Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić boravi u Washingtonu, kojom prilikom je dao ekskluzivan intervju za Glas Amerike.

Novinarka bosanskog servisa Glasa Amerike Tanja Gatarić sa članom Predsjedništva BiH je razgovarala na projekciji filma o koncertu U2 u Sarajevu, „Kiss The Future”, za koji Komšić kaže da je to prilika da se probudi pažnja javnosti i političkih krugova u Sjedinjenim Državama za BiH, iako se, kako je rekao, u posljednje vrijeme primijeti tiha diplomatska ofanziva Sjedinjenih Država, koja počinje da daje rezultate u BiH. Osvrnuo se i na secesionističke prijetnje predsjednika RS Milorada Dodika, te otkrio kako vidi BiH u budućnosti.

Glas Amerike: Nakon Vašeg govora u UN u New Yorku, projekcija filma „Kiss the future”, kako ste rekli, prilika je i za razgovore sa američkim partnerima u Washingtonu?

Komšić: Ovo je svakako prilika za susrete s ljudima koji su zaduženi za BiH, prije svega u State Departmentu, ali i sa ljudima koji su u nečemu što se zove krupan, veliki biznis, a koje bismo voljeli da vidimo u BiH, pogotovo kada je riječ o velikim američkim kompanijama čije prisustvo u BiH ima ne samo ekonomski, nego i politički značaj.

Glas Amerike: Koliko je važan angažman SAD trenutno u BiH?

Komšić: Ne samo da je važan, nego je i poželjno da u Sjedinjenim Državama postoji interes za situaciju u BiH. Nakon tri decenije od rata, kao i sve u životu, i interes za tu cjelokupnu situaciju slabi. Promocija filma „Kiss the future” je zapravo prilika da podsjetimo na borbu za BiH tokom rata u Sarajevu kao nešto što je neviđeno i nevjerovatno u takvim ili sličnim situacijama u cijelom svijetu. To je i prilika da ponovo probudimo pažnju javnosti i političkih krugova koji su zaduženi za BiH i cijelu regiju i koji donose odluke. Važno nam je da imamo Sjedinjene Države kao saveznika, ali i prijatelja. Važno nam je da su Sjedinjene Države prisutne u BiH i u regionu. Povremeno možemo imati neslaganja koja se tiču trenutne situacije u BiH, ali to sigurno nikako neće ugroziti tu saradnju i neupitno prijateljstvo sa naše strane sa Sjedinjenim Državama. Zbog toga sam zahvalan i na interesu i na angažmanu, pogotovo u ovo posljednje vrijeme gdje se primjeti ta tiha diplomatska ofanziva Sjedinjenih Država, koja počinje da daje i neke rezultate u BiH. Svakako da je većina stvari u našim rukama, ali razumijevanje podrška i pomoć su u svakom slučaju uvijek dobrodošle, a pogotovo od Sjedinjenih Država.

Glas Amerike: Smatrate li da su intezivne secesionističke prijetnje predsjednika RS Milorada Dodika u posljednjih par mjeseci realna opasnost za BiH?

Komšić: Sve što on radi i priča smo već imali priliku da čujemo bezbroj puta. Neću reći da smo oguglali na te stvari, jer ne možete oguglati na prijetnje otcjepljenjem, secesijom, a što u konačnici znači raspad države. Naravno da to ne možete ni dozvoliti na kraju krajeva. Međutim, činjenica je da se Dodik u neku ruku ponaša kao ranjena zvijer. Američke sankcije su ga pogodile bez obzira šta on priča. Pogotovo sankcije koje provode domaće banke prema njemu i tom krugu njegovih ljudi. To je strašan udarac i za Dodika i za cijeli krug ljudi na koje se on naslanja i sa kojima radi. Naravno da se on u tom trenutku ponaša kao razjareni bik, ali ranjen bik. Da sam na njegovom mjestu radio bih drugačije. Gledao bih da izađem iz te situacije, a ne da još dublje zapadam u probleme. Ne možete se vi nositi sa tim stvarima na način na koji on misli da može, niti mu Putin može pomoći u tom smislu. Na kraju krajeva, Putin je podaleko i nema tu moć ni političku snagu koju Dodik pokušava da nam plasira da Putin ima. Dakle, ako bi čovjek bio racionalan ne bi radio ovo što on radi. Sva ta priča o nestanku BiH kroz taj proces razduživanja su samo pusti snovi. To se neće desiti. Pokušano je to i ’92. godine sa većom silom, sa toliko žrtava, pa je BiH opstala. Šta god on pokuša uraditi BiH će opstati i njegovi snovi se ne mogu ispuniti u tom smislu.

