U subotu je jedna žena ubijena od strane svog partnera, a pitanje je koliko danas žena u BiH trpi nasilje od svojih muževa, već sutra neka od njih može biti ubijena…

U Tuzli je došlo do ubistva ženske osobe. Prema pisanju medija muškarac inicijala S.M. iz vatrenog oružja usmrtio je suprugu nakon čega je pucao u sebe u namjeri da i sebi oduzme život. Muškarac je poslije preminuo.

Prema pisanjima medija ovo je u deveto ubistvo žene u 2022. godini u Bosni i Hercegovini.

Femicid je fenomen koji označava zločine iz mržnje nad osobama ženskog pola motivisanog polom žrtve, ali on kao takav nije prepoznat u zakonskom okviru BiH.

Aleksandra Petrić, iz Fondacije Udružene žene, kaže da se kroz dugogodišnju praksu pružanja specijalizovane podrške ženama koje su preživjele nasilje, nevladine organizacije u BiH godinama ukazuju da žene koje su preživjele nasilje nemaju povjerenje u rad institucija, odnosno da će dobiti pravovremenu i senzibilisanu zaštitu koja je prilagođena njihovim potrebama.

– Nebrojeni su slučajevi u kojima žene nakon prve prijave nasilja ne prijavljuju drugi događaj nasilja jer nisu dobile podršku – hitne mjere zaštite i zaštitne mjere se ne izriču u svim slučajevima u kojima žena treba pomoć i zaštitu, istrage i podizanje optužnice mogu trajati više mjeseci pa i godina, sudski postupci se u pravilu završavaju uslovnim ili veoma blagim kaznama prema počiniocima. Važno je naglasiti da se žene prijavom nasilja izlažu dodatnom bezbjednosnom riziku od ponavljanja nasilja od strane počinioca, u većini slučajeva se nasilje intenzivira, pa i zavšava ubistvom žene u ekstremnim slučajevima. Stoga odsustvo je hitne reakcije institucija nakon prijave nasilja u direktnoj vezi sa malim brojem prijavljenih slučajeva nasilja od strane žena koje su mu izložene – rekla je ranije za BUKU Aleksandra Petrić.

Dodaje da primarnu odgovornost nose javne institucije koje su prepoznate kao subjekti zaštite od nasilja i nedopustivo je prebacivati odgovornost za nasilje na žene koje su ga preživjele.

– Sudovi su samo jedna od karika u lancu zaštite, stoga je potrebno da svi profesionalci/ke koji dolaze u dodir sa ženama koje su preživjele nasilje i koji imaju pristanak žrtve odnosno njenu prijavu nasilja reaguju hitno, senzibilisano, odgovorno i prilagođeno situaciji i potrebama u svakom slučaju, poštujući propise i obavezujuće standarde u oblasti zaštite od nasilja. Stavovi profesionalaca/ki koji i dalje posmatraju nasilje prema ženama kao privatnu stvar žene koja ga je doživjela, a nasilje prema ženama i djevojčicama kao manje društveno opasna djela koja zahtijevaju blaže kažnjavanje se moraju mijenjati i zakoni dosljedno primjenjivati. Profesionalci/ke koji propuštaju da zaštite žrtvu moraju biti pozvani na odgovornost i adekvatno sankcionisani – istakla je Aleksandra.

Ona ističe da žene izložene nasilju moraju znati da će prijavom nasilja biti zaštićene i sigurne od ponavljanja i eskalacije nasilja i da im je ta zaštita i sigurnost garantovana od strane javnih institucija.

– Ukoliko ova zaštita i sigurnost izostaje, poruka je jasna. Žena žrtva nasilja nije i nikada ne može biti odgovorna za nasilje kojem je izložena i odgovornost za nasilje je isključivo na počiniocu nasilja, te javnim institucijama ukoliko propuste da blagovremeno i efikasno pruže zaštitu, procesuiraju i kazne počinioca – pojašnjava naša sagovornica.

Azra Berbić, pravnica i aktivistkinja Centra za mlade KVART, kaže da je važno istaći činjenicu da kada se desi femicid njemu je gotovo uvijek prethodilo nasilje i to u različitim oblicima, od fizičkog i seksualnog, do uznemiravanja, prijetnji, pritisaka, psihološkog i ekonomskog nasilaj.

