U organizaciji Udruženja logoraša Prijedora i Kozarca u Prijedoru je danas obilježena 25. godišnjica zločina u logoru “Keraterm”, javlja Anadolu Agency (AA).

Zločini u logoru “Keraterm” svake godine obilježavaju se na današnji datum kao podsjećanje na masakr koji se desio tog dana 1992. godine u sobi broj 3. Tu noć je ubijeno oko 200 logoraša i prema jednoj od presuda Haškog tribunala, to je bio jedan od najstravičnijih zločina počinjenih tokom minulog rata u Bosni i Hercegovini.

Preživjeli logoraš Halim Sivac kaže da su sjećanja na logoraške dane u “Keratermu” teška i bolna te da rane u duši neće nikad zacijeliti.

“Prvo sam bio zatočen u sobi broj 3, a onda sam prebačen u dvojku. Kasnije su u trojku dovezli ljude sa Mataruškog brda. Tri dana su ih držali bez hrane i vode, a 24. jula kada su ljudi probili vrata od sobe jer nisu više mogli izdržati agoniju počeli su pucati po njima. Mrtve sam ih ja tovario i izbrojao 120 ubijenih. Potom su ranjene, njih 67 odvezli kamionom, navodno u bolnicu, ali su i oni ubijeni. Odvodili su skupine po deset i dvadesetak ljudi, navodno da sakupljaju stoku po selima, ali se oni nikad više nisu vratili u logor. Bilo je strašno. Tortura i mučenje svaki dan“, kaže Sivac, koji je iz “Keraterma” izašao 5. augusta 1992. u logor “Trnopolje“, a potom je konvojem uspio pobjeći u Travnik.

Edita Bahonjić je došla u “Keraterm” i umjesto cvijeća je donijela ploču na kojoj je ispisala poruku ocu koji je ubijen u tom logoru.

“Tata je imao samo 30 godina kada je ubijen ovdje na ovom mjestu i iza njega je ostalo troje djece. Ja sam najstarija od njih“, kaže sa suzama u očima Edita.

U organizaciji Udruženja logoraša Prijedora i Kozarca u Prijedoru je danas obilježena 25. godišnjica zločina u logoru “Keraterm”, javlja Anadolu Agency (AA).

Zločini u logoru “Keraterm” svake godine obilježavaju se na današnji datum kao podsjećanje na masakr koji se desio tog dana 1992. godine u sobi broj 3. Tu noć je ubijeno oko 200 logoraša i prema jednoj od presuda Haškog tribunala, to je bio jedan od najstravičnijih zločina počinjenih tokom minulog rata u Bosni i Hercegovini.

Preživjeli logoraš Halim Sivac kaže da su sjećanja na logoraške dane u “Keratermu” teška i bolna te da rane u duši neće nikad zacijeliti.

“Prvo sam bio zatočen u sobi broj 3, a onda sam prebačen u dvojku. Kasnije su u trojku dovezli ljude sa Mataruškog brda. Tri dana su ih držali bez hrane i vode, a 24. jula kada su ljudi probili vrata od sobe jer nisu više mogli izdržati agoniju počeli su pucati po njima. Mrtve sam ih ja tovario i izbrojao 120 ubijenih. Potom su ranjene, njih 67 odvezli kamionom, navodno u bolnicu, ali su i oni ubijeni. Odvodili su skupine po deset i dvadesetak ljudi, navodno da sakupljaju stoku po selima, ali se oni nikad više nisu vratili u logor. Bilo je strašno. Tortura i mučenje svaki dan“, kaže Sivac, koji je iz “Keraterma” izašao 5. augusta 1992. u logor “Trnopolje“, a potom je konvojem uspio pobjeći u Travnik.

Edita Bahonjić je došla u “Keraterm” i umjesto cvijeća je donijela ploču na kojoj je ispisala poruku ocu koji je ubijen u tom logoru.

“Tata je imao samo 30 godina kada je ubijen ovdje na ovom mjestu i iza njega je ostalo troje djece. Ja sam najstarija od njih“, kaže sa suzama u očima Edita.