U Zenici je nedavno održana javna licitacija na kojoj je prodana Autobuska stanica Zenica za iznos od 3,15 miliona KM. Ova prodaja, koju je pokrenuo stečajni upravnik preduzeća “Zenicatrans”, bila je nužan korak kako bi se izmirili dugovi prema radnicima i Poreznoj upravi, nakon što je preduzeće završilo u stečaju.

Od trenutka kada je Fuad Kasumović preuzeo funkciju gradonačelnika Zenice 2016. godine, aktivno je zagovarao stečaj “Zenicatransa”, preduzeća koje je bilo vlasnik Autobuske stanice Zenica. Kasumović je kao “ekonomski ekspert tvrdio da je stečaj jedini način da se sačuva imovina preduzeća, uključujući i samu autobusku stanicu. Sličan pristup je predlagao i za Nogometni klub Čelik, nazivajući ga “dirigiranim stečajem”. Prema njegovim riječima, ovakav stečajni postupak omogućio bi očuvanje preduzeća, ali bi najveću cijenu platili radnici kojima nije bio uvezan radni staž, čime bi izgubili pravo na penziju i postali socijalni slučajevi.

Stečaj je pravni proces u kojem se imovina preduzeća, koje više nije sposobno servisirati svoje dugove, raspodjeljuje među povjeriocima pod nadzorom suda. Stečaj se može izbjeći kroz pravovremene mjere kao što su restrukturiranje dugova, smanjenje troškova, povećanje prihoda, ili postizanje dogovora sa povjeriocima o odgođenom plaćanju.

Kasumović, multimilioner, ostao je pod udarom kritika malog dijela javnosti zbog postupanja sa imovinom “Zenicatransa”, dok su mu mnogi građani Zenice povjerovali, što je rezultiralo ubjedljivom pobjedom za gradonačelnika Zenice 2020. godine. Protiv njega se već treću godinu vodi sudski postupak zbog afere “Zenicatrans”, u kojem je optužen za prepisivanje vlasništva Autobuske stanice Zenica na Grad Zenicu, čime je preduzeće ostalo bez ključne imovine. Ovaj potez je direktno gurnuo “Zenicatrans” u stečaj, uz pomoć Vahdeta Drine, koji je nakon ovog “posla” nagrađen direktorskom pozicijom u Javnom preduzeću “Grijanje” Zenica.

U međuvremenu, “Zenicatrans” je uspio vratiti Autobusku stanicu Zenica u svoj posjed i stečajni upravnik ubrzo je pokrenuo postupak prodaje imovine kako bi se izmirile obaveze prema radnicima i Poreznoj upravi. Iako je Kasumović na početku svog mandata Autobusku stanicu Zenica opisivao kao “zlatnu koku” koja donosi najmanje milion KM godišnje, stvarnost je pokazala drugačiju sliku. Stanica je kasnije iznajmljena jednom prevozniku za svega 10.000 KM mjesečno, odnosno 120.000 KM godišnje, što postavlja pitanje gdje je nestala razlika između procijenjenih miliona i stvarno zarađenih 120.000 KM.

Sudski postupak protiv Kasumovića i njegove ekipe je još uvijek u toku, a prodaja Autobuske stanice Zenica za 3,15 miliona KM, što predstavlja manje od 3% ukupnog budžeta Grada Zenice, Zeničanima koji su proteklih 8 godina spavali zimski san i sada se probudili nameće jedno pitanje: Da li je vrijedilo?

Da li je vrijedilo prodati imovinu koja je nekada smatrana vitalnom za grad, ili je trebalo pokušati sanirati stanje u ovom javnom preduzeću i očuvati njegovu vrijednost?

Istog dana, odnosno jučer, objavljeno je da je prodano i poznato zeničko odmaralište Duće kod Omiša u Hrvatskoj za oko 5 miliona Eura. Ovo odmaralište je procijenjeno na isti iznos još 2017. godine, a prodano je za istu vrijednost nakon 7 godina, bez obzira na činjenicu da su nekretnine u Zenici, ali i širom svijeta, poskupile za 2-3 puta. Gdje je i tu razlika?

