Prof. Dr. Samir Lemeš, predsjednik upravnog odbora “Eko Forum Zenica” i dekan Politehničkog fakulteta Univerziteta u Zenici u razgovoru za Žurnal govori o problemima zagađenja okoliša u Bosni i Hercegovini. Od 2008. godine kada je osnovano udruženje građana “Eko forum” Zenica prof.dr Lemeš u javnosti predvodi akciju za čistu okolinu, održivi razvoj i zdrav život, te vršenje pritisak na vlast da prilagođavaju zastarjele eko-propise strogim svjetskim normama.

“Ne zna se koji aspekt okoliša u BiH je više ugrožen – zrak, voda, tlo, otpad, živi svijet. Svi ovi aspekti su godinama, pa i decenijama izloženi neodgovornom djelovanju čovjeka. Moglo bi se reći da su dva najveća ekološka problema u BiH korupcija i neznanje. Koruptivnim djelovanjem (ili nedjelovanjem) institucija i pojedinaca doveli smo do toga da bogatstvo prirodnim resursima više nije kompetitivna prednost ove zemlje. Umjesto da sačuvamo izvore pitke vode i šume, kojima smo bili bogatiji nego mnoge razvijene zemlje, mi ih sistematski uništavamo, što za posljedicu ima samo bogaćenje i kratkoročnu korist pojedinaca”, kaže Lemeš.

Koji su najveći izvori zagađenja i kako oni utiču na zdravlje građana?

Pravu sliku o izvorima BiH također nema, jer su svi pokušaji da se uspostavi funkcionalan registar zagađivača bili samo djelimično uspješni. Iako je EU investirala milione eura u uspostavljanje tih registara, građani još uvijek nemaju transparentnu i javno dostupnu bazu podataka koja bi pokazala koliko zagađenja dolazi iz kojeg izvora. Rađene su i neke pilot studije, ali su provedene uz ozbiljne nedostatke, tako da se ne mogu koristiti za donošenje odluka. Polovinom 2025. godine trebali bi biti objavljeni registri zagađivača FBiH i RS, ali će sadržati samo podatke iz 2023. godine. Studija o uticaju na zdravlje također nema, osim procjena koju je 2019. godine radila Svjetska banka.

Kako ocjenjujete dosadašnje napore vlasti u borbi protiv zagađenja u BiH?

Nedovoljni, stihijski i bez rezultata. Da nije bilo pritiska i podrške u okviru EU integracija, jer naša zemlja za članstvo u EU mora prilagoditi legislativu, uskladiti svoje propise s evropskim i uspostaviti sistem zaštite okoliša, nikakvog rezultata ne bi bilo. Situaciju dodatno usložnjava politička podjela zemlje i složen sistem upravljanja, gdje je zaštita okoliša podijeljena nadležnost entiteta i kantona, pa se često prebacuje odgovornost na druge nivoe vlasti.

Da li su nadležne institucije dovoljno transparentne kada je riječ o podacima o zagađenju i mjerama koje preduzimaju?

Uz podršku međunarodnih projekata uspostavljene su baze podataka o kvalitetu zraka, već spomenuti registri zagađivača koji još nisu potpuno funkcionalni, zaštićenih područja (http://e-prirodafbih.ba/ i http://e-priroda.rs.ba/), ali je kvalitet podataka upitan, jer nismo uspostavili sistem verifikacije dostavljenih podataka u registre. Transparentnosti nedostaje i kod institucija koje provode princip “zagađivač plaća”, kao što je Fond za zaštitu okoliša FBiH i fondovi kantona i gradova/općina. Teško je, a nekad i nemoguće, doći do podataka u šta su utrošena namjenska sredstva koja u te fondove uplaćuju zagađivači, kao i kakvi su efekti tog utroška, a radi se o desetinama miliona KM na godišnjem nivou.

Kakvu ulogu igraju ekonomski interesi velikih industrijskih postrojenja u donošenju odluka nadležnih institucija o zaštiti okoliša?

Tu se situacija polako mijenja, barem u FBiH, jer je tek nedavno počela revizija izdatih okolinskih dozvola, koje su se godinama izdavale i obnavljale svima, bez obzira na stepen izvršenja ranije preuzetih obaveza. Međutim, i dalje se oklijeva u vršenju pritiska na velike industrijske zagađivače, jer se svaka vlada muči sa ekonomskim i socijalnim pitanjima, zanemarujući posljedice koje zagađenje ima po zdravlje stanovništva. Važija nam je ekonomija od ekologije.

Da li postoji politička volja da se riješe problemi zagađenja ili su ekološki problemi i dalje u drugom planu?

