Američka svemirska agencija NASA je upozorila da će u Zemljinu orbitu 11. decembra ući ogroman ‘potencijalno opasni’ asteroid nazvan ‘4666 Nereus’. Asteroid u obliku jajeta dugačak je 330 metara, a NASA navodi da će on ući u Zemljinu orbitu brzinom od 23.700 kilometara na sat. Upozorenja poput ovog uveliko stvaraju nelagodu, pa čak i zabrinutost kod javnosti, već isprepadanu brojnim filmovima katastrofe u kojima su prikazane posljedice udara nebeskih tijela u našu planetu, ali i poučenu historijom Zemlje, na kojoj je prije 65 miliona godina izumro gotovo cijeli život upravo nakon jednog takvog udara.

Dobra vijest je da navedeni asteroid ne predstavlja nikakvu opasnost po Zemljane jer prolazi na udaljenosti 10 puta većoj od udaljenosti Mjeseca, pojašnjava Ante Radonić, popularizator istraživanja svemira i stalni saradnik emisije Andromeda na Drugom programu Hrvatskog radija.

Iako zlokobno zvuči naziv ‘potencijalno opasni’, Radonić navodi da se tako zovu oni asteroidi koji prolaze do 7,5 miliona kilometara od Zemlje.

– To znači da se posebno mora pratiti njihova orbita zbog mogućnosti da u budućnosti zaprijete našem planetu, ali ne predstavljaju opasnost u bližoj budućnosti.

Popularizator istraživanja svemira dodaje da će ‘4666 Nereus’ proći pored Zemljine orbite oko Sunca, ali na mjestu koje je daleko od Zemlje. Ono što je važno za stanovnike Zemlje jeste da na toj udaljenosti taj asteroid ne može napraviti nikakvu štetu.

Što ne znači da su asteroidi bezopasni.

Posljedice udara

Asteroid od promjera 50-ak metara promjera može uništiti čitav grad, ističe Radonić. Onaj promjera od jednog kilometra može uništiti cijelu regiju sa utjecajem na klimu, dok bi asteroid promjera 10 kilometara uzrokovao globalnu katastrofu.

Dobra vijest za stanovnike naše planete jeste statistika udara takvih tijela.

Stalni saradnik emisije Andromeda na Drugom programu Hrvatskog radija pojašnjava da asteroid od 50 metara možda pogađa Zemlju u prosjeku jednom u 2.000 godina, gdje je zadnji takav slučaj bio onaj iznad Tunguska početkom prošlog stoljeća, dok oni od kilometra Zemlju pogode jednom u možda milion godina.

Adela Subašić-Kopić, predsjednica sarajevskog Astronomskog društva Orion navodi da opasnost po Zemlju dolazi od asteroida, ali i od kometa.

– Asteroidi i komete čije su orbitalne udaljenosti od Sunca, slične Zemljinoj udaljenosti od Sunca, označeni su kao Zemlji bliski objekti (NEO – Near Earth Objects). Kao podgrupe možemo definisati Zemlji bliske asteroide (NEA – Near Earth Asteroids) i Zemlji bliske komete (NEC – Near Earth Comets). Šanse za udare kometa su mnogo manje (ispod jedan posto rizika za udar), pa ih u daljem razmatranju nećemo posebno isticati.

Dok mnogi asteroidi ne prijete da udare u Zemlju, kaže predsjednica AD Orion, dio njih, koje nazivamo Potencijalno opasni asteroidi (PHAs – Potentially Hazardous Asteroids) imaju orbite potencijalno opasne za bliski susret ili sudar sa Zemljom, koji su podgrupa NEO-a. Do sada je otkriveno je više od 10.000 Zemlji bliskih objekata. Od tog broja, njih 866 imaju prečnike od gotovo kilometar i veće, a među njima su 1.442 objekta klasificirana kao Potencijalno opasni asteroidi.

Subašić-Kopić dodaje da se očekuje da će do 2025. godine biti otkriveno više od milion NEO-a, a među njima bar 10.000 potencijalno opasnih.

– Ranih devedesetih godina prošlog stoljeća došlo je do spoznaje o realnosti opasnosti koja dolazi od NEO-a. Pokrenut je međunarodni program nazvan ‘SPACEGUARD’ (Svemirska straža) čiji je cilj katalogizacija svih Zemlji bliskih objekata. Američka NASA i US Air Force također su pokrenule program istraživanja tijela koja nas mogu ugroziti. Više zemaljskih i svemirskih teleskopa su namijenjeni za ovakva istraživanja, a svemirske letjelice su mnogo efikasnije za ovakva posmatranja. Posebno su značajni rezultati svemirskog infracrvenog teleskopa WISE (Wide-field Infrared Survey Explorer) koga je lansirala američka NASA 2009. godine. Njegova osnovna namjena je skeniranje neba u IC oblasti, a u stanju je da svojim senzorima opazi NEO slabog sjaja – kaže predsjednika AD Orion.

