Dok raste broj poginulih Palestinaca u kontinuiranom izraelskom bombardovanju Gaze, raste i bijes zbog stava američkog predsjednika Joea Bidena.

Na dan kada je u izraelskim zračnim udarima poginulo deset članova jedne porodice, a zgrada od 11 spratova u kojoj su bila sjedišta Al Jazeere i agencije Associated Press, Biden je ponovio nedvosmislenu podršku Izraelu.

Bijela kuća objavila je da je američki predsjednik nazvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua drugi put od početka krize i „ponovio snažnu podršku izraelskom pravu na odbranu od raketnih napada Hamasa i ostalih terorističkih grupa iz Gaze“.

Dok poziva na deeskalaciju, Washington nije pozvao na prekid vatre, niti je Izraelu uputio ijednu riječ kritike.

Pojedini američki zastupnici, grupe koje se bore za prava Palestinaca i ostali, izrazili su duboko razočarenje zbog Bidenove politike.

No pozicija SAD-a nije ništa novo, ako uzmemo u obzir stavove bivših predsjednika koji su u periodima konflikata, također Izraelu davali bezuslovnu podršku.

Evo kako su Biden i njegovi prethodnici branili Izrael u proteklih decenijama

Maj 2021: ‘Pravo na samoodbranu’

Biden je izdao dva saopštenja u kojima je naglasio podršku „izraelskom pravu na samoodbranu“ od raketa iz Gaze.

Izraelski zvaničnici tvrde da su iz Gaze ka Izraelu lansirane hiljade raketa, da je 10 osoba poginulo.

U izraelskim udarima na Gazu do sada je poginilo najmanje 188 Palestinaca, a povrijeđene su stotine.

SAD također blokira izjavu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kojom bi se pozvalo na kraj nasilja.

Maj 2018: Trump bez ikakvih kritika

Bivši američki predsjednik Donald Trump, koji je bio snažan saveznik Izraela i njegovog premijera Benjamina Netanyahua, odbacivao je bilo kakav pokušaj kritika Izraelu za ubijanje desetaka demonstranata u Gazi u maju 2018.

Palestinci su učestvovali u „Velikom maršu za povratak“ kada su izraelske snage otvorile vatru na njih. Smrtonosno nasilje poklopilo se sa otvaranjem američke ambasade u Jerusalemu, koju je Trumpova adminstracija preselila iz Tel Aviva, što je izazvalo bijes Palestinaca.

– Odgovornost za ove tragične smrti je na Hamasu. Hamas namjerno i cinično provocira ovakav odgovor. Izrael ima pravo da se brani – rekao je tadašnji glasnogovornik Bijele kuće Raj Shah.

Juli i avgust 2014: ‘Niko ne bi prihvatio raketiranje’

Izrael je u julu 2014 deset dana bombardovao Pojas Gaze prije nego što je izvršio kopnenu ofanzivu na tu teritoriju.

Dana 18. jula, tadašnji američki predsjednik Barack Obama rekao je novinarima da je u razgovoru sa Benjaminom Netanyahuom ponovio da „snažno podržava izraelsko pravo da se brani“.

– Nijedna nacija ne bi smjela dopustiti da se na nju ispaljuju rakete ili da teroristi kroz tunele dolaze na njenu teritoriju – rekao je Obama.

Prema podacima Ujedinenih nacija, u vojnoj operaciji Izraela u Gazi pogunilo je više od 1.500 civila, među kojima više od 500 djece.

Novembar 2012: Obama branio izraelsku ofanzivu na Gazu

Više od 100 Palestinaca ubijeno je u izraelskoj vojnoj ofanzivi u Gazi u novembru 2012., nakon što je ubijen komandant Hamasa Ahmed Jabari.

Obama je i tada branio izraelsku akciju: „Nijedna zemlja na svijetu ne bi tolerisala kišu projektila koja pada na njene građane. Dajemo punu podršku Izraelu i njegovom pravu da se brani od projektila koji padaju na domove ljudi“.

Decembar 2008. i januar 2009: Bush okrivio Hamas

Izraelska ofanziva počela je 27. decembra 2008. Kada je završila, 22 dana kasnije, bilans je bio oko 1.400 poginulih Palestinaca, većinom civila, dok je dobar dio teritorije sravnjen sa zemljom, prema podacima Amnesty Internationala.

No, 2. januara, tadašnji američki predsjednik George Bush, koji je brojao posljednje dane u Bijeloj kući, krivicu je pripisao Hamasu.