Ekološki problemi nisu u drugom, nego u desetom planu. Pogledajte samo kako se zovu nadležna ministarstva: Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK, Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS,… uvijek je okoliš pridodat gomili drugih resora, nigdje nemamo posebno ministarstvo niti agenciju koji bi se bavili samo zaštitom okoliša. Problem je što su posljedice zagađenog zraka, vode i tla dugoročne, javljaju se tek nakon nekoliko godina kumulacije zagađujućih materija u organizmu, pa se i na reakcije i na provođenje mjera nekako zaboravi. O lošem kvalitetu zraka govori se samo tokom nekoliko zimskih mjeseci, kad imamo temperaturne inverzije i epizode smoga, a taj problem treba pratiti i rješavati tokom cijele godine.

Koje mjere bi vlasti i industrija trebale hitno poduzeti kako bi se smanjilo zagađenje?

Za početak – dosljedno provođenje zakona i propisa koje već imamo. BiH u većini gradova ima takav geografski položaj da mi sebi ne možemo priuštiti proizvodnju energije sagorijevanjem fosilnih goriva, jer nema prirode ventilacije i sve što nastane u ložištima ostaje zarobljeno ispod atmosferskog “poklopca”. Moramo smanjiti potrošnju energije, primjenjivati mjere energijske efikasnosti, povećavati površine pod urbanim zelenilom, odnosno pametnije planirati korištenje prostora. Umjesto po prostornim planovima (kojeg za Federaciju BiH i nemamo), gradi se po željama investitora. Industrija mora investirati u nove tehnologije, ugrađivati filtere za emisije u zrak i uređaje za prečišćavanje otpadnih voda. Moramo povećati površinu zaštićenih područja – trenutno je samo 3% površine BiH pod nekom vrstom zaštite, a davno smo se kao zemlja obavezali da ćemo imati najmanje 17% zaštićenih područja. Svi se trebaju odgovornije ponašati, a ako to ne žele, moraju plaćati strožije kazne, jer su sadašnje kazne koje se izriču za zagađenje okoliša simbolično male i stimulišu nered umjesto da služe kao instrument odvraćanja.

Kakvu ulogu građani mogu igrati u borbi protiv ekoloških problema?

Za početak, da prestaju smeće bacati u rijeke i šume, da prijavljuju inspekcijama svaku uočenu nepravilnost i da zahtijevaju odgovornost od institucija. Puno je veća odgovornost institucija jer one imaju i obavezu i moć da uspostave sistem. Ne možemo od građana tražiti da ne bacaju smeće u rijeku ako im država nije obezbijedila organizovan odvoz otpada. Ne možemo tražiti da se smanji upotreba automobila ako nam javni prevoz ne funkcioniše ili nije adekvatan. Dakle, puno je veća odgovornost na institucijama nego na pojedincima.

Prof. Dr. Samir Lemeš, predsjednik upravnog odbora “Eko Forum Zenica” i dekan Politehničkog fakulteta Univerziteta u Zenici u razgovoru za Žurnal govori o problemima zagađenja okoliša u Bosni i Hercegovini. Od 2008. godine kada je osnovano udruženje građana “Eko forum” Zenica prof.dr Lemeš u javnosti predvodi akciju za čistu okolinu, održivi razvoj i zdrav život, te vršenje pritisak na vlast da prilagođavaju zastarjele eko-propise strogim svjetskim normama.

“Ne zna se koji aspekt okoliša u BiH je više ugrožen – zrak, voda, tlo, otpad, živi svijet. Svi ovi aspekti su godinama, pa i decenijama izloženi neodgovornom djelovanju čovjeka. Moglo bi se reći da su dva najveća ekološka problema u BiH korupcija i neznanje. Koruptivnim djelovanjem (ili nedjelovanjem) institucija i pojedinaca doveli smo do toga da bogatstvo prirodnim resursima više nije kompetitivna prednost ove zemlje. Umjesto da sačuvamo izvore pitke vode i šume, kojima smo bili bogatiji nego mnoge razvijene zemlje, mi ih sistematski uništavamo, što za posljedicu ima samo bogaćenje i kratkoročnu korist pojedinaca”, kaže Lemeš.

Koji su najveći izvori zagađenja i kako oni utiču na zdravlje građana?

Pravu sliku o izvorima BiH također nema, jer su svi pokušaji da se uspostavi funkcionalan registar zagađivača bili samo djelimično uspješni. Iako je EU investirala milione eura u uspostavljanje tih registara, građani još uvijek nemaju transparentnu i javno dostupnu bazu podataka koja bi pokazala koliko zagađenja dolazi iz kojeg izvora. Rađene su i neke pilot studije, ali su provedene uz ozbiljne nedostatke, tako da se ne mogu koristiti za donošenje odluka. Polovinom 2025. godine trebali bi biti objavljeni registri zagađivača FBiH i RS, ali će sadržati samo podatke iz 2023. godine. Studija o uticaju na zdravlje također nema, osim procjena koju je 2019. godine radila Svjetska banka.

Kako ocjenjujete dosadašnje napore vlasti u borbi protiv zagađenja u BiH?