Glas Amerike: Kada govorimo o stabilnosti u BiH nedavno ste izjavili da su odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta o nametanju izmjene Izbornog zakona BiH dobre za poštenije izbore. I sami ste bili izloženi kritikama, najčešće iz Hrvatske, da niste hrvatski, nego bošnjački predstavnik. U UN-u ste govorili da se u konačnici mora preći s etničkog na građansko političko predstavljanje što je standard u demokratskom svijetu. Koliko je zapravo BiH daleko od tog standarda?

Komšić: Odgovor na to pitanje nalazi se u rukama građana BiH. Lično mislim da je to izlaz za BiH. To se naravno neće desiti sutra, niti se može desiti nekim administrativnim potezom, pa čak ni vanjskim pritiskom. Riječ je o tome da ljudi u BiH treba da misle da je to izlaz. I da kroz jedan demokratski proces građani BiH to iznesu na površinu. Prije svega izlaskom na izbore i davanjem povjerenja onim političkim snagama koje stoje iza takve ideje. Bez toga neće ići ništa. To su procesi koji su duboki. To nisu samo politički procesi. To su društveni procesi. I bez želje i vjerovanja građana BiH u takvo nešto, to se neće desiti. Smatram da je korisno ići u tom pravcu. Da se pojedinac, čovjek, bez obzira ko je i šta je u BiH, stavi u centar sistema. I u ustavnom smislu, i u zakonima. To zapravo rješava sve probleme koje imamo. Kada ste bolesni i kad idete doktoru je li tražite doktora Srbina, Hrvata ili Bošnjaka ili tražite dobrog doktora? Tad vam, naravno, to nije važno. Hoćete dobrog doktora. Pa to treba da prenesemo i u svakodnevni život. Da su pojedinci važni i da su oni centar ustavnog uređenja BiH, a ne etničke grupe. Dok se naš društveno-politički i javni život, ali i Ustav BiH vrti oko etničkih grupa mi ćemo uvijek biti u opasnosti od nekog konflikta – političkog, verbalnog, čak i religijskog, pa sve do ratnog. Dakle, pragmu BiH treba promijeniti, a ne političare na vrhu, jer narod bira političare. Kad narod odluči da bira one koji nose takvu ideju tad ćemo moći da idemo nekim drugim putem. Bez toga neće pomoći vjerujte mi ni pritisak, ni međunarodne sankcije. To moraju ljudi u BiH da žele. Mislim da je to ljekovita i spasonosna ideja za BiH i da se za nju vrijedi boriti.

Glas Amerike: Film „Kiss the Future” govori upravo o jednom građanskom otporu i borbi i to u najgorim trenucima u Sarajevu 90-tih. Kako kroz takve primjere iz filma vidite budućnost BiH?

Komšić: Sarajevo ne možete uništiti. Sarajevo, pa i BiH su prolazili kroz strašne drame i tragedije. Veliki događaji su počinjali i lomili se u Sarajevu. Imalo je svoje uspone i padove, ali Sarajevo uvijek nađe izlaz i čuva svoju dušu. I ovaj film govori o tome da je Sarajevo čuvalo svoju dušu i u najgorim trenucima svoje istorije. Što je jače razaranje Sarajeva bilo, to je otpor bio jači. Ne samo otpora borca na linijama koji su puškom branili zemlju, nego i običnih ljudi. Počev od ljekara, pa do kulturnih i javnih radnika koji su i u takvim uslovima radili svoj posao redovno i odgovorno. BiH je bila top tema u svim svjetskim medijima, ali i ti ljudi o kojima govori film imaju veliku zaslugu za tu simpatiju koju je svijet osjećao prema Sarajevu. Na kraju krajeva ti ljudi imaju svoju ulogu i svoju zaslugu i u zaustavljanju rata. Što sam stariji kada govorimo o tim ratnim dešavanjima postajem sve mekši. S jedne strane je tužno i tragično, jer se sjetite ljudi kojih više nema i trauma koje ste imali. S druge strane budete ponosni na sve što film prikazuje, jer vidite da je Sarajevo grad velikog duha, kulture i da je nesalomljiv. Uostalom, cijela BiH je takva.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić boravi u Washingtonu, kojom prilikom je dao ekskluzivan intervju za Glas Amerike.