– Dakle, poenta je da se femicid nikada ne dešava iznenada ni slučajno. Mi nažalost svjedočimo upravo te, da se sistem prema femicidu odnosi kao da se on desio iznenada, kao da žene nisu prethodno prijavljivale nasilnika. Užasavajuća je činjenica da u većini slučajeva nije ni došlo do sudskog postupka i pravosnažne presude već da uopšte sistem nije ni podigao optužnicu protiv nasilnika iako zakon jasno kaže da se rodno zasnovano nasilje ne smije tolerisati i da se mora kažnjavati. Prakse se moraju mijenjati jer nakon što se femicid desi jedina žrtva nije ubijena žena, često iza nje ostaju djeca – rekla je za BUKU Azra.

Prakse će se, smatra Azra, početi mijenjati onog trenutka kada se počne pokretati pitanje krivične odgovornosti svih onih koji se nalaze u sistemu koji u prvom redu po prvoj prijavi nasilja ne kazni nasilnika i ne pruži zaštitu žrtvi.

– Nedopustivo je da žena trpi nasilje kontinuirano, to prijavljuje i onda na kraju kada se femicid desi to bude kvalifikovano kao ‘obično’ ubistvo a zapravo nije, svako ko se nalazi u lancu sistema zaštite žrtve i procesuiranja počinitelja krivičnog djela nasilja snosi dio te krivične odgovornosti ne sam počinitelj femicida. Želim također naglasiti da smo i svi mi, obični građani i građanke, ako smo znali da se nasilje dešava a isto nismo prijavljivali također odgovorni. O nasilju se ne treba pričati iza leđa žrtve na kafama, na njega moramo reagovali prijavom. To je naša zakonska obaveza, a sistem je dužan postupati po službenoj dužnosti. Samo zajedničko djelovanje nas građana i građanki i sistema može doprinijeti prevenciji femicida – rekla je za BUKU Azra.

Ona ističe da sistem šalje sasvim jasnu poruku:

– Sistem te neće zaštititi, sistem neće blagovremeno i na adekvatan način kazniti nasilnika. Voljela bih da je drugačije, ali ne vidim velike pomake posljednjih godina. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Istanbulsku konvenciju kojom se obavezala da će u okviru sistema stvoriti sve neophodne mehanizme zaštite žrtve nasilja. Međutim, iz ličnog iskustva mogu reći da sistem nema dovoljno blagovremene, efikasne mehanizme i prakse koji će žrtvi nasilja pokazati da nije sama i da će stati u njenu zaštitu. Kada se desi slučaj uznemiravanja, kroz koji sam ja prolazila duže od godinu dana sistem jednostavno ne zna kako da reaguje. Kada ne vidite konkretne rekacije osjećate se bespomoćno. Kako se tek osjeća žena koju je partner pretukao, ona prijavila nasilje i onda samo nekoliko sati poslije privođenja nasilnik bude pušten i uglavnom se vrati na mjesto gdje je počinio nasilje. Kako se osjeća žena koja preživljava nasilje, nema snage da prijavi nasilnika, tom nasilju svjedoče komšije, prijatelj pa čak i porodica a oni okreću glavu – kaže Azra.

Dodaje da će sutra kad se desi femicid ti koji su znali za nasilje, a nisu ga prijavili, davati izjave medijima kako je počinitelj femicida “bio fin, miran, povučen”, “bio je samo ljubomoran, on je nju volio”, i onda tako svi zajedno, sistem, građani, komšije, prijatelji, mediji učestvujemo u relativizaciji nasilja.

– Kada se desi prijava nasilja, bilo da je to nasilje prijavila žrtva, njene komšije, neko s ulice, sistem bi ga trebao tretirati kao teško krivično djelo jer iz ovih slučajeva femicida koji su u porastu u BiH ali i cijelom regionu vidimo da je zapravo svaki slučaj nasilja potencijalni femicid – pojašnjava Azra.

Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava rekla je da pored toga što su žrtve nasilja od strane svojih partnera ili bližih članova porodice, žene u Bosni i Hercegovini su žrtve i jednog trulog političkog i pravnog sistema koji ne samo da im ne pruža adekvatnu zaštitu, nego ih ostavlja na marginama društva, ne mareći o njihovim svakodnevnim brigama i borbama za goli život.

– Ukoliko nikada nisu završile u bolnici sa težim tjelesnim povredama nakon porodičnog nasilja, u očima sistema, žene na kojima se ne vide modrice nisu žrtve. Sistematsko psihološko nasilje nad žrtvama je u svakodnevnom porastu, te spori sudski procesi i nesankcionisanje gnusnih oblika nasilja nad ženama direktno utiču na porast broja ubijenih žena u Bosni i Hercegovini. Čak i ukoliko se desi da sankcije postoje, one su rijetke i minorne u odnosu na počinjena djela, pa nasilnicama daju podstrek da ga i dalje čine, bez straha od odgovornosti i adekvatne kazne – kaže za BUKU mirjana.

Ona dodaje da živimo u okolnostima u koji veliki broj stanovništva nema povjerenje u policiju i pravosuđe, pa u skladu sa tim ne možemo vjerovati ni da postoji efikasan način da se sudske prakse u bliskom periodu mijenjaju na bolje.

– Istraživanja pokazuju da manje od polovine krivičnih prijava za porodično nasilje dovede do podizanja optužnice protiv nasilnika. Iako većina pokrenutih postupaka kao rezultat ima osudu okrivljenog, veoma mali broj nasilnika bude osuđen na kaznu zatvora, te je u ovakvim situacijama teško ohrabriti žrtve da prijave nasilje. Ono što uvijek možemo, kao građanke i građani, svim demokratskim sredstvima vršiti pritisak na nadležne institucije da rješavaju ovakve slučajeve po hitnim procedurama i najoštrije sankcionišu sve one koje šire nasilja govor mržnje, a uporedo sa tim biti podrška svim žrtavama da nasilje prijave i osigurati im mirno i sigurno okruženje kako bi što prije prevazišle doživljene trauma – pojašnjava naša sagovornica.

Mirjana kaže da se ovakvim ignorantskim pristupom ženama samo ostavlja poruka da budu tu gdje jesu i da ne preduzimaju ništa protiv nasilnika, da “ćute i trpe”, jer tako treba i mora.

– Žene žrtve nasilja u velikom broju slučajeva nemaju podršku ni svojih porodica koje uglavnom smatraju da je pravda u ovim slučajevima nedostižna i da bi bilo kakvim skretanjem pažnje na ono što proživljava žena mogla obrukati djecu i porodicu. Ovakvi stavovi su poražavajući, ali dominatni i doprinose višestrukoj patnji žrtvava koja zbog nedostatka podrške i neadekvatnog pristupa policijskoj i sudskoj zaštiti često ostaju zarobljene u lancima nasilja – rekla je Mirjana.

Naša sagovornica na kraju kaže da nasilje nije niti ikada smije biti privatna stvar. Posebnu odgovornost za ovakve stanje snose nadležne institucije koje često otvoreno izražavaju mizoginističke stavove, sporo reaguju ili ne reaguju uopšte na slučajeve nasilja. U praksi vidimo da su takve reakcije uglavnom formalne prirode, te da ne dovode do procesuiranja i sankcionisanja nasilnika, što im ostavlja širok prostor da se i dalje ponašaju nasilnički. To ujedno dodatno obeshrabruje žrtve, pa ukoliko se i odluče da prijave nasilje, nakon toga žive u strahu od ishoda takvih postupaka koji su često dugotrajni i uglavnom ne doprinose dostizanju pravde.

Podsjetimo da su prije tačno mjesec dana, 14. oktobra, žene iz 20. gradova iz Bosne i Hercegovine izašle na ulice. Neposredan povod za proteste je ubistvo žena u Bihaću od strane njenog partnera, a cilj okupljanja je da institucije shvate važnost promjene zakona i uvođenje femicida kao posebne kategorije zločina, kao i da nadležni shvate važnost prevencije nasilja.

