Malo tko za života razmišlja o stvarima za kojima bi mogao žaliti na samrti. Užurbani stil života, brojne obveze i neizbježne situacije nerijetko nas tjeraju da se ne vodimo stilom “carpe diem”, već nauštrb bitnih životnih stvari trčimo za onim trivijalnim i prolaznim, piše Jutarnji.

Bronnie Ware, palijativna medicinska sestra iz Australije, odlučila je prenijeti poruku svojih pacijenata i zabilježiti za čime ljudi najčešće žale na samrti. Broj jedan odnijela je “volio bih da nisam tako puno radio”!

Ware je nekoliko godina radila kao njegovateljica na odjelu za umiruće. Razgovarajući sa svojim pacijentima, sakupila je njihova posljednja žaljenja i objavila ih na svome blogu Inspiration and Chai.

Priča je vrlo brzo privukla pažnju i komentare ljudi diljem svijeta što je rezultiralo i objavljivanjem njezine knjige “Top Five Regrets Of The Dying.”

Ware u njoj piše o nevjerojatnoj jasnoći koja se javlja u ljudskom umu tik prije smrti te o velikoj mudrosti od koje bismo mogli mnogo toga naučiti: “Kad bih ih pitala za čime žale i što bi drugačije učinili, teme bi se iznova otvarale i otvarale”.

Ovih pet stvari ljudi su najčešće navodili, a nad njima bi se većina nas mogla zapitati…

Žalim što nisam živio život dosljedan sebe, a ne ljudi koji me okružuju

Ware navodi da je ovo bila jedna od najčešćih stvari za kojom su ljudi žalili.

– Tek kad ljudi shvate da im se život približio kraju i pogledaju unatrag, shvate koliko je njihovih snova ostalo neispunjeno – piše Ware.

Zanimljivo je da je čak više od polovice ljudi o kojima se Ware brinula izjavilo kako nisu niti pola svojih snova ostvarili kroz život.

Činjenica je da zdravlje donosi slobodu koju mnogi nemaju, a žalosno je samo što to shvate tek kad ga izgube.

Volio bih da nisam tako puno radio

– Ovu rečenicu čula sam od gotovo svakog svog muškog pacijenta – navodi Ware i nastavlja: “Ne samo da su propustili djetinjstvo svoje djece, već nisu istinski uživali niti u odnosu sa svojom partnericom”.

Ware je primijetila da je rijetko koja žena koju je njegovala žalila zbog ovog razloga, no pitanje je hoće li današnje generacije žena slično razmišljati kad se približi njihov kraj.

Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje

Autorica u svome blogu navodi da su mnogi ljudi potisnuli svoje osjećaje kako ne bi ulazili u konflikte s drugim osobama. Ovakvim ponašanjem zadovoljili su se osrednjim odnosima s drugim ljudima i nikad se zapravo nisu u cijelosti nekome otvorili.

Kao rezultat toga, s vremenom su mnogi od njih razvili i razna fizička oboljenja zahvaljujući gorčini i gnjevu.

Volio bih da sam se više posvetio svojim prijateljima

Prema riječima Bronnie Ware, ljudi često tek pred kraj svoga života shvate istinsku vrijednost prijatelja. Mnogi od ljudi s kojima je Ware razgovarala pojasnili su da su kroz život jednostavno bili prezauzeti svojim obvezama te su prijatelje ponekad stavili postrance.

U trenutku kad su osvijestili za čime žale, znalo se dogoditi da je već prekasno za ispravljanje nekih odnosa.

Volio bih da sam si češće dozvolio da budem sretan

Ware navodi da ju je ova izjava znala iznenaditi, no nakon što su je ljudi tako često počeli izgovarati, shvatila je da neki jednostavno prekasno u životu shvate da je sreća pitanje izbora.

– Strah od promjene nagnao ih je da se zadovolje osrednjim stvarima, a ponekad su i sami sebe znali uvjeriti da je to maksimum koji zaslužuju – navodi autorica zaključujući da im je svima zajednička bila samo jedna želja, a to je da su se barem malo iskrenije kroz život smijali.

Čitajući sve te priče, postavlja se samo jedno pitanje – treba li zaista proći cijeli život da se shvati njegova istinska vrijednost? Za mnoge stvari nije kasno, možete ih početi popravljati već danas.