Kod otkrivanja ovakvih, potencijalno opasnih asteroida, koriste se tehnike snimanja i izračunavanja orbita, pojašnjava ona, te dodaje da udaljenosti nisu bitne jer se većina asteroida nalazi u širokom pojasu između Marsa i Jupitera. Obzirom na njihove male mase ( u odnosu na planete) zbog gravitacionih utjecaja oni mijenjaju orbite i mogu da se upute ka unutrašnjim zonama Sunčevog sistema pa i Zemlji.

– Jedan masivni asteroid nazvan 99942 Apophis, proći će veoma blizu Zemlje 2029.godine i taj prelet bi u mnogome mogao odrediti sudbinu naše planete u ne tako dalekoj budućnosti. Za sada nema proračuna koji ukazuju da bi ova svemirska stijena mogla da nas ugrozi. No problem je u tome što će se tada njena orbita promijeniti na za sada nepredvidljiv način, tako da bi idući prolazak mogao biti i katastrofalni sudar – upozorava Adela Subašić-Kopić.

– Ovaj asteroid ima prečnik od oko 360 metara i potencijalni udar bi proizveo oko 750 megatona energije. Za usporedbu, Tunguska eksplozija u Sibiru 1908. godine oslobodila je ‘svega’ 10 megatona, ali je poravnala ogromnu šumsku oblast.

Eksplozija superbolida

Ona dodaje da je 15. februara 2013, godine iznad Čeljabinska u Rusiji eksplodirao je superbolid na visini od gotovo 20 kilometara. Procjenjuje se da je pri tome oslobođena energija od gotovo 500 kilotona, što je nekih 30 puta snažnije od nuklearne bombe koja je razorila Hirošimu.

– Došlo je do udarnog vala koji je porazbijao prozore na šest okolnih gradova i oko 1.500 ljudi je zatražilo liječničku pomoć. Kasnije, na tlu je pronađeno oko pet tona meteoritskog materijala uključujući najveći komad od 650 kg koji su ronioci izvukli sa dna jezera Čebarkul.

Tijelo koje je prodrlo u atmosferu iznad Čeljabinska imalo je prečnik od 19 metara, a s obzirom da je došlo iz pravca ka Suncu, ono nije moglo biti uočeno ranije, kaže predsjednica AD Orion.

Iako je svemir prepun “potencijalno opasnih” tijela, u ovom momentu mi se ne bi mogli odbraniti od iznenadnog udara ili udara koji bi se mogao prognozirati u narednih deceniju, dvije.

Metode odbrane

Međutim, ističe Subašić-Kopić, već se razrađuju potencijalne metode odbrane koje se baziraju na dostupnim tehnologijama uz uvjet da se dovoljno rano registrira tijelo koje je na putanji sudara sa Zemljom.

To su kinetički impaktor (udarač), a metoda se sastoji u slanju letjelice koja bi poslala navođeni “projektil” koji bi udario u asteroid veoma velikom brzinom (od 10 km/s pa naviše). Masa i brzina udarnog projektila bi dovela do male promjene u putanji asteroida. Cijeli scenarij ovisi od veličini asteroida, njegovom sastavu, tipu putanje itd. Ideja je da se ranije eksperimentalno pokuša ovo provesti na nekom asteroidu koji nije “opasan” kako bi se vidjeli efekti i izabrali adekvatni elementi za projektil.

Pored toga, razrađuje se i opcija nenuklearne eksplozije, metoda baziran na aktiviranju dovoljne količine klasičnog eksploziva koji bi na isti način kao nuklearna eksplozija “pomjerio” asteroid sa njegove putanje.

Slično tome, postoji opcija i aktiviranja ukopanog klasičnog eksploziva, a što bi veća količina eksploziva bila dopremljena na asteroid, to bi bilo efikasnije njegovo pomjeranje.

Osim navedenih metoda, razmatra se i opcija korištenja gravitacionog traktora, a Subašić-Kopić pojašnjava da su ideju predložili astronauti Ed Lu i Stan Love, gdje bi se koristila letjelica dovoljno velike mase koja bi naprosto lebdjela pokraj asteroida.