– Ovaj novi ras nasilja potaknuo je Hamas, palestinska teroristička grupa koju podržavaju Iran i Sirija, a koja poziva na uništenje Izraela – rekao je Bush tada, prenio je NBC News.

Dodao je da bilo kakav prekid vatre „koji bi vodio ka raketnim napadima na Izrael, nije prihvatljiv“.

2000-2005: Bush podržao palestinsku državu, ali pod uslovima

Posjeta izraelskog političara Ariela Sharona džamiji Al-Aksa u Jerusalemu u septembru 2000. dovela je do masovnih protesta Palestinaca i sukoba sa izraelskim sigurnosnim snagama u kojima je pogunulo sedam Palestinaca. Pokrenuta je Druga Intifada.

Palestinske oružane grupe, koje su počele sa samoubilačkim napadima, i Izrael, optuženi su za ratne zločine i neselektivno ubijanje civila.

Izrael je pokrenuo zračne napade i upade u Gazu i na Zapadnu obalu. U borbama je ubijeno najmanje 3.000 Palestinaca i 1.000 Izraelaca.

Novoizabrani američki predsjednik George W. Bush u ranoj fazi nije odobravao izraelske opeacije, ali je bio u bliskim odnosima sa Sharonom u američkom „ratu protiv terora“.

Savezništvo je Izraelu dalo prostor za širok obim vojnih akcija, dok je krivica za bilo kakvo nasilje neproporcionalno pripisivana Palestincima. Bush je podržavao i Sharonovo odbijanje da razgovara sa tadašnjim palestinskim predsjednikom Yasirom Arafatom.

Godine 2002., Bush je postao prvi američki predsjednik koji je javno podržao palestinsku državu, ali je rekao da su uslov za nju potpune promjene na palestinskom političkom vrhu, i u institucijama, kao i u sigurnosnoj politici.

„Palestinske vlasti danas ohrabruju terorizam, umjesto da mu se protive“, rekao je.

Dodao je da SAD neće podržati formiranje palestinske države dok se palestinski lideri ne uključe u borbu protiv terorista i ne unište njihovu infrastrukturu.

1996: Clinton o napadu na bazu UN-a

Američki predsjednik Bill Clinton branio je Izrael nakon što je njegova vojska napala bazu UN-a u Qanu, na jugu Libana, u kojoj su od aprila 1996. boravile stotine civila. U napadu ih je poginulo više od 100, a stotine su povrijeđene.

Izrael je tvrdio da je napad izvršen greškom, ali Vijeće sigurnosti UN-a je u izveštaju procijenilo da to nije tačno.

Deset dana poslije, u govoru proizraelskoj grupi za lobiranje, Clinton je rekao da su libanska djeca u Qani „uhvaćena između taktike Hezbollaha i tragičnih grešaka legitimnog izraelskog postupka u okviru prava na samoodbranu“.

1987-1991: Reaganovo jačanje Izraela

Prva Intifada počela je nakon što je američki predsjednik Ronald Reagan počeo jačati ulogu Izraela, kao „jedinstvenog strateškog aktara“, davati mu veću pomoć i poseban pristup američkoj vojnoj tehnologiji.

Iako je općenito bila pasivna prema kritiziranju Izraela, Reaganova administracija 1987. je osudila izraelske snage za „stroge sigurnosne mjere i pretjeranu upotrebu bojeve municije“.

Njegov nasljednik, George HW Bush, zauzeo je relativno čvršći stav prema Izraelu, promovirajući odgodu jamstava za zajam u zamjenu za zaustavljanje izgradnje naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i sudjelovanje na Mirovnoj konferenciji u Madridu 1991. godine.

1982: Reagan o izraelskoj invaziji na Liban

Reagan je priznao da Izrael nije izdao upozorenje kada je njegova vojska izvršila invaziju na jug Libana u junu 1982., nakon prekogranične razmjene vatre.

Upitan zbog čega SAD nije osudio akciju, ili zaustavio prodaju oružja Izraelu, Reagan je novinarima rekao: „Situacija je tako komplikovana, a ciljevi kojima težimo su ono što sada diktira naše ponašanje“.

Dodao je da nije dao Izraelu „zeleno svjetlo“ za invaziju govoreći: „Bilo smo zatečeni, kao i svi drugi. Vjerovali smo u diplomatsko rješenje“.

1973: Nixonovo oružje za spas

U oktobru 1973., nekoliko arapskih država, vođenih Egiptom i Sirijom, pokrenulo je vojnu ofanzivu s ciljem da preuzmu kontrolu nad poluotokom Sinaj i Golanskom visoravni, koje je Izrael okupirao u ratu iz 1967.