Novinarka bosanskog servisa Glasa Amerike Tanja Gatarić sa članom Predsjedništva BiH je razgovarala na projekciji filma o koncertu U2 u Sarajevu, „Kiss The Future”, za koji Komšić kaže da je to prilika da se probudi pažnja javnosti i političkih krugova u Sjedinjenim Državama za BiH, iako se, kako je rekao, u posljednje vrijeme primijeti tiha diplomatska ofanziva Sjedinjenih Država, koja počinje da daje rezultate u BiH. Osvrnuo se i na secesionističke prijetnje predsjednika RS Milorada Dodika, te otkrio kako vidi BiH u budućnosti.

Glas Amerike: Nakon Vašeg govora u UN u New Yorku, projekcija filma „Kiss the future”, kako ste rekli, prilika je i za razgovore sa američkim partnerima u Washingtonu?

Komšić: Ovo je svakako prilika za susrete s ljudima koji su zaduženi za BiH, prije svega u State Departmentu, ali i sa ljudima koji su u nečemu što se zove krupan, veliki biznis, a koje bismo voljeli da vidimo u BiH, pogotovo kada je riječ o velikim američkim kompanijama čije prisustvo u BiH ima ne samo ekonomski, nego i politički značaj.

Glas Amerike: Koliko je važan angažman SAD trenutno u BiH?

Komšić: Ne samo da je važan, nego je i poželjno da u Sjedinjenim Državama postoji interes za situaciju u BiH. Nakon tri decenije od rata, kao i sve u životu, i interes za tu cjelokupnu situaciju slabi. Promocija filma „Kiss the future” je zapravo prilika da podsjetimo na borbu za BiH tokom rata u Sarajevu kao nešto što je neviđeno i nevjerovatno u takvim ili sličnim situacijama u cijelom svijetu. To je i prilika da ponovo probudimo pažnju javnosti i političkih krugova koji su zaduženi za BiH i cijelu regiju i koji donose odluke. Važno nam je da imamo Sjedinjene Države kao saveznika, ali i prijatelja. Važno nam je da su Sjedinjene Države prisutne u BiH i u regionu. Povremeno možemo imati neslaganja koja se tiču trenutne situacije u BiH, ali to sigurno nikako neće ugroziti tu saradnju i neupitno prijateljstvo sa naše strane sa Sjedinjenim Državama. Zbog toga sam zahvalan i na interesu i na angažmanu, pogotovo u ovo posljednje vrijeme gdje se primjeti ta tiha diplomatska ofanziva Sjedinjenih Država, koja počinje da daje i neke rezultate u BiH. Svakako da je većina stvari u našim rukama, ali razumijevanje podrška i pomoć su u svakom slučaju uvijek dobrodošle, a pogotovo od Sjedinjenih Država.

Glas Amerike: Smatrate li da su intezivne secesionističke prijetnje predsjednika RS Milorada Dodika u posljednjih par mjeseci realna opasnost za BiH?

Komšić: Sve što on radi i priča smo već imali priliku da čujemo bezbroj puta. Neću reći da smo oguglali na te stvari, jer ne možete oguglati na prijetnje otcjepljenjem, secesijom, a što u konačnici znači raspad države. Naravno da to ne možete ni dozvoliti na kraju krajeva. Međutim, činjenica je da se Dodik u neku ruku ponaša kao ranjena zvijer. Američke sankcije su ga pogodile bez obzira šta on priča. Pogotovo sankcije koje provode domaće banke prema njemu i tom krugu njegovih ljudi. To je strašan udarac i za Dodika i za cijeli krug ljudi na koje se on naslanja i sa kojima radi. Naravno da se on u tom trenutku ponaša kao razjareni bik, ali ranjen bik. Da sam na njegovom mjestu radio bih drugačije. Gledao bih da izađem iz te situacije, a ne da još dublje zapadam u probleme. Ne možete se vi nositi sa tim stvarima na način na koji on misli da može, niti mu Putin može pomoći u tom smislu. Na kraju krajeva, Putin je podaleko i nema tu moć ni političku snagu koju Dodik pokušava da nam plasira da Putin ima. Dakle, ako bi čovjek bio racionalan ne bi radio ovo što on radi. Sva ta priča o nestanku BiH kroz taj proces razduživanja su samo pusti snovi. To se neće desiti. Pokušano je to i ’92. godine sa većom silom, sa toliko žrtava, pa je BiH opstala. Šta god on pokuša uraditi BiH će opstati i njegovi snovi se ne mogu ispuniti u tom smislu.

