama.”

Dodaje i kako je, pored svega ovoga, najbitnije znanje koje ponesemo iz ove škole.

“To znanje će nam zasigurno pomoći, nezavisno od našeg izbora fakulteta.”

U nastavku pogledajte fotogaleriju koju nam je ustupilo rukovodstvo škole, kojem se ovom prilikom zahvaljujemo na susretljivosti.

[ngg src=”galleries” ids=”104″ display=”basic_thumbnail”]

U narednom periodu predstavit ćemo mnoge srednje škole sa područja Grada Zenice. Novinarska sekcija Prve gimnazije Zenica je u mjesecu maju pripremila tekst o svojoj srednjoj školi, koju ujedno i prvu predstavljamo u ovom projektu.

Intervjuisali smo bivše i sadašnje učenike, direktora i profesore sa više i manje radnog iskustva.

Piše: Novinarska sekcija

Prva gimnazija u Zenici je najstarija odgojno-obrazovna ustanova u gradu.

Tokom svog rada Gimnazija je promijenila 7 naziva: Državna realna gimnazija, Viša realna gimnazija, Gimnazija u Zenici, Gimnazija 29. novembar, Školski centar usmjerenog obrazovanja OOUR Gimnazija 29. novembar, Opšta gimnazija, Opća gimnazija, a od 2008. se zove Prva gimnazija u Zenici.novembra 1945. je donesena odluka da se postojeća Državna mješovita građanska škola u Zenici transformiše u Državnu realnu gimnaziju sa pet razreda. Te godine je početak nastave kasnio, jer se nije mogla održavati u tada trošnoj i neuslovnoj zgradi. Upisano je 413 učenika, pet razreda, raspoređenih u 9 odjeljenja, što je oko 45 učenika u jednom odjeljenju. Tada je bilo samo 10 nastavnika. Školske 1948/49.godine, prva generacija maturanata polaže viši tečajni ispit , sa najnižom ocjenom mature “dobar”. Prvi direktor gimnazije bio je inženjer Jaroslav Škritek.

7. novembra 1945. godine počela je izgradnja sadašnje školske zgrade, a nastava je počela tek u drugom polugodištu školske 1966/67. Jedno vrijeme je Gimnazija funkcionisala u okviru Školskog centra usmjerenog obrazovanja, u čijem sastavu su bile još i ekonomska, upravna i trgovačko-ugostiteljska škola.

Prvi naš sagovornik bio je direktor i profesor fizike Ilijas Hodžić.

“Rođen sam u Zenici, u Gradskom parku, tu je nekada bilo porodilište. Osnovnu i srednju školu sam pohađao u rodnom mjestu. Srednju školu završio sam negdje oko 1975. godine, nakon čega sam upisao Prirodno-matematički fakultet. Onda sam počeo raditi malo na Bilmišću, u tadašnjoj Građevinsko-tehničkoj školi, zatim u Vitezu u Srednjoškolskom centru i nakon toga u Ekonomskoj školi. 1991. godine počinjem raditi u Gimnaziji kao profesor fizike, a evo sada i kao direktor.”

Kako je istakao na početku razgovora Hodžić se fizikom počeo baviti spletom okolnosti.

“Pa ne znam je li poziv odabrao mene ili ja njega. Svakako, moja nastavnica fizike u osnovnoj školi, te moj profesor fizike, Čumurija Nijaz, mnogo su uticali na mene i još su jedan od razloga zašto se danas bavim fizikom.”

Na pitanje kakva je Gimnazija bila kad je tek počeo predavati Ilijas kaže:

“Tada su kabineti biologije, fizike i hemije bili opremljeni vrhunski za to vrijeme. Radile su se mnoge laboratorijske vježbe u kojima su đaci uživali. Međutim, od tad do danas se nije mnogo ulagalo u laboratorijsku opremu. Gimnazija danas se razlikuje od nekadašnje gimnazije, jer se i djeca razlikuju. Od djece se mnogo više traži. Sve je nekako brže.”

S obzirom na dugogodišnje iskustvo interesovalo nas je da li su se kriteriji mijenjali kroz godine.

Teško je reći, prvenstveno jer nema egzaktnih podataka, nema eksternog ocjenjivanja, pa je sve to subjektivno. Smatram da se mijenjaju profesori, a samim tim i kriteriji. Bojim se da svake godine drugi profesori postavljaju ljestvicu više i ispada da su oni od prošle godine bili bolji. Učenici su prije rata bili ozbiljniji, tražili su mnogo više. Danas su mnogo slobodniji i nema stega.

“Lično smatram da se potrebno mijenjati. Uvijek kažem, jadni su oni koji se ne mijenjaju.”

Naš drugi sagovornik je Hikmet Krkalić, profesor historije u Prvoj gimnaziji u Zenici.