Nakon neuspjelog kontranapada, SAD je počeo prebacivati oružje Izraelu, za šta je tadašnji izraelski premijer Golda Meir, hvalio američkog predsjednika Richarda Nixona. Isporuke oružja su, kako se smatra, preokrenule situaciju, a Nixon je Kongresu rekao da su one bile neophodne zbog Hladnog rata i konfrontacija sa Sovjetskim Savezom koji je podržavao arapske zemlje.

1967: Johnsonovo opravdanje za Šestodnevni rat

U junu 1967., Izrael je pokrenuo zračne udare na Egipat kojima je započet takozvani Šestodnevni rat u kojem su učestvovali i Jordan i Sirija.

Izrael je u njemu osvojio velike komade teritorije, uključujući i Zapadnu obalu i Gazi, kao i Golansku visoravan u Siriji.

Američki predsjednik Lyndon Johnson je 1971. rekao New York Timesu: „Mogu shvatiti da ljudi mogu odlučiti da djeluju po svojoj volji kada se na njihovim granicama okupljaju neprijatelji, kada im blokiraju glavnu luku i kada antagonistički politički lideri popune zrak prijetnjama na uništenje njihove nacije“.

– Ipak, nikada nisam prikrio svoje žaljenje što se Izrael odlučio na to. Međutim, uvijek sam jasno stavljao do znanja Rusima i svakoj drugoj naciji da nisam prihvatio previše pojednostavljenu optužbu za izraelsku agresiju. Arapske akcije u sedmicama prije početka rata – prisiljavanje vojnika UN-a da se povuku, zatvaranje luke Aqaba i okupljanje snaga na izraelskoj granici – načinile su te optužbe smiješnim – dodao je.

1948: Truman odmah priznao Izrael

Dana 14. maja 1948., čelnik Jevrejske agencije najavio je formiranje nezavisne države Izrael, nakon što je kolonijalni mandat Velike Britanije na toj teritoriji okončan.

Američki predsjednik Harry Truman odmah je priznao suverenost nove države.

– Ova vlada je informisana da je u Palestini formirana jevrejska država i zatraženo je njeno priznanje – rečeno je u saopštenju koje je potpisao Truman.

– SAD priznaje privremenu vladu kao de facto vladara nove Države Izrael – dodaje se.

Dok raste broj poginulih Palestinaca u kontinuiranom izraelskom bombardovanju Gaze, raste i bijes zbog stava američkog predsjednika Joea Bidena.

Na dan kada je u izraelskim zračnim udarima poginulo deset članova jedne porodice, a zgrada od 11 spratova u kojoj su bila sjedišta Al Jazeere i agencije Associated Press, Biden je ponovio nedvosmislenu podršku Izraelu.

Bijela kuća objavila je da je američki predsjednik nazvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua drugi put od početka krize i „ponovio snažnu podršku izraelskom pravu na odbranu od raketnih napada Hamasa i ostalih terorističkih grupa iz Gaze“.

Dok poziva na deeskalaciju, Washington nije pozvao na prekid vatre, niti je Izraelu uputio ijednu riječ kritike.

Pojedini američki zastupnici, grupe koje se bore za prava Palestinaca i ostali, izrazili su duboko razočarenje zbog Bidenove politike.

No pozicija SAD-a nije ništa novo, ako uzmemo u obzir stavove bivših predsjednika koji su u periodima konflikata, također Izraelu davali bezuslovnu podršku.

Evo kako su Biden i njegovi prethodnici branili Izrael u proteklih decenijama

Maj 2021: ‘Pravo na samoodbranu’

Biden je izdao dva saopštenja u kojima je naglasio podršku „izraelskom pravu na samoodbranu“ od raketa iz Gaze.

Izraelski zvaničnici tvrde da su iz Gaze ka Izraelu lansirane hiljade raketa, da je 10 osoba poginulo.

U izraelskim udarima na Gazu do sada je poginilo najmanje 188 Palestinaca, a povrijeđene su stotine.

SAD također blokira izjavu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kojom bi se pozvalo na kraj nasilja.

Maj 2018: Trump bez ikakvih kritika

Bivši američki predsjednik Donald Trump, koji je bio snažan saveznik Izraela i njegovog premijera Benjamina Netanyahua, odbacivao je bilo kakav pokušaj kritika Izraelu za ubijanje desetaka demonstranata u Gazi u maju 2018.

Palestinci su učestvovali u „Velikom maršu za povratak“ kada su izraelske snage otvorile vatru na njih. Smrtonosno nasilje poklopilo se sa otvaranjem američke ambasade u Jerusalemu, koju je Trumpova adminstracija preselila iz Tel Aviva, što je izazvalo bijes Palestinaca.

