Jedna od legendi našeg kluba sa zavidnom karijerom, kojem je pošlo za rukom ono što mnogima nije, danas je bio u posjeti našem klubu.

56-ogodišnji Milorad Ratković osvojio je prvenstvo Jugoslavije, Evropski kup šampiona i svjetsko klupsko prvenstvo, a svoje prve fudbalske korake napravio je u NK „Čelik“ Zenica.

Za sve naše navijače i simpatizere, Ratković je odlučio otvoreno govoriti o početku svoje karijere, ostvarenim uspjesima ali i odnosu sa bivšim upravama.

Kad i kako ste počeli trenirati fudbal?
– U Zenici se igrala pinoriska liga Zenice u kojoj su se takmičili kvalitetni timovi iz gradskih naselja (Blatuša, Jalija, Crkvice..), a Čelikovi treneri su pratili ligu i uzimali najbolje omladince za omladinske kategorije Čelika. Ja sam bio jedan od tih klinaca koji su treneri izdvojili, tako da sam prvi put počeo aktivno trenirati kada sam imao 12 godina, odnosno bio sam peti razred osnovne škole.

Možete li nam dati kraći osvrt na put koji ste prošli od omladinskih selekcija do prvog tima?
– Počeo sam trenirati kao dječak 12-ogodišnjak i bio sam dosta povučen. Nakon dvije godine treniranja, kroz selekciju igrača sam vidio neke stvari koje mi u tom trenutku nisu odgovarale pa sam prestao trenirati. Odustao sam i nisam htio da se vraćam. Ponovo sam počeo trenirati u 16-oj godini, nakon što su treneri iz kluba nagovorili moga oca da mene nagovori da nastavim igrati jer sam kao talentovan. Te godine kada sam se vratio, imali smo izuzetno dobru generaciju, bio je tu Pavle,Zeba i drugi. Postali smo prvaci BiH, pobjedili smo Velež 6:1, a druge godine smo u samoj završinici prvenstva izgubili na penale.

87′ sam igrao za Olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije i igrali smo meč protiv Sovjetskog saveza, ovdje u Zenici na Bilinom polju. Izgubili smo 0:1, ali bila je to jedna jako dobra utakmica i to je jedini put kada sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije.

Kada sam postao prvotimac, trener mi je priznao da sam dobijao pozive za reprezentaciju Jugoslavije, ali mi ga iz kluba nikad nisu uručili. Meni je već tada bilo nepojmljivo da u generaciji Stojkovića, Savičevića i drugih, dobijete priliku da igrate u reprezentaciji i da pedstavljate svoj klub i grad, a da vam to ljudi iz kluba onemoguće.

Debitantski nastup je nešto što se ne zaboravlja. Po čemu ćete ga Vi pamtiti?
– Moj debi je bio 31.08.1983.godine protiv Hajduka u Splitu. Izgubili smo 4:0 protiv Hajduka koji je u ekipi imao braću Vujević, Sliškovića. Trener je bio pokojni Milan Ribar i on je bio taj koji mi je dozvolio da uđem i potpišem profesionalni ugovor sa Čelikom, na prijedlog mladog trenra Nermina Hadžiahmetovića.

Koja utakmica u dresu Čelika Vam je ostala u posebnom sjećanju?
– To je utakmica sa Crvenom zvezdom. Bilo je to par kola pred kraj prvenstvna kada smo na Bilinom polju dočekali Crvenu zvezdu. Izgubili smo 2:1. Bila je to sezona 86/87. Aposlutno nismo zaslužili izgubiti, minimalno nerješeno je trebalo biti. Čak šta više, mislim da smo više zaslužili pobjediti utakmicu nego Zvezda.

Dok ste bili u dresu Čelika, protiv kojeg igrača Vam je bilo najteže igrati?
– Najteže mi je bilo igrati protiv Dragana Stojkovića, iako sma ga dobro čuvao. U to vrijeme, zapala me je nekako nezgodna uloga . Trebao sam čuvati Piksija i u toj utakmici sam iskoristio povjerenje koje mi je ukazao Mušović, odigrao odličnu utakmicu, probio led i od tada sam bio standardan.

Ako izuzemo Čelik, protiv koga vam je bilo najteže igrati u karijeri?
– Imao sam priliku igrati protiv Maradone i Ronalda. To su igrači svjetskog nivoa, to je nevjerovatno iskustvo i mislim da je protiv njih bilo najteže igrati.

Ko je najbolji saigrač sa kojim ste igrali?
– Teško je sad izdvojiti nekog posebnog, obzirom da je tu više igrača. Ali bio je tu jedan igrač u Celti iz Viga , Vicente Engonga sa kojim sam imao izutetnu hemiju razumijevanja na terenu. Tu je još i Mazihno (Iomar do Nascimento) veznjak, koji je bio prvak svijeta sa Brazilom. Njemu nije trebalo ništa gestikulisati, niti ga zvati, samo trči i lopta kao iz snajpera stiže u sekundi.