– Malo gravitaciono privlačenje između njih bilo bi dovoljno da skrene asteroid sa kursa ukoliko se takva letjelica pošalje dovoljno rano. Kasnije je predloženo učešće nekoliko letjelica (traktora) koje bi omogućile bolju kontrolu skretanja asteroida.

Posljedice udara

U slučaju da se ipak nađemo na putu ogromnog asteroida bez mogućnost da skrenemo njegovu putanju, Zemlja bi bila izložena strahovitoj katastrofi.

Predsjednica sarajevskog Astronomskog društva Orion navodi da objekt prečnika 10 km proizvodi eksploziju koja je jednaka 60 miliona megatona TNT (ekvivalentno zemljotresu od 12.4 Richterove skale). Objekt od jednog kilometra u prečniku proizveo bi eksploziju od “svega” 60.000 megatona (ekvivalentno zemljotresu magnitude 9.4 na Richterovoj skali). Na svom putu ka mjestu udara, asteroid gura zrak ispred sebe formirajući rupu u atmosferi, a prije nego što se zrak vrati da popuni rupu, materijal nastao udarom (materija tijela pretvorena u paru, materijal iz Zemljine kore i voda, ako je udar u okean) nahrupit će u rupu nastalu prodorom, pojašnjava ona.

– On može da dosegne visinu i do 100 km. U slučaju udara u okean, ogromna količina pare otićiće u zrak i proizvesti enormne eksplozije koje bi prevazilazile onu inicijalnu.

Na tlu, jednako na kopnu i moru, formirat će se krater, gdje će asteroid od desetak kilometara formirat krater od gotovo 150 km.

Osim ovih posljedica, došlo bi i do temperaturnih efekta.

– Prašina i čađ nastali nakon udara blokirat će Sunce. Više mjeseci ne biste mogli vidjeti vašu ruku postavljenu ispred lica. Dolazi do drastične kratkoročne redukcije toplote nazvane ‘udarna zima’. Fotosinteza biljaka se zaustavlja i lanac ishrane kolapsira. Ovo naglo hlađenje bi uskoro bilo zamijenjeno povećanjem temperature uslijed efekta staklenika, jer se povećava količina ugljen dioksida i vodene pare u zraku – kaže Subašić-Kopić.

Također, postoji opasnost i od stvaranja cunamija. Okeani prekrivaju gotovo 75 posto Zemljine površine, tako da je veća šansa da će asteroid pogoditi okean.

Asteroid će “razmaknuti” vodu i pogoditi dno formirajući krater, a istisnuta voda će kroz plimni val formirati cunami. Tijelo prečnika desetak kilometara koje bi udarilo u Tihi okean načinilo bi megacunami koji bi se prostirao na sve obale koje zahvataju vodene mase Pacifika.

Također, stvorile bi se i globalne vatrene oluje.

Materijal izbačen sa mjesta udara kroz rupu u atmosferi vratiće se i raspršiti po cijelom globus, a pri tome će se zagrijati tokom trenja sa atmosferom, kaže predsjednica AD Orion. Komadići stijena bit će dovoljno usijani da proizvedu jako mnogo infracrvenog zračenja, a toplota vrele kamene kiše izazvat će požare oko cijelog globusa. Ti mamutski požari podići će u atmosferu gotovo 70 milijardi tona čađi.

Kisele kiše

Kao da to nije dovoljno, stvorile bi se i kisele kiše.

Toplota nastala tokom udarnog vala u zraku bliže mjestu udara proizvest će veće količine azotnog monoksida i dioksida, kaže Subašić-Kopić. Molekule azotnog dioksida će miješanjem sa vodom preći u azotnu kiselinu, a te kisele kiše će uništavati lišće, dovesti do ugibanja organizama u gornjem dijelu okeana.

– Ovo će, skupa sa kasnijom ‘zimom’ dovesti do uništenja oko 90 posto svih morskih nanoplanktonskih vrsta. Treba se sjetiti da se najveći dio slobodnog kiseonika stvara fotosintezom od strane nanoplanktona. Istovremeno dolazi do razaranja ozonskog sloja. UV zračenje se pojačava i dovodi do uništenja malih organizama i biljaka koji su ključni elementi u lancu ishrane.

Sve navedeno ukazuje na ogromnu opasnost koju predstavljaju nebeska tijela, ali i na značaj razvoja metoda skretanja takvih asteroida i njihovog pravovremenog uočavanja.