U subotu je jedna žena ubijena od strane svog partnera, a pitanje je koliko danas žena u BiH trpi nasilje od svojih muževa, već sutra neka od njih može biti ubijena…

U Tuzli je došlo do ubistva ženske osobe. Prema pisanju medija muškarac inicijala S.M. iz vatrenog oružja usmrtio je suprugu nakon čega je pucao u sebe u namjeri da i sebi oduzme život. Muškarac je poslije preminuo.

Prema pisanjima medija ovo je u deveto ubistvo žene u 2022. godini u Bosni i Hercegovini.

Femicid je fenomen koji označava zločine iz mržnje nad osobama ženskog pola motivisanog polom žrtve, ali on kao takav nije prepoznat u zakonskom okviru BiH.

Aleksandra Petrić, iz Fondacije Udružene žene, kaže da se kroz dugogodišnju praksu pružanja specijalizovane podrške ženama koje su preživjele nasilje, nevladine organizacije u BiH godinama ukazuju da žene koje su preživjele nasilje nemaju povjerenje u rad institucija, odnosno da će dobiti pravovremenu i senzibilisanu zaštitu koja je prilagođena njihovim potrebama.

– Nebrojeni su slučajevi u kojima žene nakon prve prijave nasilja ne prijavljuju drugi događaj nasilja jer nisu dobile podršku – hitne mjere zaštite i zaštitne mjere se ne izriču u svim slučajevima u kojima žena treba pomoć i zaštitu, istrage i podizanje optužnice mogu trajati više mjeseci pa i godina, sudski postupci se u pravilu završavaju uslovnim ili veoma blagim kaznama prema počiniocima. Važno je naglasiti da se žene prijavom nasilja izlažu dodatnom bezbjednosnom riziku od ponavljanja nasilja od strane počinioca, u većini slučajeva se nasilje intenzivira, pa i zavšava ubistvom žene u ekstremnim slučajevima. Stoga odsustvo je hitne reakcije institucija nakon prijave nasilja u direktnoj vezi sa malim brojem prijavljenih slučajeva nasilja od strane žena koje su mu izložene – rekla je ranije za BUKU Aleksandra Petrić.

Dodaje da primarnu odgovornost nose javne institucije koje su prepoznate kao subjekti zaštite od nasilja i nedopustivo je prebacivati odgovornost za nasilje na žene koje su ga preživjele.

– Sudovi su samo jedna od karika u lancu zaštite, stoga je potrebno da svi profesionalci/ke koji dolaze u dodir sa ženama koje su preživjele nasilje i koji imaju pristanak žrtve odnosno njenu prijavu nasilja reaguju hitno, senzibilisano, odgovorno i prilagođeno situaciji i potrebama u svakom slučaju, poštujući propise i obavezujuće standarde u oblasti zaštite od nasilja. Stavovi profesionalaca/ki koji i dalje posmatraju nasilje prema ženama kao privatnu stvar žene koja ga je doživjela, a nasilje prema ženama i djevojčicama kao manje društveno opasna djela koja zahtijevaju blaže kažnjavanje se moraju mijenjati i zakoni dosljedno primjenjivati. Profesionalci/ke koji propuštaju da zaštite žrtvu moraju biti pozvani na odgovornost i adekvatno sankcionisani – istakla je Aleksandra.

Ona ističe da žene izložene nasilju moraju znati da će prijavom nasilja biti zaštićene i sigurne od ponavljanja i eskalacije nasilja i da im je ta zaštita i sigurnost garantovana od strane javnih institucija.

– Ukoliko ova zaštita i sigurnost izostaje, poruka je jasna. Žena žrtva nasilja nije i nikada ne može biti odgovorna za nasilje kojem je izložena i odgovornost za nasilje je isključivo na počiniocu nasilja, te javnim institucijama ukoliko propuste da blagovremeno i efikasno pruže zaštitu, procesuiraju i kazne počinioca – pojašnjava naša sagovornica.

Azra Berbić, pravnica i aktivistkinja Centra za mlade KVART, kaže da je važno istaći činjenicu da kada se desi femicid njemu je gotovo uvijek prethodilo nasilje i to u različitim oblicima, od fizičkog i seksualnog, do uznemiravanja, prijetnji, pritisaka, psihološkog i ekonomskog nasilaj.