Nedovoljni, stihijski i bez rezultata. Da nije bilo pritiska i podrške u okviru EU integracija, jer naša zemlja za članstvo u EU mora prilagoditi legislativu, uskladiti svoje propise s evropskim i uspostaviti sistem zaštite okoliša, nikakvog rezultata ne bi bilo. Situaciju dodatno usložnjava politička podjela zemlje i složen sistem upravljanja, gdje je zaštita okoliša podijeljena nadležnost entiteta i kantona, pa se često prebacuje odgovornost na druge nivoe vlasti.

Da li su nadležne institucije dovoljno transparentne kada je riječ o podacima o zagađenju i mjerama koje preduzimaju?

Uz podršku međunarodnih projekata uspostavljene su baze podataka o kvalitetu zraka, već spomenuti registri zagađivača koji još nisu potpuno funkcionalni, zaštićenih područja (http://e-prirodafbih.ba/ i http://e-priroda.rs.ba/), ali je kvalitet podataka upitan, jer nismo uspostavili sistem verifikacije dostavljenih podataka u registre. Transparentnosti nedostaje i kod institucija koje provode princip “zagađivač plaća”, kao što je Fond za zaštitu okoliša FBiH i fondovi kantona i gradova/općina. Teško je, a nekad i nemoguće, doći do podataka u šta su utrošena namjenska sredstva koja u te fondove uplaćuju zagađivači, kao i kakvi su efekti tog utroška, a radi se o desetinama miliona KM na godišnjem nivou.

Kakvu ulogu igraju ekonomski interesi velikih industrijskih postrojenja u donošenju odluka nadležnih institucija o zaštiti okoliša?

Tu se situacija polako mijenja, barem u FBiH, jer je tek nedavno počela revizija izdatih okolinskih dozvola, koje su se godinama izdavale i obnavljale svima, bez obzira na stepen izvršenja ranije preuzetih obaveza. Međutim, i dalje se oklijeva u vršenju pritiska na velike industrijske zagađivače, jer se svaka vlada muči sa ekonomskim i socijalnim pitanjima, zanemarujući posljedice koje zagađenje ima po zdravlje stanovništva. Važija nam je ekonomija od ekologije.

Da li postoji politička volja da se riješe problemi zagađenja ili su ekološki problemi i dalje u drugom planu?

Ekološki problemi nisu u drugom, nego u desetom planu. Pogledajte samo kako se zovu nadležna ministarstva: Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK, Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS,… uvijek je okoliš pridodat gomili drugih resora, nigdje nemamo posebno ministarstvo niti agenciju koji bi se bavili samo zaštitom okoliša. Problem je što su posljedice zagađenog zraka, vode i tla dugoročne, javljaju se tek nakon nekoliko godina kumulacije zagađujućih materija u organizmu, pa se i na reakcije i na provođenje mjera nekako zaboravi. O lošem kvalitetu zraka govori se samo tokom nekoliko zimskih mjeseci, kad imamo temperaturne inverzije i epizode smoga, a taj problem treba pratiti i rješavati tokom cijele godine.

Koje mjere bi vlasti i industrija trebale hitno poduzeti kako bi se smanjilo zagađenje?

Za početak – dosljedno provođenje zakona i propisa koje već imamo. BiH u većini gradova ima takav geografski položaj da mi sebi ne možemo priuštiti proizvodnju energije sagorijevanjem fosilnih goriva, jer nema prirode ventilacije i sve što nastane u ložištima ostaje zarobljeno ispod atmosferskog “poklopca”. Moramo smanjiti potrošnju energije, primjenjivati mjere energijske efikasnosti, povećavati površine pod urbanim zelenilom, odnosno pametnije planirati korištenje prostora. Umjesto po prostornim planovima (kojeg za Federaciju BiH i nemamo), gradi se po željama investitora. Industrija mora investirati u nove tehnologije, ugrađivati filtere za emisije u zrak i uređaje za prečišćavanje otpadnih voda. Moramo povećati površinu zaštićenih područja – trenutno je samo 3% površine BiH pod nekom vrstom zaštite, a davno smo se kao zemlja obavezali da ćemo imati najmanje 17% zaštićenih područja. Svi se trebaju odgovornije ponašati, a ako to ne žele, moraju plaćati strožije kazne, jer su sadašnje kazne koje se izriču za zagađenje okoliša simbolično male i stimulišu nered umjesto da služe kao instrument odvraćanja.

Kakvu ulogu građani mogu igrati u borbi protiv ekoloških problema?

Za početak, da prestaju smeće bacati u rijeke i šume, da prijavljuju inspekcijama svaku uočenu nepravilnost i da zahtijevaju odgovornost od institucija. Puno je veća odgovornost institucija jer one imaju i obavezu i moć da uspostave sistem. Ne možemo od građana tražiti da ne bacaju smeće u rijeku ako im država nije obezbijedila organizovan odvoz otpada. Ne možemo tražiti da se smanji upotreba automobila ako nam javni prevoz ne funkcioniše ili nije adekvatan. Dakle, puno je veća odgovornost na institucijama nego na pojedincima.