Malo tko za života razmišlja o stvarima za kojima bi mogao žaliti na samrti. Užurbani stil života, brojne obveze i neizbježne situacije nerijetko nas tjeraju da se ne vodimo stilom “carpe diem”, već nauštrb bitnih životnih stvari trčimo za onim trivijalnim i prolaznim, piše Jutarnji.

Bronnie Ware, palijativna medicinska sestra iz Australije, odlučila je prenijeti poruku svojih pacijenata i zabilježiti za čime ljudi najčešće žale na samrti. Broj jedan odnijela je “volio bih da nisam tako puno radio”!

Ware je nekoliko godina radila kao njegovateljica na odjelu za umiruće. Razgovarajući sa svojim pacijentima, sakupila je njihova posljednja žaljenja i objavila ih na svome blogu Inspiration and Chai.

Priča je vrlo brzo privukla pažnju i komentare ljudi diljem svijeta što je rezultiralo i objavljivanjem njezine knjige “Top Five Regrets Of The Dying.”

Ware u njoj piše o nevjerojatnoj jasnoći koja se javlja u ljudskom umu tik prije smrti te o velikoj mudrosti od koje bismo mogli mnogo toga naučiti: “Kad bih ih pitala za čime žale i što bi drugačije učinili, teme bi se iznova otvarale i otvarale”.

Ovih pet stvari ljudi su najčešće navodili, a nad njima bi se većina nas mogla zapitati…

Žalim što nisam živio život dosljedan sebe, a ne ljudi koji me okružuju

Ware navodi da je ovo bila jedna od najčešćih stvari za kojom su ljudi žalili.

– Tek kad ljudi shvate da im se život približio kraju i pogledaju unatrag, shvate koliko je njihovih snova ostalo neispunjeno – piše Ware.

Zanimljivo je da je čak više od polovice ljudi o kojima se Ware brinula izjavilo kako nisu niti pola svojih snova ostvarili kroz život.

Činjenica je da zdravlje donosi slobodu koju mnogi nemaju, a žalosno je samo što to shvate tek kad ga izgube.

Volio bih da nisam tako puno radio

– Ovu rečenicu čula sam od gotovo svakog svog muškog pacijenta – navodi Ware i nastavlja: “Ne samo da su propustili djetinjstvo svoje djece, već nisu istinski uživali niti u odnosu sa svojom partnericom”.

Ware je primijetila da je rijetko koja žena koju je njegovala žalila zbog ovog razloga, no pitanje je hoće li današnje generacije žena slično razmišljati kad se približi njihov kraj.

Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje

Autorica u svome blogu navodi da su mnogi ljudi potisnuli svoje osjećaje kako ne bi ulazili u konflikte s drugim osobama. Ovakvim ponašanjem zadovoljili su se osrednjim odnosima s drugim ljudima i nikad se zapravo nisu u cijelosti nekome otvorili.

Kao rezultat toga, s vremenom su mnogi od njih razvili i razna fizička oboljenja zahvaljujući gorčini i gnjevu.

Volio bih da sam se više posvetio svojim prijateljima

Prema riječima Bronnie Ware, ljudi često tek pred kraj svoga života shvate istinsku vrijednost prijatelja. Mnogi od ljudi s kojima je Ware razgovarala pojasnili su da su kroz život jednostavno bili prezauzeti svojim obvezama te su prijatelje ponekad stavili postrance.

U trenutku kad su osvijestili za čime žale, znalo se dogoditi da je već prekasno za ispravljanje nekih odnosa.

Volio bih da sam si češće dozvolio da budem sretan

Ware navodi da ju je ova izjava znala iznenaditi, no nakon što su je ljudi tako često počeli izgovarati, shvatila je da neki jednostavno prekasno u životu shvate da je sreća pitanje izbora.

– Strah od promjene nagnao ih je da se zadovolje osrednjim stvarima, a ponekad su i sami sebe znali uvjeriti da je to maksimum koji zaslužuju – navodi autorica zaključujući da im je svima zajednička bila samo jedna želja, a to je da su se barem malo iskrenije kroz život smijali.

Čitajući sve te priče, postavlja se samo jedno pitanje – treba li zaista proći cijeli život da se shvati njegova istinska vrijednost? Za mnoge stvari nije kasno, možete ih početi popravljati već danas.