U Zenici je nedavno održana javna licitacija na kojoj je prodana Autobuska stanica Zenica za iznos od 3,15 miliona KM. Ova prodaja, koju je pokrenuo stečajni upravnik preduzeća “Zenicatrans”, bila je nužan korak kako bi se izmirili dugovi prema radnicima i Poreznoj upravi, nakon što je preduzeće završilo u stečaju.

Od trenutka kada je Fuad Kasumović preuzeo funkciju gradonačelnika Zenice 2016. godine, aktivno je zagovarao stečaj “Zenicatransa”, preduzeća koje je bilo vlasnik Autobuske stanice Zenica. Kasumović je kao “ekonomski ekspert tvrdio da je stečaj jedini način da se sačuva imovina preduzeća, uključujući i samu autobusku stanicu. Sličan pristup je predlagao i za Nogometni klub Čelik, nazivajući ga “dirigiranim stečajem”. Prema njegovim riječima, ovakav stečajni postupak omogućio bi očuvanje preduzeća, ali bi najveću cijenu platili radnici kojima nije bio uvezan radni staž, čime bi izgubili pravo na penziju i postali socijalni slučajevi.

Stečaj je pravni proces u kojem se imovina preduzeća, koje više nije sposobno servisirati svoje dugove, raspodjeljuje među povjeriocima pod nadzorom suda. Stečaj se može izbjeći kroz pravovremene mjere kao što su restrukturiranje dugova, smanjenje troškova, povećanje prihoda, ili postizanje dogovora sa povjeriocima o odgođenom plaćanju.

Kasumović, multimilioner, ostao je pod udarom kritika malog dijela javnosti zbog postupanja sa imovinom “Zenicatransa”, dok su mu mnogi građani Zenice povjerovali, što je rezultiralo ubjedljivom pobjedom za gradonačelnika Zenice 2020. godine. Protiv njega se već treću godinu vodi sudski postupak zbog afere “Zenicatrans”, u kojem je optužen za prepisivanje vlasništva Autobuske stanice Zenica na Grad Zenicu, čime je preduzeće ostalo bez ključne imovine. Ovaj potez je direktno gurnuo “Zenicatrans” u stečaj, uz pomoć Vahdeta Drine, koji je nakon ovog “posla” nagrađen direktorskom pozicijom u Javnom preduzeću “Grijanje” Zenica.

U međuvremenu, “Zenicatrans” je uspio vratiti Autobusku stanicu Zenica u svoj posjed i stečajni upravnik ubrzo je pokrenuo postupak prodaje imovine kako bi se izmirile obaveze prema radnicima i Poreznoj upravi. Iako je Kasumović na početku svog mandata Autobusku stanicu Zenica opisivao kao “zlatnu koku” koja donosi najmanje milion KM godišnje, stvarnost je pokazala drugačiju sliku. Stanica je kasnije iznajmljena jednom prevozniku za svega 10.000 KM mjesečno, odnosno 120.000 KM godišnje, što postavlja pitanje gdje je nestala razlika između procijenjenih miliona i stvarno zarađenih 120.000 KM.

Sudski postupak protiv Kasumovića i njegove ekipe je još uvijek u toku, a prodaja Autobuske stanice Zenica za 3,15 miliona KM, što predstavlja manje od 3% ukupnog budžeta Grada Zenice, Zeničanima koji su proteklih 8 godina spavali zimski san i sada se probudili nameće jedno pitanje: Da li je vrijedilo?

Da li je vrijedilo prodati imovinu koja je nekada smatrana vitalnom za grad, ili je trebalo pokušati sanirati stanje u ovom javnom preduzeću i očuvati njegovu vrijednost?

Istog dana, odnosno jučer, objavljeno je da je prodano i poznato zeničko odmaralište Duće kod Omiša u Hrvatskoj za oko 5 miliona Eura. Ovo odmaralište je procijenjeno na isti iznos još 2017. godine, a prodano je za istu vrijednost nakon 7 godina, bez obzira na činjenicu da su nekretnine u Zenici, ali i širom svijeta, poskupile za 2-3 puta. Gdje je i tu razlika?