Koji trener Vam je ostao u sjećanju i koji trener je najviše zaslužan za Vašu karijeru?
– Vladica Popović i Miran Ribar.

Kada je riječ o navijačima i publici na stadionu, koja Čelikova utakmica Vam je ostala u posebnom sjećanju?
– Sjećam se više utakmica, pogotovo utakmica sa velikim klubovima. U utakmici sa Zvezdom, ambijent je bio fanstatičan. Publika je 90 bila na nogama, navijanje nije nikada stalo. U to vrijeme stadion je uvijek bio pun, uvijek je bila izuzetna atmosfera na stadionu. Sjećam se utakmice sa Hajdukom na Bilinom polju. Čelik je pobjedio Hajduka koji je bio nepobjediv i nije znao za poraz nekoliko kola. Još se sjećam i utakmice gdje smo Dinamo pobjedili 4:2. Dosta je takvih utakmica bilo u Zenici. Zenica je bila i ostala fudbalski grad i to tako treba biti i u budućnosti. Ne sumnjam da će se Čelik vrlo brzo vratiti na mjesto koje mu pripada.

Da li ste imali ikakve kontakte i sardnju sa bivšim upravama nogometnog kluba „Čelik“?
– Nažalost, ne bih se mogao pohvaliti niti bi imao reći nešto pozitivno u tom pravcu.

Jedino u 2000.godini dok su Škrbić, Hajduk i Nermin bili tu, uspjeli smo se malo približiti.

Gdje je i šta danas radi Milorad Ratković?
– Žvim u Vigu, u Španiji. Radim profesionalno kao skaut u tehničkom sekretarijatu za prvi tim Real Celta de Viga. Tu sam priznat kao radnik i stručnjak, ali srce mi je uvijek u Bosni. Malo sam jugonostalgičan ali nikada ne zaboravljam svoje korijene i svoj Čelik,za koji bih volio da se što prije vrati tamo gdje mu je mjesto.

Poruka za naše navijače?
– Znam da Čelik ima vjerne navijače i da su jako bliski. Volio bih da istraju u svojim namjerama zajedno sa Vama koji ste sada u Upravi kluba, te da zajedničkim snagama vratite Čeliku bitnu ulogu u Premijer ligi BiH, jer mu je tu mjesto.

Na kraju je Ratković istakao kako bi mu bilo zadovoljstvo bliže sarađivati sa Klubom, te kako bi volio pomoći klubu.

Jedna od legendi našeg kluba sa zavidnom karijerom, kojem je pošlo za rukom ono što mnogima nije, danas je bio u posjeti našem klubu.

56-ogodišnji Milorad Ratković osvojio je prvenstvo Jugoslavije, Evropski kup šampiona i svjetsko klupsko prvenstvo, a svoje prve fudbalske korake napravio je u NK „Čelik“ Zenica.

Za sve naše navijače i simpatizere, Ratković je odlučio otvoreno govoriti o početku svoje karijere, ostvarenim uspjesima ali i odnosu sa bivšim upravama.

Kad i kako ste počeli trenirati fudbal?
– U Zenici se igrala pinoriska liga Zenice u kojoj su se takmičili kvalitetni timovi iz gradskih naselja (Blatuša, Jalija, Crkvice..), a Čelikovi treneri su pratili ligu i uzimali najbolje omladince za omladinske kategorije Čelika. Ja sam bio jedan od tih klinaca koji su treneri izdvojili, tako da sam prvi put počeo aktivno trenirati kada sam imao 12 godina, odnosno bio sam peti razred osnovne škole.

Možete li nam dati kraći osvrt na put koji ste prošli od omladinskih selekcija do prvog tima?
– Počeo sam trenirati kao dječak 12-ogodišnjak i bio sam dosta povučen. Nakon dvije godine treniranja, kroz selekciju igrača sam vidio neke stvari koje mi u tom trenutku nisu odgovarale pa sam prestao trenirati. Odustao sam i nisam htio da se vraćam. Ponovo sam počeo trenirati u 16-oj godini, nakon što su treneri iz kluba nagovorili moga oca da mene nagovori da nastavim igrati jer sam kao talentovan. Te godine kada sam se vratio, imali smo izuzetno dobru generaciju, bio je tu Pavle,Zeba i drugi. Postali smo prvaci BiH, pobjedili smo Velež 6:1, a druge godine smo u samoj završinici prvenstva izgubili na penale.

87′ sam igrao za Olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije i igrali smo meč protiv Sovjetskog saveza, ovdje u Zenici na Bilinom polju. Izgubili smo 0:1, ali bila je to jedna jako dobra utakmica i to je jedini put kada sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije.

Kada sam postao prvotimac, trener mi je priznao da sam dobijao pozive za reprezentaciju Jugoslavije, ali mi ga iz kluba nikad nisu uručili. Meni je već tada bilo nepojmljivo da u generaciji Stojkovića, Savičevića i drugih, dobijete priliku da igrate u reprezentaciji i da pedstavljate svoj klub i grad, a da vam to ljudi iz kluba onemoguće.

