Februarskim serijalom emisija i reportaža na temu ‘žena na selu’ nastavljamo naš projekt ‘Ženska strana života’. U prvoj emisiji ‘One dolaze’ predstavljamo Ajlu Redžić iz sela Orahovica kod mjesta Nemile, koje je udaljeno blizu 20 kilometara od Zenice.

Ajla Redžić je u ovom mjestu rođena 1987. godine. Osnovnu školu završila u Nemili, a srednju Pedagošku gimnaziju u Zenici. Danas je majka tri djevojčice, nezaposlena, ali društveno aktivna.

S osam godina počela je trenirati taekwondo, položila crni pojas, nakon čega se i sama okusila kao trenerica. Nakon toga dolazi udaja, a kada i prestaju aktivnosti vezane za sport.

“Život u Nemili ne razlikuje se mnogo od života u gradu. Ovdje imamo sve, samo što se ljudi ovdje pretežno bave poljoprivredom. Nakon što sam se udala i ja sam se počela baviti poljoprivredom. Muž je zaposlen, ali imamo plastenik i maline i zajedno to vodimo”, govori Redžić na početku razgovora opisujući život u Nemili.

Plastenik su dobili 2014. godine nakon majskih poplava, a već naredne sezone su sadili paradajz, paprike i krastavice. Sve se to isplatilo, nakon čega su i tokom zime sijali salatu, špinat i luk. 

“Kornišoni su se isto dobro isplatili. Svi proizvodi su bez prskanja, a sve sam naučila na predavanjima u sklopu projekata. Uz internet, prospekte i knjige sve je to bilo lako. Prve godine smo uz plastenik dobili rasadu i dosta smo povrća uspjeli prodati, a zimus smo kupovali sjeme kako bismo sve to zasadili”, govori Redžić i dodaje kako je teško živjeti na selu tokom zimskog perioda, jer su u više slučajeva prepušteni sami sebi u čišćenju snijega i pronalaženju načina dolaska do grada.

U Osnovnoj školi ‘Ćamil Sijarić’ je zamjenica predsjednika Vijeća roditelja, a učestvovala je na projektima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), gdje je završila četiri modula na temu jačanja roditeljstva i uloge u mjesnim zajednicama.

Dodala je da žene iz njene mjesne zajednice nisu toliko zainteresovane za dodatne aktivnosti i djelovanje u društvu. Razlog joj nije poznat, ali kako kaže, navode da uvijek imaju bitnijih obaveza.

“Ja sam žena koja može sve. Majka sam, domaćica, poljoprivrednica, društveno aktivna i sve mogu. Svekrva često čuva djecu, ali žene ili je stid ili muškarci preuzimaju uloge da će sve uraditi, a da je mjesto ženama kući. Ja sam tip žene da se žene moraju boriti. Potrebni su nam projekti ‘žene ženama’ kako bi se više uključile u sve procese društva”, pojašnjava Redžić.

Kao mala voljela je takmičenja i nadmetanja. Uvijek je težila da bude prva i mišljenja je da u životu može sve.

“Svaka žena može šta hoće. Ne mora biti fakultetski obrazovana. Potrebni su nam projekti na koje će se žene odvažiti. Od djetinjstva treba dijete hrabriti pa da u životu bude borac za sebe, ali i nekada jednostavno dijete nema volju i to je nemoguće realizirati”, dodala je naša sagovornica.

S obzirom da je aktivna u Vijeću roditelja škole, inicirala je da se u školi napravi zbornica za malu školu i uz pomoć direktora Ahmeda Buljubašića to je realizirano.

” Svi projekti naravno zavise od finansijskih mogućnost, naši razgovoru u školi su pretežno o problemima prevoza učenika u škole autobusima”, kaže Redžić.

Veliki broj mladih odlazi iz Nemile, ali osim toga što muški članovi porodice odlaze, često odlaze i čitave porodice. Godišnje iz Nemile ode po 15 mladića i djevojaka, a osnovni razlog je nezaposlenost.

“Za sve je potrebna finansijska podrška i mladi nisu toliko aktivni za projekte na selu”, zaključila je Redžić.

Svim ženama na selu je poručila da ostanu na selu, izgrade svoje porodice i budu aktivne u društvu kroz dodatno informisanje i usavršavanje.