– Odgovornost za ove tragične smrti je na Hamasu. Hamas namjerno i cinično provocira ovakav odgovor. Izrael ima pravo da se brani – rekao je tadašnji glasnogovornik Bijele kuće Raj Shah.

Juli i avgust 2014: ‘Niko ne bi prihvatio raketiranje’

Izrael je u julu 2014 deset dana bombardovao Pojas Gaze prije nego što je izvršio kopnenu ofanzivu na tu teritoriju.

Dana 18. jula, tadašnji američki predsjednik Barack Obama rekao je novinarima da je u razgovoru sa Benjaminom Netanyahuom ponovio da „snažno podržava izraelsko pravo da se brani“.

– Nijedna nacija ne bi smjela dopustiti da se na nju ispaljuju rakete ili da teroristi kroz tunele dolaze na njenu teritoriju – rekao je Obama.

Prema podacima Ujedinenih nacija, u vojnoj operaciji Izraela u Gazi pogunilo je više od 1.500 civila, među kojima više od 500 djece.

Novembar 2012: Obama branio izraelsku ofanzivu na Gazu

Više od 100 Palestinaca ubijeno je u izraelskoj vojnoj ofanzivi u Gazi u novembru 2012., nakon što je ubijen komandant Hamasa Ahmed Jabari.

Obama je i tada branio izraelsku akciju: „Nijedna zemlja na svijetu ne bi tolerisala kišu projektila koja pada na njene građane. Dajemo punu podršku Izraelu i njegovom pravu da se brani od projektila koji padaju na domove ljudi“.

Decembar 2008. i januar 2009: Bush okrivio Hamas

Izraelska ofanziva počela je 27. decembra 2008. Kada je završila, 22 dana kasnije, bilans je bio oko 1.400 poginulih Palestinaca, većinom civila, dok je dobar dio teritorije sravnjen sa zemljom, prema podacima Amnesty Internationala.

No, 2. januara, tadašnji američki predsjednik George Bush, koji je brojao posljednje dane u Bijeloj kući, krivicu je pripisao Hamasu.

– Ovaj novi ras nasilja potaknuo je Hamas, palestinska teroristička grupa koju podržavaju Iran i Sirija, a koja poziva na uništenje Izraela – rekao je Bush tada, prenio je NBC News.

Dodao je da bilo kakav prekid vatre „koji bi vodio ka raketnim napadima na Izrael, nije prihvatljiv“.

2000-2005: Bush podržao palestinsku državu, ali pod uslovima

Posjeta izraelskog političara Ariela Sharona džamiji Al-Aksa u Jerusalemu u septembru 2000. dovela je do masovnih protesta Palestinaca i sukoba sa izraelskim sigurnosnim snagama u kojima je pogunulo sedam Palestinaca. Pokrenuta je Druga Intifada.

Palestinske oružane grupe, koje su počele sa samoubilačkim napadima, i Izrael, optuženi su za ratne zločine i neselektivno ubijanje civila.

Izrael je pokrenuo zračne napade i upade u Gazu i na Zapadnu obalu. U borbama je ubijeno najmanje 3.000 Palestinaca i 1.000 Izraelaca.

Novoizabrani američki predsjednik George W. Bush u ranoj fazi nije odobravao izraelske opeacije, ali je bio u bliskim odnosima sa Sharonom u američkom „ratu protiv terora“.

Savezništvo je Izraelu dalo prostor za širok obim vojnih akcija, dok je krivica za bilo kakvo nasilje neproporcionalno pripisivana Palestincima. Bush je podržavao i Sharonovo odbijanje da razgovara sa tadašnjim palestinskim predsjednikom Yasirom Arafatom.

Godine 2002., Bush je postao prvi američki predsjednik koji je javno podržao palestinsku državu, ali je rekao da su uslov za nju potpune promjene na palestinskom političkom vrhu, i u institucijama, kao i u sigurnosnoj politici.

„Palestinske vlasti danas ohrabruju terorizam, umjesto da mu se protive“, rekao je.

Dodao je da SAD neće podržati formiranje palestinske države dok se palestinski lideri ne uključe u borbu protiv terorista i ne unište njihovu infrastrukturu.

1996: Clinton o napadu na bazu UN-a

Američki predsjednik Bill Clinton branio je Izrael nakon što je njegova vojska napala bazu UN-a u Qanu, na jugu Libana, u kojoj su od aprila 1996. boravile stotine civila. U napadu ih je poginulo više od 100, a stotine su povrijeđene.