Glas Amerike: Kada govorimo o stabilnosti u BiH nedavno ste izjavili da su odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta o nametanju izmjene Izbornog zakona BiH dobre za poštenije izbore. I sami ste bili izloženi kritikama, najčešće iz Hrvatske, da niste hrvatski, nego bošnjački predstavnik. U UN-u ste govorili da se u konačnici mora preći s etničkog na građansko političko predstavljanje što je standard u demokratskom svijetu. Koliko je zapravo BiH daleko od tog standarda?

Komšić: Odgovor na to pitanje nalazi se u rukama građana BiH. Lično mislim da je to izlaz za BiH. To se naravno neće desiti sutra, niti se može desiti nekim administrativnim potezom, pa čak ni vanjskim pritiskom. Riječ je o tome da ljudi u BiH treba da misle da je to izlaz. I da kroz jedan demokratski proces građani BiH to iznesu na površinu. Prije svega izlaskom na izbore i davanjem povjerenja onim političkim snagama koje stoje iza takve ideje. Bez toga neće ići ništa. To su procesi koji su duboki. To nisu samo politički procesi. To su društveni procesi. I bez želje i vjerovanja građana BiH u takvo nešto, to se neće desiti. Smatram da je korisno ići u tom pravcu. Da se pojedinac, čovjek, bez obzira ko je i šta je u BiH, stavi u centar sistema. I u ustavnom smislu, i u zakonima. To zapravo rješava sve probleme koje imamo. Kada ste bolesni i kad idete doktoru je li tražite doktora Srbina, Hrvata ili Bošnjaka ili tražite dobrog doktora? Tad vam, naravno, to nije važno. Hoćete dobrog doktora. Pa to treba da prenesemo i u svakodnevni život. Da su pojedinci važni i da su oni centar ustavnog uređenja BiH, a ne etničke grupe. Dok se naš društveno-politički i javni život, ali i Ustav BiH vrti oko etničkih grupa mi ćemo uvijek biti u opasnosti od nekog konflikta – političkog, verbalnog, čak i religijskog, pa sve do ratnog. Dakle, pragmu BiH treba promijeniti, a ne političare na vrhu, jer narod bira političare. Kad narod odluči da bira one koji nose takvu ideju tad ćemo moći da idemo nekim drugim putem. Bez toga neće pomoći vjerujte mi ni pritisak, ni međunarodne sankcije. To moraju ljudi u BiH da žele. Mislim da je to ljekovita i spasonosna ideja za BiH i da se za nju vrijedi boriti.

Glas Amerike: Film „Kiss the Future” govori upravo o jednom građanskom otporu i borbi i to u najgorim trenucima u Sarajevu 90-tih. Kako kroz takve primjere iz filma vidite budućnost BiH?

Komšić: Sarajevo ne možete uništiti. Sarajevo, pa i BiH su prolazili kroz strašne drame i tragedije. Veliki događaji su počinjali i lomili se u Sarajevu. Imalo je svoje uspone i padove, ali Sarajevo uvijek nađe izlaz i čuva svoju dušu. I ovaj film govori o tome da je Sarajevo čuvalo svoju dušu i u najgorim trenucima svoje istorije. Što je jače razaranje Sarajeva bilo, to je otpor bio jači. Ne samo otpora borca na linijama koji su puškom branili zemlju, nego i običnih ljudi. Počev od ljekara, pa do kulturnih i javnih radnika koji su i u takvim uslovima radili svoj posao redovno i odgovorno. BiH je bila top tema u svim svjetskim medijima, ali i ti ljudi o kojima govori film imaju veliku zaslugu za tu simpatiju koju je svijet osjećao prema Sarajevu. Na kraju krajeva ti ljudi imaju svoju ulogu i svoju zaslugu i u zaustavljanju rata. Što sam stariji kada govorimo o tim ratnim dešavanjima postajem sve mekši. S jedne strane je tužno i tragično, jer se sjetite ljudi kojih više nema i trauma koje ste imali. S druge strane budete ponosni na sve što film prikazuje, jer vidite da je Sarajevo grad velikog duha, kulture i da je nesalomljiv. Uostalom, cijela BiH je takva.