– Dakle, poenta je da se femicid nikada ne dešava iznenada ni slučajno. Mi nažalost svjedočimo upravo te, da se sistem prema femicidu odnosi kao da se on desio iznenada, kao da žene nisu prethodno prijavljivale nasilnika. Užasavajuća je činjenica da u većini slučajeva nije ni došlo do sudskog postupka i pravosnažne presude već da uopšte sistem nije ni podigao optužnicu protiv nasilnika iako zakon jasno kaže da se rodno zasnovano nasilje ne smije tolerisati i da se mora kažnjavati. Prakse se moraju mijenjati jer nakon što se femicid desi jedina žrtva nije ubijena žena, često iza nje ostaju djeca – rekla je za BUKU Azra.

Prakse će se, smatra Azra, početi mijenjati onog trenutka kada se počne pokretati pitanje krivične odgovornosti svih onih koji se nalaze u sistemu koji u prvom redu po prvoj prijavi nasilja ne kazni nasilnika i ne pruži zaštitu žrtvi.

– Nedopustivo je da žena trpi nasilje kontinuirano, to prijavljuje i onda na kraju kada se femicid desi to bude kvalifikovano kao ‘obično’ ubistvo a zapravo nije, svako ko se nalazi u lancu sistema zaštite žrtve i procesuiranja počinitelja krivičnog djela nasilja snosi dio te krivične odgovornosti ne sam počinitelj femicida. Želim također naglasiti da smo i svi mi, obični građani i građanke, ako smo znali da se nasilje dešava a isto nismo prijavljivali također odgovorni. O nasilju se ne treba pričati iza leđa žrtve na kafama, na njega moramo reagovali prijavom. To je naša zakonska obaveza, a sistem je dužan postupati po službenoj dužnosti. Samo zajedničko djelovanje nas građana i građanki i sistema može doprinijeti prevenciji femicida – rekla je za BUKU Azra.

Ona ističe da sistem šalje sasvim jasnu poruku:

– Sistem te neće zaštititi, sistem neće blagovremeno i na adekvatan način kazniti nasilnika. Voljela bih da je drugačije, ali ne vidim velike pomake posljednjih godina. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Istanbulsku konvenciju kojom se obavezala da će u okviru sistema stvoriti sve neophodne mehanizme zaštite žrtve nasilja. Međutim, iz ličnog iskustva mogu reći da sistem nema dovoljno blagovremene, efikasne mehanizme i prakse koji će žrtvi nasilja pokazati da nije sama i da će stati u njenu zaštitu. Kada se desi slučaj uznemiravanja, kroz koji sam ja prolazila duže od godinu dana sistem jednostavno ne zna kako da reaguje. Kada ne vidite konkretne rekacije osjećate se bespomoćno. Kako se tek osjeća žena koju je partner pretukao, ona prijavila nasilje i onda samo nekoliko sati poslije privođenja nasilnik bude pušten i uglavnom se vrati na mjesto gdje je počinio nasilje. Kako se osjeća žena koja preživljava nasilje, nema snage da prijavi nasilnika, tom nasilju svjedoče komšije, prijatelj pa čak i porodica a oni okreću glavu – kaže Azra.

Dodaje da će sutra kad se desi femicid ti koji su znali za nasilje, a nisu ga prijavili, davati izjave medijima kako je počinitelj femicida “bio fin, miran, povučen”, “bio je samo ljubomoran, on je nju volio”, i onda tako svi zajedno, sistem, građani, komšije, prijatelji, mediji učestvujemo u relativizaciji nasilja.

– Kada se desi prijava nasilja, bilo da je to nasilje prijavila žrtva, njene komšije, neko s ulice, sistem bi ga trebao tretirati kao teško krivično djelo jer iz ovih slučajeva femicida koji su u porastu u BiH ali i cijelom regionu vidimo da je zapravo svaki slučaj nasilja potencijalni femicid – pojašnjava Azra.

Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava rekla je da pored toga što su žrtve nasilja od strane svojih partnera ili bližih članova porodice, žene u Bosni i Hercegovini su žrtve i jednog trulog političkog i pravnog sistema koji ne samo da im ne pruža adekvatnu zaštitu, nego ih ostavlja na marginama društva, ne mareći o njihovim svakodnevnim brigama i borbama za goli život.

– Ukoliko nikada nisu završile u bolnici sa težim tjelesnim povredama nakon porodičnog nasilja, u očima sistema, žene na kojima se ne vide modrice nisu žrtve. Sistematsko psihološko nasilje nad žrtvama je u svakodnevnom porastu, te spori sudski procesi i nesankcionisanje gnusnih oblika nasilja nad ženama direktno utiču na porast broja ubijenih žena u Bosni i Hercegovini. Čak i ukoliko se desi da sankcije postoje, one su rijetke i minorne u odnosu na počinjena djela, pa nasilnicama daju podstrek da ga i dalje čine, bez straha od odgovornosti i adekvatne kazne – kaže za BUKU mirjana.

Ona dodaje da živimo u okolnostima u koji veliki broj stanovništva nema povjerenje u policiju i pravosuđe, pa u skladu sa tim ne možemo vjerovati ni da postoji efikasan način da se sudske prakse u bliskom periodu mijenjaju na bolje.

– Istraživanja pokazuju da manje od polovine krivičnih prijava za porodično nasilje dovede do podizanja optužnice protiv nasilnika. Iako većina pokrenutih postupaka kao rezultat ima osudu okrivljenog, veoma mali broj nasilnika bude osuđen na kaznu zatvora, te je u ovakvim situacijama teško ohrabriti žrtve da prijave nasilje. Ono što uvijek možemo, kao građanke i građani, svim demokratskim sredstvima vršiti pritisak na nadležne institucije da rješavaju ovakve slučajeve po hitnim procedurama i najoštrije sankcionišu sve one koje šire nasilja govor mržnje, a uporedo sa tim biti podrška svim žrtavama da nasilje prijave i osigurati im mirno i sigurno okruženje kako bi što prije prevazišle doživljene trauma – pojašnjava naša sagovornica.

Mirjana kaže da se ovakvim ignorantskim pristupom ženama samo ostavlja poruka da budu tu gdje jesu i da ne preduzimaju ništa protiv nasilnika, da “ćute i trpe”, jer tako treba i mora.

– Žene žrtve nasilja u velikom broju slučajeva nemaju podršku ni svojih porodica koje uglavnom smatraju da je pravda u ovim slučajevima nedostižna i da bi bilo kakvim skretanjem pažnje na ono što proživljava žena mogla obrukati djecu i porodicu. Ovakvi stavovi su poražavajući, ali dominatni i doprinose višestrukoj patnji žrtvava koja zbog nedostatka podrške i neadekvatnog pristupa policijskoj i sudskoj zaštiti često ostaju zarobljene u lancima nasilja – rekla je Mirjana.

Naša sagovornica na kraju kaže da nasilje nije niti ikada smije biti privatna stvar. Posebnu odgovornost za ovakve stanje snose nadležne institucije koje često otvoreno izražavaju mizoginističke stavove, sporo reaguju ili ne reaguju uopšte na slučajeve nasilja. U praksi vidimo da su takve reakcije uglavnom formalne prirode, te da ne dovode do procesuiranja i sankcionisanja nasilnika, što im ostavlja širok prostor da se i dalje ponašaju nasilnički. To ujedno dodatno obeshrabruje žrtve, pa ukoliko se i odluče da prijave nasilje, nakon toga žive u strahu od ishoda takvih postupaka koji su često dugotrajni i uglavnom ne doprinose dostizanju pravde.

Podsjetimo da su prije tačno mjesec dana, 14. oktobra, žene iz 20. gradova iz Bosne i Hercegovine izašle na ulice. Neposredan povod za proteste je ubistvo žena u Bihaću od strane njenog partnera, a cilj okupljanja je da institucije shvate važnost promjene zakona i uvođenje femicida kao posebne kategorije zločina, kao i da nadležni shvate važnost prevencije nasilja.