Izrael je tvrdio da je napad izvršen greškom, ali Vijeće sigurnosti UN-a je u izveštaju procijenilo da to nije tačno.

Deset dana poslije, u govoru proizraelskoj grupi za lobiranje, Clinton je rekao da su libanska djeca u Qani „uhvaćena između taktike Hezbollaha i tragičnih grešaka legitimnog izraelskog postupka u okviru prava na samoodbranu“.

1987-1991: Reaganovo jačanje Izraela

Prva Intifada počela je nakon što je američki predsjednik Ronald Reagan počeo jačati ulogu Izraela, kao „jedinstvenog strateškog aktara“, davati mu veću pomoć i poseban pristup američkoj vojnoj tehnologiji.

Iako je općenito bila pasivna prema kritiziranju Izraela, Reaganova administracija 1987. je osudila izraelske snage za „stroge sigurnosne mjere i pretjeranu upotrebu bojeve municije“.

Njegov nasljednik, George HW Bush, zauzeo je relativno čvršći stav prema Izraelu, promovirajući odgodu jamstava za zajam u zamjenu za zaustavljanje izgradnje naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i sudjelovanje na Mirovnoj konferenciji u Madridu 1991. godine.

1982: Reagan o izraelskoj invaziji na Liban

Reagan je priznao da Izrael nije izdao upozorenje kada je njegova vojska izvršila invaziju na jug Libana u junu 1982., nakon prekogranične razmjene vatre.

Upitan zbog čega SAD nije osudio akciju, ili zaustavio prodaju oružja Izraelu, Reagan je novinarima rekao: „Situacija je tako komplikovana, a ciljevi kojima težimo su ono što sada diktira naše ponašanje“.

Dodao je da nije dao Izraelu „zeleno svjetlo“ za invaziju govoreći: „Bilo smo zatečeni, kao i svi drugi. Vjerovali smo u diplomatsko rješenje“.

1973: Nixonovo oružje za spas

U oktobru 1973., nekoliko arapskih država, vođenih Egiptom i Sirijom, pokrenulo je vojnu ofanzivu s ciljem da preuzmu kontrolu nad poluotokom Sinaj i Golanskom visoravni, koje je Izrael okupirao u ratu iz 1967.

Nakon neuspjelog kontranapada, SAD je počeo prebacivati oružje Izraelu, za šta je tadašnji izraelski premijer Golda Meir, hvalio američkog predsjednika Richarda Nixona. Isporuke oružja su, kako se smatra, preokrenule situaciju, a Nixon je Kongresu rekao da su one bile neophodne zbog Hladnog rata i konfrontacija sa Sovjetskim Savezom koji je podržavao arapske zemlje.

1967: Johnsonovo opravdanje za Šestodnevni rat

U junu 1967., Izrael je pokrenuo zračne udare na Egipat kojima je započet takozvani Šestodnevni rat u kojem su učestvovali i Jordan i Sirija.

Izrael je u njemu osvojio velike komade teritorije, uključujući i Zapadnu obalu i Gazi, kao i Golansku visoravan u Siriji.

Američki predsjednik Lyndon Johnson je 1971. rekao New York Timesu: „Mogu shvatiti da ljudi mogu odlučiti da djeluju po svojoj volji kada se na njihovim granicama okupljaju neprijatelji, kada im blokiraju glavnu luku i kada antagonistički politički lideri popune zrak prijetnjama na uništenje njihove nacije“.

– Ipak, nikada nisam prikrio svoje žaljenje što se Izrael odlučio na to. Međutim, uvijek sam jasno stavljao do znanja Rusima i svakoj drugoj naciji da nisam prihvatio previše pojednostavljenu optužbu za izraelsku agresiju. Arapske akcije u sedmicama prije početka rata – prisiljavanje vojnika UN-a da se povuku, zatvaranje luke Aqaba i okupljanje snaga na izraelskoj granici – načinile su te optužbe smiješnim – dodao je.

1948: Truman odmah priznao Izrael

Dana 14. maja 1948., čelnik Jevrejske agencije najavio je formiranje nezavisne države Izrael, nakon što je kolonijalni mandat Velike Britanije na toj teritoriji okončan.

Američki predsjednik Harry Truman odmah je priznao suverenost nove države.

– Ova vlada je informisana da je u Palestini formirana jevrejska država i zatraženo je njeno priznanje – rečeno je u saopštenju koje je potpisao Truman.

– SAD priznaje privremenu vladu kao de facto vladara nove Države Izrael – dodaje se.