Sve češće posjete učenika osnovnih škola policijskim stanicama i vojnim kasarna te paradama gdje imaju direktni kontakt s oružjem, posebno ako se radi o nižim razredima, predstavlja ozbiljan problem. Koliko je to problem i da li je to ispravan način učenja o patriotizmu?
Građani Bosne i Hercegovine sve češće mogu uočiti organizovane posjete učenika osnovnih škola kasarnama, policijskim stanicama i drugim ustanovama gdje se u sklopu dana otvorenih vrata, parada ili programskih posjeta upoznaju s poslom, ali i imaju direktan kontakt s oružjem.
Svakog 9. januara demonstracija sile je na ulicama Banja Luke, a nedavno je slična parada održana i u Tuzli. Organizovane posjete policijskim stanicama, kasarnama, militarnim paradama i bilo kojim drugim gdje se demonstrira oružje prema mišljenju stručnjaka je pogrešno.
Još uvijek su svježa sjećanja na monstruozna dešavanja iz regiona, ali i BiH gdje je učenik povrijedio nastavnika pucnjem iz vatrenog oružja, a da nam “sve kratko traje” pokazuju i posljednja posjeta učenika 4. razreda osnovne škole kasarni u Zenici.
Učenici 4. razreda, s otprilike 10 ili 11 godina imali su priliku da u rukama drže teško naoružanje i da se na taj način upoznaju s poslom pripadnika OSBiH, ali i edukuju o patriotizmu. Koliko je to ispravno ili ne, procijenit će svaki roditelj za sebe, kako aktuelni, tako i budući roditelji. Slična situacija je i u Republici Srpskoj, ali i drugim gradovima u Federaciji BiH o čemu se više-manje javno priča.
S tim u vezi razgovarali smo s izvršnim direktorom Centra za obrazovne inicijative Step by Step Nedimom Krajišnikom koji je kazao da je teško da se odgovori na ova pitanja jer su mirovna, civilizacijska i humanistička gledišta pod stalnim napadom populističkih i militarističkih svjetonazora.
Šta je ispravno ili pogrešno?
“Neke stvari unutar našeg društva omeđena su svetim prekrivačem i ko ih god dirne, propituje ili šta više glasno govori protiv, kao da ste uvrijedili čitav jedan narod i njegova uvjerenja. No, naš zadatak je da i u najtežim vremenima osvijetlimo sve što buduće generacije može pretvoriti u najgoru verziju sebe”, kazao je Krajišnik.
Dodao je da ove posjete nisu potrebne niti su ikada bile, niti će ikada biti te da se postavlja još veće pitanje, a to je kakvo društvo i kakvu djecu danas želimo?
“Ako želimo i dalje odgajati djecu u nasilnoj kulturi, praviti vojnike budućnosti, djecu sa visokim pragom tolerancije na nasilje, djecu koja vjeruju da je nasilje rješenje u svemu, onda smo na dobrom putu i radimo baš što treba da radimo. Izlaganje djece takvim simbolima, predmetima i idejama, ne mogu proizvesti ništa drugo nego novu-staru realnost”, dodao je.
Ističe da mnogo ljudi ne vidim problem u tome, pa ni da je tenk pred školom, u policijskim i vojnim paradama, izložbama oružja, oružjem u popularnoj kulturi i drugo te da je odgovor na ovo sve “pa i mi smo tako odgajani”.
“Dodatni sloj predstavlja neopatriotska nota koja tvrdi da je to udar na narod i državu i kao da smo zaboravili šta se ‘jučer’ desilo. To je infantilni stav koji nas je i doveo do brutalnog rata. Ja takvu djecu ne želim, niti želim da moje dijete odrasta u takvoj nasilnoj kulturi. Odgajati hrabru djecu i djecu koja vole domovinu, ne znači odgajati ‘borce’ već djecu s visokim nivoom kritičkog mišljenja i empatije, koja mogu pronaći alate za život u ovom svijetu i pritom empatično graditi društvo u kojem je nasilje na svakoj margini”, pojasnio je Krajišnik.
Kakvu djecu želimo?
Posjetu kasarnoj i kontaktu s oružjem nazvao je militarističkim pristupom te naglasio da se patriotizam može poučavati na mnoge i beskrajne načine od ekonomske pravde do pravedne ekonomije, od toga da djeca razumiju društvo u kojem žive i da se nauče kako da ga učine boljim.
“Hajde da pouku o patriotizmu počnemo od toga da je nasilje u porodici neprihvatljivo, da je voditi računa o okruženju patriotski čin, da je ulagati u nastavnike i školu patriotiski čin. Da to što nam je svako treće dijete gladno nije nikakav patriotizma. Ovako bih mogao u nedogled jer očigledno koristimo različite definicije patriotizma”, naglašava sagovornik Klix-a.
Na kraju je pojasnio da škola ne smije podnijeti teret drugačijeg odgoja sama te da stavljati teret toga na leđa jednog nastavnika nije uredu jer se mnogi fenomeni društva repliciraju unutar škole.
“Mi kao društvo trebamo olakšati nastavnicima i reći NE, to nije kako želimo odgajati djecu. Poštovanje i uloga policije i vojske u društvu se može graditi na drugačije načine. Sve dosadašnje nasilne obrasce treba zamijeniti sa alternativnim simbolima poput ljubavi, empatije, poštovanja, ali istinski, ne pojeftinjeni i infantilni koncepti koje nerijetko srećemo u školama”, zaključio je Krajišnik.
Šta kažu psiholozi?
Psihologinja i stručnjakinja za kognitivno-bihevioralnu psihoterapiju Sandra Muratović je kazala da su bilo kakve posjete i direktan susret djece sa oružjem, tenkovima ili svime na tu temu pogrešni.
“Posljednje ono o čemu smo imali priliku čitati je tenk u blizini škole u Sarajevu. To je samo jedna od mnogih transgeneracijskih trauma kada mi odrasli nesvjesno ili svjesno svoju traumu prebacujemo na djecu. Mi njih traumatiziramo iako nisu bili u ratu. Ne znam ko je to dozvolio, ali mislim da su odgovorni trebali porazgovarati sa psiholozima, pedagozima, stručnjacima koji bi im naučno objasnili zašto to nije dobra ideja”, kazala je Muratović.
Dodala je da je društvo na Balkanu, a posebno u BiH istraumatizirano, ali da nije uredu da našu traumu prebacujemo na djecu.
“Moramo ih prestati traumatizirati i pitati ih šta im treba, šta bi oni voljeli? Da li je to jedino što im možemo dati, stalnim podsjećanjem, da su puške, pištolji i tenkovi rješenja ili da idemo u smjeru razvijanja vrijednosti solidarnosti i iskrenosti”, dodaje sagovornica.
Pojašnjava i da se previše pažnje i energije ulaže u ono šta ćemo staviti u blizini škola te drugim stvarima koje nisu uredu, a ne o tome šta je djeci još dostupno okolo škole.
Ističe da je svaki drugi susret sa oružjem, za djecu koja su se prvi put s njim već susrela, ustvari normaliziranje, odnosno, normalna stvar da vatreno oružje ponovo drže u ruci, ali da su i djeca radoznala što vodi dalje.
Reforma obrazovanja i cjelokupnog sistema u Bosni i Hercegovini prijeko je potrebna. Naravno, ona ne podrazumijeva brisanje historije, borbe za patriotizam i ljubav prema domovini, ali zasigurno treba definisati mnoge stvari koje su bitnije djeci za njihov razvoj i životni korak naprijed, a ne da se zasniva na onome što je bitno odraslima.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