Debitantski nastup je nešto što se ne zaboravlja. Po čemu ćete ga Vi pamtiti?
– Moj debi je bio 31.08.1983.godine protiv Hajduka u Splitu. Izgubili smo 4:0 protiv Hajduka koji je u ekipi imao braću Vujević, Sliškovića. Trener je bio pokojni Milan Ribar i on je bio taj koji mi je dozvolio da uđem i potpišem profesionalni ugovor sa Čelikom, na prijedlog mladog trenra Nermina Hadžiahmetovića.

Koja utakmica u dresu Čelika Vam je ostala u posebnom sjećanju?
– To je utakmica sa Crvenom zvezdom. Bilo je to par kola pred kraj prvenstvna kada smo na Bilinom polju dočekali Crvenu zvezdu. Izgubili smo 2:1. Bila je to sezona 86/87. Aposlutno nismo zaslužili izgubiti, minimalno nerješeno je trebalo biti. Čak šta više, mislim da smo više zaslužili pobjediti utakmicu nego Zvezda.

Dok ste bili u dresu Čelika, protiv kojeg igrača Vam je bilo najteže igrati?
– Najteže mi je bilo igrati protiv Dragana Stojkovića, iako sma ga dobro čuvao. U to vrijeme, zapala me je nekako nezgodna uloga . Trebao sam čuvati Piksija i u toj utakmici sam iskoristio povjerenje koje mi je ukazao Mušović, odigrao odličnu utakmicu, probio led i od tada sam bio standardan.

Ako izuzemo Čelik, protiv koga vam je bilo najteže igrati u karijeri?
– Imao sam priliku igrati protiv Maradone i Ronalda. To su igrači svjetskog nivoa, to je nevjerovatno iskustvo i mislim da je protiv njih bilo najteže igrati.

Ko je najbolji saigrač sa kojim ste igrali?
– Teško je sad izdvojiti nekog posebnog, obzirom da je tu više igrača. Ali bio je tu jedan igrač u Celti iz Viga , Vicente Engonga sa kojim sam imao izutetnu hemiju razumijevanja na terenu. Tu je još i Mazihno (Iomar do Nascimento) veznjak, koji je bio prvak svijeta sa Brazilom. Njemu nije trebalo ništa gestikulisati, niti ga zvati, samo trči i lopta kao iz snajpera stiže u sekundi.

Koji trener Vam je ostao u sjećanju i koji trener je najviše zaslužan za Vašu karijeru?
– Vladica Popović i Miran Ribar.

Kada je riječ o navijačima i publici na stadionu, koja Čelikova utakmica Vam je ostala u posebnom sjećanju?
– Sjećam se više utakmica, pogotovo utakmica sa velikim klubovima. U utakmici sa Zvezdom, ambijent je bio fanstatičan. Publika je 90 bila na nogama, navijanje nije nikada stalo. U to vrijeme stadion je uvijek bio pun, uvijek je bila izuzetna atmosfera na stadionu. Sjećam se utakmice sa Hajdukom na Bilinom polju. Čelik je pobjedio Hajduka koji je bio nepobjediv i nije znao za poraz nekoliko kola. Još se sjećam i utakmice gdje smo Dinamo pobjedili 4:2. Dosta je takvih utakmica bilo u Zenici. Zenica je bila i ostala fudbalski grad i to tako treba biti i u budućnosti. Ne sumnjam da će se Čelik vrlo brzo vratiti na mjesto koje mu pripada.

Da li ste imali ikakve kontakte i sardnju sa bivšim upravama nogometnog kluba „Čelik“?
– Nažalost, ne bih se mogao pohvaliti niti bi imao reći nešto pozitivno u tom pravcu.

Jedino u 2000.godini dok su Škrbić, Hajduk i Nermin bili tu, uspjeli smo se malo približiti.

Gdje je i šta danas radi Milorad Ratković?
– Žvim u Vigu, u Španiji. Radim profesionalno kao skaut u tehničkom sekretarijatu za prvi tim Real Celta de Viga. Tu sam priznat kao radnik i stručnjak, ali srce mi je uvijek u Bosni. Malo sam jugonostalgičan ali nikada ne zaboravljam svoje korijene i svoj Čelik,za koji bih volio da se što prije vrati tamo gdje mu je mjesto.

Poruka za naše navijače?
– Znam da Čelik ima vjerne navijače i da su jako bliski. Volio bih da istraju u svojim namjerama zajedno sa Vama koji ste sada u Upravi kluba, te da zajedničkim snagama vratite Čeliku bitnu ulogu u Premijer ligi BiH, jer mu je tu mjesto.

Na kraju je Ratković istakao kako bi mu bilo zadovoljstvo bliže sarađivati sa Klubom, te kako bi volio pomoći klubu.