“Počeo sam raditi 1994.godine.Ovaj period mi je ostao u nekom lijepom sjećanju. Dijelili smo školu sa Pedagoškom, budućom Gimnazijom, i sa Ekonomskom školom. Najveći dio profesora koji sam zatekao iz tog vremena je sada u penziji. Sjećam se profesora Nasera, profesorice Melise i Jasminke, a direktor Ilijas je tada bio u vojsci. Sjećam se da su često padale granate i da smo s nastave trčali s djecom u podrum kako bi ih zaštitili. Imao sam osjećaj da su ta djeca bila željna znanja”, rekao nam je profesor Krkalić i opisuje svoje početke:

“Nisam imao predstavu šta će biti. Tih dana je bilo važno uopšte ostati živ i onda kasnije kad je prestao rad normalno posvetili smo pažnju mnogim stvarima. Godinama se nije ulagalo ništa ni u nastavni proces, ni u šta. Prenošenje znanja je bilo na principu verbalne komunikacije. Tek kasnije, puno kasnije, to se promijenilo. Nisam očekivao da će se sve to osavremenit ali to je išlo kao na slamkicu. Uz rat i poslije rata nije se apsolutno ništa ulagalo.”

Smatra da učenici koji pohađaju Prvu gimnaziju, uvijek žele, mogu, trude se i znaju puno.

“Njih ovdje ne interesuje loše znanje. Dio njih ponese takvo znanje da s njim mogu ici gdje god žele. U Gimnaziji se stekne jedan zanat: kad učiti, koliko, kako se postaviti prema problemu i riješiti ga. Čak i kod najstrožijih profesora oni dobiju zanat i kažu sebi ‘Kad sam mogao kod njega, onda mogu kod svakoga’. Jednostavno ova djeca su vrhunska, s njima se može fino raditi. Pa i ovaj predmet koji ja predajem, historija. Ona je jedini pravi predmet koji baš treba biti u Gimnaziji govoreći o znanju i mogućnostima stjecanja ogromnog znanja na ovom području.”

U dosadašnjem radu profesor historije se sjeća i jedne anegdote:

“Jedan od učenika, Miralem, je ’94, ’95 i ’96 dolazio biciklom u Gimnaziju iz Lašve kad nije bilo javnog prijevoza. Ili kad granate padaju pa mi svi skupa s učenicima idemo u podrum. Možda sam ja emotivno više vezan za te starije generacije. Mnogo prelijepih trenutaka u pogrešno vrijeme.”

Da li se kriterij kroz godine rada i iskustva mijenjao, Krkalić kaže:

“Bolje ikakav kriterij nego nikakav. Možda je malo sad blaži nego što je bio ranije, ali kad je u pitanju prenošenje znanja tu sam uvijek pokušavao biti na vrhu zadatka.”

Za razliku od profesora historije, naš sljedeći sagovornik je profesorica hemije, Lejla Buljubašić je 2016. godine stekla zvanje magistra hemije, a u Prvoj gimnaziji predaje od prošle godine.

“Sa radom u Gimnaziji počinjem u septembru prošle godine, postajem novi član ovog divnog kolektiva. A evo kako vrijeme brzo protiče uskoro i završavamo ovu školsku godinu, mogu reći i to veoma uspješno”, rekla nam je na početku razgovora i dodaje:

“Opće je poznato da je Prva gimnazija jedna od ‘jačih’ škola u ZDK, učenici zaista traže mnogo informacija, vrlo su zainteresovani za nastavu, što je dokazano na osnovu brojnih takmičarskih uspjeha. Mnogi od njih se već vide u ulozi doktora, inženjera i na osnovu svojih afiniteta prema tim nekim naukama zaista daju svoj maksimum kako bi što više znanja usvojili. Time se posebno ponosim. Upravo to je ono što sam očekivala od ovih gimnazijalaca, tj.zainteresovanost, samostalnost, rad, posvećenost, disciplinu.Moram navesti jedan primjer koji me se posebno dojmio. Naime,vrsni učenici ‘petičari’ i pored svih svojih obaveza ipak nađu vremena prije ili poslije škole da u školskim prostorijama pomognu svojim kolegama da lakše prevaziđu teško gradivo iz nekih predmeta a samim time i da poboljšaju ocjene. To je zaista za svaku pohvalu. Samo na ovakav način kroz zajedništvo mi kao društvo možemo uspjeti.”

U dosadašnjem radu susrela se sa jednim problemom, a to je nedovoljna opremljenost sa hemikalijama.

“Zaista bi nam barem neka mala donacija uveliko olakšala i učenicima bi se još bolje mogla približiti ta ‘magija’ zvana hemija. Jer ono što učenici vide svojim očima, eksperimentišu zauvijek ostaje u sjećanju a samim time i bolje bi shvatali neke hemijske postupke koji su im sad za sad apstraktni.Još jedanput ponavljam, prijatno sam iznenađena zainteresovanosti učenika kako za nastavu tako i za vannastavne aktivnosti.”