Februarskim serijalom emisija i reportaža na temu ‘žena na selu’ nastavljamo naš projekt ‘Ženska strana života’. U prvoj emisiji ‘One dolaze’ predstavljamo Ajlu Redžić iz sela Orahovica kod mjesta Nemile, koje je udaljeno blizu 20 kilometara od Zenice.

Ajla Redžić je u ovom mjestu rođena 1987. godine. Osnovnu školu završila u Nemili, a srednju Pedagošku gimnaziju u Zenici. Danas je majka tri djevojčice, nezaposlena, ali društveno aktivna.

S osam godina počela je trenirati taekwondo, položila crni pojas, nakon čega se i sama okusila kao trenerica. Nakon toga dolazi udaja, a kada i prestaju aktivnosti vezane za sport.

“Život u Nemili ne razlikuje se mnogo od života u gradu. Ovdje imamo sve, samo što se ljudi ovdje pretežno bave poljoprivredom. Nakon što sam se udala i ja sam se počela baviti poljoprivredom. Muž je zaposlen, ali imamo plastenik i maline i zajedno to vodimo”, govori Redžić na početku razgovora opisujući život u Nemili.

Plastenik su dobili 2014. godine nakon majskih poplava, a već naredne sezone su sadili paradajz, paprike i krastavice. Sve se to isplatilo, nakon čega su i tokom zime sijali salatu, špinat i luk. 

“Kornišoni su se isto dobro isplatili. Svi proizvodi su bez prskanja, a sve sam naučila na predavanjima u sklopu projekata. Uz internet, prospekte i knjige sve je to bilo lako. Prve godine smo uz plastenik dobili rasadu i dosta smo povrća uspjeli prodati, a zimus smo kupovali sjeme kako bismo sve to zasadili”, govori Redžić i dodaje kako je teško živjeti na selu tokom zimskog perioda, jer su u više slučajeva prepušteni sami sebi u čišćenju snijega i pronalaženju načina dolaska do grada.

U Osnovnoj školi ‘Ćamil Sijarić’ je zamjenica predsjednika Vijeća roditelja, a učestvovala je na projektima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), gdje je završila četiri modula na temu jačanja roditeljstva i uloge u mjesnim zajednicama.

Dodala je da žene iz njene mjesne zajednice nisu toliko zainteresovane za dodatne aktivnosti i djelovanje u društvu. Razlog joj nije poznat, ali kako kaže, navode da uvijek imaju bitnijih obaveza.

“Ja sam žena koja može sve. Majka sam, domaćica, poljoprivrednica, društveno aktivna i sve mogu. Svekrva često čuva djecu, ali žene ili je stid ili muškarci preuzimaju uloge da će sve uraditi, a da je mjesto ženama kući. Ja sam tip žene da se žene moraju boriti. Potrebni su nam projekti ‘žene ženama’ kako bi se više uključile u sve procese društva”, pojašnjava Redžić.

Kao mala voljela je takmičenja i nadmetanja. Uvijek je težila da bude prva i mišljenja je da u životu može sve.

“Svaka žena može šta hoće. Ne mora biti fakultetski obrazovana. Potrebni su nam projekti na koje će se žene odvažiti. Od djetinjstva treba dijete hrabriti pa da u životu bude borac za sebe, ali i nekada jednostavno dijete nema volju i to je nemoguće realizirati”, dodala je naša sagovornica.

S obzirom da je aktivna u Vijeću roditelja škole, inicirala je da se u školi napravi zbornica za malu školu i uz pomoć direktora Ahmeda Buljubašića to je realizirano.

” Svi projekti naravno zavise od finansijskih mogućnost, naši razgovoru u školi su pretežno o problemima prevoza učenika u škole autobusima”, kaže Redžić.

Veliki broj mladih odlazi iz Nemile, ali osim toga što muški članovi porodice odlaze, često odlaze i čitave porodice. Godišnje iz Nemile ode po 15 mladića i djevojaka, a osnovni razlog je nezaposlenost.

“Za sve je potrebna finansijska podrška i mladi nisu toliko aktivni za projekte na selu”, zaključila je Redžić.

Svim ženama na selu je poručila da ostanu na selu, izgrade svoje porodice i budu aktivne u društvu kroz dodatno informisanje i usavršavanje.