Američka svemirska agencija NASA je upozorila da će u Zemljinu orbitu 11. decembra ući ogroman ‘potencijalno opasni’ asteroid nazvan ‘4666 Nereus’. Asteroid u obliku jajeta dugačak je 330 metara, a NASA navodi da će on ući u Zemljinu orbitu brzinom od 23.700 kilometara na sat. Upozorenja poput ovog uveliko stvaraju nelagodu, pa čak i zabrinutost kod javnosti, već isprepadanu brojnim filmovima katastrofe u kojima su prikazane posljedice udara nebeskih tijela u našu planetu, ali i poučenu historijom Zemlje, na kojoj je prije 65 miliona godina izumro gotovo cijeli život upravo nakon jednog takvog udara.

Dobra vijest je da navedeni asteroid ne predstavlja nikakvu opasnost po Zemljane jer prolazi na udaljenosti 10 puta većoj od udaljenosti Mjeseca, pojašnjava Ante Radonić, popularizator istraživanja svemira i stalni saradnik emisije Andromeda na Drugom programu Hrvatskog radija.

Iako zlokobno zvuči naziv ‘potencijalno opasni’, Radonić navodi da se tako zovu oni asteroidi koji prolaze do 7,5 miliona kilometara od Zemlje.

– To znači da se posebno mora pratiti njihova orbita zbog mogućnosti da u budućnosti zaprijete našem planetu, ali ne predstavljaju opasnost u bližoj budućnosti.

Popularizator istraživanja svemira dodaje da će ‘4666 Nereus’ proći pored Zemljine orbite oko Sunca, ali na mjestu koje je daleko od Zemlje. Ono što je važno za stanovnike Zemlje jeste da na toj udaljenosti taj asteroid ne može napraviti nikakvu štetu.

Što ne znači da su asteroidi bezopasni.

Posljedice udara

Asteroid od promjera 50-ak metara promjera može uništiti čitav grad, ističe Radonić. Onaj promjera od jednog kilometra može uništiti cijelu regiju sa utjecajem na klimu, dok bi asteroid promjera 10 kilometara uzrokovao globalnu katastrofu.

Dobra vijest za stanovnike naše planete jeste statistika udara takvih tijela.

Stalni saradnik emisije Andromeda na Drugom programu Hrvatskog radija pojašnjava da asteroid od 50 metara možda pogađa Zemlju u prosjeku jednom u 2.000 godina, gdje je zadnji takav slučaj bio onaj iznad Tunguska početkom prošlog stoljeća, dok oni od kilometra Zemlju pogode jednom u možda milion godina.

Adela Subašić-Kopić, predsjednica sarajevskog Astronomskog društva Orion navodi da opasnost po Zemlju dolazi od asteroida, ali i od kometa.

– Asteroidi i komete čije su orbitalne udaljenosti od Sunca, slične Zemljinoj udaljenosti od Sunca, označeni su kao Zemlji bliski objekti (NEO – Near Earth Objects). Kao podgrupe možemo definisati Zemlji bliske asteroide (NEA – Near Earth Asteroids) i Zemlji bliske komete (NEC – Near Earth Comets). Šanse za udare kometa su mnogo manje (ispod jedan posto rizika za udar), pa ih u daljem razmatranju nećemo posebno isticati.

Dok mnogi asteroidi ne prijete da udare u Zemlju, kaže predsjednica AD Orion, dio njih, koje nazivamo Potencijalno opasni asteroidi (PHAs – Potentially Hazardous Asteroids) imaju orbite potencijalno opasne za bliski susret ili sudar sa Zemljom, koji su podgrupa NEO-a. Do sada je otkriveno je više od 10.000 Zemlji bliskih objekata. Od tog broja, njih 866 imaju prečnike od gotovo kilometar i veće, a među njima su 1.442 objekta klasificirana kao Potencijalno opasni asteroidi.

Subašić-Kopić dodaje da se očekuje da će do 2025. godine biti otkriveno više od milion NEO-a, a među njima bar 10.000 potencijalno opasnih.

– Ranih devedesetih godina prošlog stoljeća došlo je do spoznaje o realnosti opasnosti koja dolazi od NEO-a. Pokrenut je međunarodni program nazvan ‘SPACEGUARD’ (Svemirska straža) čiji je cilj katalogizacija svih Zemlji bliskih objekata. Američka NASA i US Air Force također su pokrenule program istraživanja tijela koja nas mogu ugroziti. Više zemaljskih i svemirskih teleskopa su namijenjeni za ovakva istraživanja, a svemirske letjelice su mnogo efikasnije za ovakva posmatranja. Posebno su značajni rezultati svemirskog infracrvenog teleskopa WISE (Wide-field Infrared Survey Explorer) koga je lansirala američka NASA 2009. godine. Njegova osnovna namjena je skeniranje neba u IC oblasti, a u stanju je da svojim senzorima opazi NEO slabog sjaja – kaže predsjednika AD Orion.