O radu sa učenicima u Prvoj gimnaziji kaže:

“Ponekad je teško jer profesor prije svega mora biti animator. Svojim izlaganjem treba podstaknuti djecu na rad i razmišljanje. Puno toga je stavljeno na naš teret od odgoja do obrazovanja, ali evo mi kao kolektiv uspijevamo da se s tim izborimo. Zajedničkim snagama školskog kolektiva i roditelja rješavamo sve,možda i jeste to ključ mnogih uspjeha.”

U želji da saznamo kakav je utisak Gimnazija ostavila na bivše učenike, odlučili smo razgovarati sa Tijanom Salčinović-Imamović, koja je prije 14 godina završila svoje srednjoškolsko obrazovanje.

“Kao i svaki tinejdžer tada sam mislila da su mi profesori najveći neprijatelji. Sada, naravno, znam da to nije tako. Bili su dosta strogi, ali svakog se sjetim s osmijehom na licu. Prenijeli su na mene znanje koje me prati, i pratit će čitav život, ali i radne navike koje su mi olakšale dalju edukaciju.”

Obzirom da je i sama nastavnik engleskog jezika, Tijana smatra da obrazovanje nazaduje.

“U vrijeme mog srednjoškolskog obrazovanja pristup internetu su imali rijetki. Razne informacije sam tražila koristeći Gradsku biblioteku. Bilo je mnogo teže doći do onog što nam je potrebno, danas je djeci sve dostupno. Mi smo se morali pomučiti kako bismo pronašli nešto novo, a sada je sve tako jednostavno.”

Mnogi se sjećaju svog srednjoškolskog obrazovanja, a Gimnazija je jedna od rijetkih škola čiji učenici i po završetku organizuju okupljanja.

“Moja generacija organizuje godišnjicu mature svakih pet godina. Ja već čekam treću. To je divna prilika da se svi zajedno podsjetimo srednjoškolskih dana, ponovo nasmijemo anegdotama koje smo proživjeli i obnovimo prijateljstva. Prva gimnazija je odlična škola koja daje veoma dobru podlogu za fakultet. Svi moji prijatelji iz gimnazije su danas uspješni ljudi: doktori nauka, medicine, pravnici, profesori,… “

Želeći uporediti iskustva nekadašnjih i sadašnjih učenika, intervjuisali smo i Jalala Romana, učenika trećeg razreda Prve gimnazije.

Pohađa matematičko-informatički smjer, odličan je učenik. U našem gradu postoji više srednjih škola i učenici se često nađu u dilemi koja bi bila najbolji izbor.

“Moje starije sestre su završile ovu školu i savjetovale su me da nastavim njihovim stopama, a budući da nisam znao čime se želim baviti, Gimnazija je bila logičan izbor, jer daje odličan temelj za dalje školovanje.”

Prva gimnazija je za sada ispunila Jalalova očekivanja.

“Bio sam spreman uložiti više truda i rada i zadovoljan sam znanjem koje ću ponijeti.”

Postoje i učenici koji tvrde da je ova škola previše zahtjevna, te na taj način obeshrabruju učenike koji tek trebaju odlučiti koju će školu pohađati. Jalal smatra da su strahovi učenika neopravdani i da trebaju drugačije gledati na Prvu Gimnaziju.

“Preporučio bih svima koji žele upisati fakultet ovu školu jer je izvrstan temelj za nastavak školovanja.”

Jalal je odabrao matematičko-informatički smjer na kojem se dosta dobro snalazi, ali priznaje da neki predmeti zahtijevaju više truda.

“Izdvojio bih matematiku kao jedan od dražih predmeta, ali i psihologiju koju smo tek dobili ove godine. Više volim učiti praktično i zadaci iz matematike mi bolje leže od predmeta koji se moraju učiti i koji se svode na teoriju, a profesorica psihologije i način na koji predaje mi je učinila psihologiju jednim od dražih predmeta. Postoje i predmeti, poput fizike, koji zahtijevaju više truda ali samo zbog toga sto je tezi predmet ne znaci da ga ne volim.”

Pored škole clan je mnogih sekcija i organizacija. Uči iz knjiga, jer se najčešće poklapaju s nastavnim planom i programom, ali ponekad je potrebno proširiti znanje i potražiti informacije na internetu. “Mislim da uz pomoć interneta najbrže dolazimo do informacija, ali kada ga koristim svjestan sam činjenice da sve sto se nalazi na internetu ne mora biti istinito. Zato treba posjetiti više web stranica kako bismo imali informacije iz više različitih izvora I tako potvrdili njihovu tačnost”, te za kraj dodaje:

“Prva gimnazija nas uči kako rasporediti svoje obaveze, radnim navikama, kako se nositi sa stresnim situacijama.”

Dodaje i kako je, pored svega ovoga, najbitnije znanje koje ponesemo iz ove škole.

“To znanje će nam zasigurno pomoći, nezavisno od našeg izbora fakulteta.”

U nastavku pogledajte fotogaleriju koju nam je ustupilo rukovodstvo škole, kojem se ovom prilikom zahvaljujemo na susretljivosti.

[ngg src=”galleries” ids=”104″ display=”basic_thumbnail”]