U ranija doba u Bosni i Hercegovini je postojalo dosta bajramskih običaja koji su u većoj mjeri nestali i više se ne praktikuju, a o nekima od njih je u razgovoru za Fenu u povodu nastupajućeg Ramazanskog bajrama pričao muzejski savjetnik u Muzeju Sarajeva Adnan Muftarević.
“Opće je prihvaćena činjenica da se prvi dan Bajrama se provodi u krugu porodice koja se okuplja kod najstarijih članova i pravi zajednička sofra za ručak. Drugi dan se obilaze mezarja, te se ujedno obiljležava i kao Dan šehida. Treći dan predviđen je za druženje s prijateljima i poznanicima, a u tradiciji je ukorijenjeno da se sklapaju i nova prijateljstva”, priča Muftarević.
Prema njegovim riječima, na dan oba Bajrama preporučene su izvjesne stvari, a koje doprinose obiljležavanju posebnosti ovih dana kao praznika: okupati se prije odlaska na Bajram namaz, jesti prije Ramazanskog bajram namaza, a na Kurban-bajram jesti tek poslije namaza ili pojesti prvo nešto od kurbana, učenje tekbira na putu u džamiju i u njoj, oblačenje najljepše odjeće, mirisanje i ukrašavanje, odlazak u džamiju jednim putem, a povratak drugim te posjetiti rodbinu i prijatelje.
Doček Bajrama zvanična ceremonija
Još u doba sultan Mehmeda Fatiha doček Bajrama je dobio status zvanične ceremonije. Sve je počinjalo sa pucnjevima iz topa u rano jutro kada se išlo u džamiju na sabah namaz, gdje bi se proučilo nešto iz Kur’ana i tako sačekao bajram-namaz. Nakon toga bi se džematlije selamile i slavlje je moglo početi. Slatkiši i tjestenine su se dijelili po džamijama i na ulici. To su uglavnom bile paklame, gurabije, halva i neko voće. Uz muziku i dobro raspoloženje se sjedilo do kasno u noć. U većim mjestima je pucao i vatromet.
Muftarević dalje navodi da kada se išlo nekome ili kada vam je neko dolazio za Bajram dijelili su se bajramluci. Za djecu bi to bio novac (bajrambanka) ili slatkiši, a za odrasle bošče, tj. četvorougaono platno ukrašeno zlatovezom u koje se stavljala razna vrsta odjevnih predmeta ili drugih poklona. Puno se ispijalo kahve i šerbeta. Musafiri na vratima bi bili dočekani sa ružinom vodicom koja se sipala iz posebnih posuda đulbedana.
“Nakon toga bi se u kući posluživale kakve sve ne đakonije, od baklava, ružica, hurmadžika, tulumbi, kadaifa do soka od đulbešećerke”, kaže Muftarević.
Pošto je uvriježeno mišljenje da će novo bajramsko odijelo, kao simbol čistog, lijepog, veselog donijeti uspjeh osobi koja ga nosi, s tim se dosta pažnje posvećivalo odjeći koja se nosi. Uređivali su se i ukrašavali gradovi i mjesta gdje će se proslavljati ovaj blagdan. Osim toga često su kićeni i konji na kojima se jahalo.
Pisanje i ispjevavanje posebnih vjerskih pjesama
“U osmansko doba kod nas je postojalo dosta običaja koji su u većoj mjeri nestali i više se ne praktikuju. Jedan od njih je pisanje i ispjevavanje posebnih vjerskih pjesama ramazanija i idija (ramazâniyya, îdiyye). Budući da je Bajram u narodu sinonim za radost, sreću i lijepo raspoloženje, pjesnici osmanske književnosti su ovaj islamski blagdan opjevali na razne načine. Koristili su se raznim stilskim izražajnim sredstvima, metaforama, alegorijama i aluzijama”, kaže Muftarević.
Objašnjava da je îdiyye riječ koja je nastala od arapskog ‘îd, što bi značilo bajram ili praznik. Ove kaside su pisane u čast nadolazećeg Bajrama. Mogle biti posvećeni i sultanu ili nekoj drugoj važnoj ličnosti. Otuda je i rječničko značenje riječi îdiyye – bajramluk, bajramski bakšiš, bajramska hedija, bajramska kasida.
“U îdiyyama se često pjeva o ljubavima ali i o igrama koje se igraju na Bajram. Tako se spominje i ljuljaška na kojoj se ljulja voljena. Na ravnijim mjestima u gradu bi bile postavljene ljuljaške i donme dolafi (vrtuljci). U blizini njih na visokom mjestu su postavljane razne hedije koje bi oni na ljuljaški pokušavali dohvatiti”, kazao je u razgovoru za Fenu muzejski savjetnik u Muzeju Sarajeva Adnan Muftarević.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