Kod otkrivanja ovakvih, potencijalno opasnih asteroida, koriste se tehnike snimanja i izračunavanja orbita, pojašnjava ona, te dodaje da udaljenosti nisu bitne jer se većina asteroida nalazi u širokom pojasu između Marsa i Jupitera. Obzirom na njihove male mase ( u odnosu na planete) zbog gravitacionih utjecaja oni mijenjaju orbite i mogu da se upute ka unutrašnjim zonama Sunčevog sistema pa i Zemlji.

– Jedan masivni asteroid nazvan 99942 Apophis, proći će veoma blizu Zemlje 2029.godine i taj prelet bi u mnogome mogao odrediti sudbinu naše planete u ne tako dalekoj budućnosti. Za sada nema proračuna koji ukazuju da bi ova svemirska stijena mogla da nas ugrozi. No problem je u tome što će se tada njena orbita promijeniti na za sada nepredvidljiv način, tako da bi idući prolazak mogao biti i katastrofalni sudar – upozorava Adela Subašić-Kopić.

– Ovaj asteroid ima prečnik od oko 360 metara i potencijalni udar bi proizveo oko 750 megatona energije. Za usporedbu, Tunguska eksplozija u Sibiru 1908. godine oslobodila je ‘svega’ 10 megatona, ali je poravnala ogromnu šumsku oblast.

Eksplozija superbolida

Ona dodaje da je 15. februara 2013, godine iznad Čeljabinska u Rusiji eksplodirao je superbolid na visini od gotovo 20 kilometara. Procjenjuje se da je pri tome oslobođena energija od gotovo 500 kilotona, što je nekih 30 puta snažnije od nuklearne bombe koja je razorila Hirošimu.

– Došlo je do udarnog vala koji je porazbijao prozore na šest okolnih gradova i oko 1.500 ljudi je zatražilo liječničku pomoć. Kasnije, na tlu je pronađeno oko pet tona meteoritskog materijala uključujući najveći komad od 650 kg koji su ronioci izvukli sa dna jezera Čebarkul.

Tijelo koje je prodrlo u atmosferu iznad Čeljabinska imalo je prečnik od 19 metara, a s obzirom da je došlo iz pravca ka Suncu, ono nije moglo biti uočeno ranije, kaže predsjednica AD Orion.

Iako je svemir prepun “potencijalno opasnih” tijela, u ovom momentu mi se ne bi mogli odbraniti od iznenadnog udara ili udara koji bi se mogao prognozirati u narednih deceniju, dvije.

Metode odbrane

Međutim, ističe Subašić-Kopić, već se razrađuju potencijalne metode odbrane koje se baziraju na dostupnim tehnologijama uz uvjet da se dovoljno rano registrira tijelo koje je na putanji sudara sa Zemljom.

To su kinetički impaktor (udarač), a metoda se sastoji u slanju letjelice koja bi poslala navođeni “projektil” koji bi udario u asteroid veoma velikom brzinom (od 10 km/s pa naviše). Masa i brzina udarnog projektila bi dovela do male promjene u putanji asteroida. Cijeli scenarij ovisi od veličini asteroida, njegovom sastavu, tipu putanje itd. Ideja je da se ranije eksperimentalno pokuša ovo provesti na nekom asteroidu koji nije “opasan” kako bi se vidjeli efekti i izabrali adekvatni elementi za projektil.

Pored toga, razrađuje se i opcija nenuklearne eksplozije, metoda baziran na aktiviranju dovoljne količine klasičnog eksploziva koji bi na isti način kao nuklearna eksplozija “pomjerio” asteroid sa njegove putanje.

Slično tome, postoji opcija i aktiviranja ukopanog klasičnog eksploziva, a što bi veća količina eksploziva bila dopremljena na asteroid, to bi bilo efikasnije njegovo pomjeranje.

Osim navedenih metoda, razmatra se i opcija korištenja gravitacionog traktora, a Subašić-Kopić pojašnjava da su ideju predložili astronauti Ed Lu i Stan Love, gdje bi se koristila letjelica dovoljno velike mase koja bi naprosto lebdjela pokraj asteroida.

– Malo gravitaciono privlačenje između njih bilo bi dovoljno da skrene asteroid sa kursa ukoliko se takva letjelica pošalje dovoljno rano. Kasnije je predloženo učešće nekoliko letjelica (traktora) koje bi omogućile bolju kontrolu skretanja asteroida.

Posljedice udara

U slučaju da se ipak nađemo na putu ogromnog asteroida bez mogućnost da skrenemo njegovu putanju, Zemlja bi bila izložena strahovitoj katastrofi.

Predsjednica sarajevskog Astronomskog društva Orion navodi da objekt prečnika 10 km proizvodi eksploziju koja je jednaka 60 miliona megatona TNT (ekvivalentno zemljotresu od 12.4 Richterove skale). Objekt od jednog kilometra u prečniku proizveo bi eksploziju od “svega” 60.000 megatona (ekvivalentno zemljotresu magnitude 9.4 na Richterovoj skali). Na svom putu ka mjestu udara, asteroid gura zrak ispred sebe formirajući rupu u atmosferi, a prije nego što se zrak vrati da popuni rupu, materijal nastao udarom (materija tijela pretvorena u paru, materijal iz Zemljine kore i voda, ako je udar u okean) nahrupit će u rupu nastalu prodorom, pojašnjava ona.

– On može da dosegne visinu i do 100 km. U slučaju udara u okean, ogromna količina pare otićiće u zrak i proizvesti enormne eksplozije koje bi prevazilazile onu inicijalnu.

Na tlu, jednako na kopnu i moru, formirat će se krater, gdje će asteroid od desetak kilometara formirat krater od gotovo 150 km.

Osim ovih posljedica, došlo bi i do temperaturnih efekta.

– Prašina i čađ nastali nakon udara blokirat će Sunce. Više mjeseci ne biste mogli vidjeti vašu ruku postavljenu ispred lica. Dolazi do drastične kratkoročne redukcije toplote nazvane ‘udarna zima’. Fotosinteza biljaka se zaustavlja i lanac ishrane kolapsira. Ovo naglo hlađenje bi uskoro bilo zamijenjeno povećanjem temperature uslijed efekta staklenika, jer se povećava količina ugljen dioksida i vodene pare u zraku – kaže Subašić-Kopić.

Također, postoji opasnost i od stvaranja cunamija. Okeani prekrivaju gotovo 75 posto Zemljine površine, tako da je veća šansa da će asteroid pogoditi okean.

Asteroid će “razmaknuti” vodu i pogoditi dno formirajući krater, a istisnuta voda će kroz plimni val formirati cunami. Tijelo prečnika desetak kilometara koje bi udarilo u Tihi okean načinilo bi megacunami koji bi se prostirao na sve obale koje zahvataju vodene mase Pacifika.

Također, stvorile bi se i globalne vatrene oluje.

Materijal izbačen sa mjesta udara kroz rupu u atmosferi vratiće se i raspršiti po cijelom globus, a pri tome će se zagrijati tokom trenja sa atmosferom, kaže predsjednica AD Orion. Komadići stijena bit će dovoljno usijani da proizvedu jako mnogo infracrvenog zračenja, a toplota vrele kamene kiše izazvat će požare oko cijelog globusa. Ti mamutski požari podići će u atmosferu gotovo 70 milijardi tona čađi.

Kisele kiše

Kao da to nije dovoljno, stvorile bi se i kisele kiše.

Toplota nastala tokom udarnog vala u zraku bliže mjestu udara proizvest će veće količine azotnog monoksida i dioksida, kaže Subašić-Kopić. Molekule azotnog dioksida će miješanjem sa vodom preći u azotnu kiselinu, a te kisele kiše će uništavati lišće, dovesti do ugibanja organizama u gornjem dijelu okeana.

– Ovo će, skupa sa kasnijom ‘zimom’ dovesti do uništenja oko 90 posto svih morskih nanoplanktonskih vrsta. Treba se sjetiti da se najveći dio slobodnog kiseonika stvara fotosintezom od strane nanoplanktona. Istovremeno dolazi do razaranja ozonskog sloja. UV zračenje se pojačava i dovodi do uništenja malih organizama i biljaka koji su ključni elementi u lancu ishrane.

Sve navedeno ukazuje na ogromnu opasnost koju predstavljaju nebeska tijela, ali i na značaj razvoja metoda skretanja takvih asteroida i njihovog pravovremenog uočavanja.