Oči većine svijeta okrenute su prema Ukrajini. Prati se tragedija rata. Naime, svaki rat je prije svega tragedija, ali ne samo to. Iza priča o ratu stoji puno osjećaja; mržnja, glupost, zloba, nesposobnost. I svaki rat sa sobom nosi iznenađenja, a iza aktera koji sudjeluju u ratu često stoji duga historijska priča, tragična sama po sebi.
Mnoge je iznenadila vijest da Putin u Ukrajinu šalje Čečene, muslimane koji se mobiliziraju na trgu svog glavnog grada uz povike “Allahu Akbar!”. Pojavile su se snimke mobilizacije 20 hiljada bradatih Čečena na središnjem trgu njihovog glavnog grada Groznog.
Navodno je elitna paravojna jedinica Čečena već pokušala izvršiti atentat na predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, no u tome je spriječena.
Čečeni, historijski tragičari
Priča o Čečenima kao narodu prilično je tragična, a odnedavno i ironična. Ratovi su često splet bizarnih okolnosti, pa tako i ovaj u Ukrajini. Jedna od većih ironija je to što su muslimansku paravojsku naroda koji je ratovao upravo protiv Putina i Rusije mobilizirali sam Putin i pravoslavna Rusija da marširaju u borbi protiv većinski pravoslavne Ukrajine.
Čečeni su jedan od nekoliko desetaka naroda koji su se smjestili uz gorje Kavkaz, na samoj granici između istočne Europe i jugozapadne Azije. Nezavidna je to pozicija za život u bilo kojem historijskom razdoblju.
Razmjenjivali su se tu mnogi osvajači kroz historiju; Rim, Armensko Carstvo, Perzija, Sarmati, Parti, Mongoli, Arapi, Osmanlije, Rusko Carstvo i SSSR su samo neki. Većina tih velikih sila ratovala je preko Kavkaza, a mali narodi tog područja uvijek su im bili na putu, uvučeni u sukobe velikih carstava ni krivi ni dužni. Osmanlije i Rusi su ratovali preko tog područja, Mongoli i Arapi, Rimljani i Perzijci… Narode Kavkaza nije se puno pitalo o tome što će se događati u njihovoj regiji.
Takva historija je stvorila regiju koja je kao Balkan na steroidima. Tragična je i krvava historija tog kutka svijeta, a rat je sastavni dio života. Gotovo da nema generacije u historiji koja ga nije iskusila. Jedan od dužih ratova, odnosno sporadičnih sukoba, jer mali planinski narod i ne može drugačije ratovati, bio je protiv Ruskog Carstva.
Stotinama godina Čečeni su ratovali protiv Rusa, a kako su Rusi pravoslavci, onda su Čečeni postali muslimani, uglavnom kao čin otpora i prkosa. Danas im je vjera jedan od izvora identiteta.
Čečenska Republika je danas dio Rusije i ima određenu autonomiju. U njoj živi oko 1.3 milion ljudi, gotovo isključivo Čečena. No nije uvijek bilo tako. Do sredine 90-ih na prostoru današnje Čečenije živjelo je više od četvrt miliona Rusa. Danas ih je manje od 20 hiljada.
Prvi čečenski rat, Čečeni desetkovali rusku vojsku
Nestajanje Rusa iz Čečenije je rezultat dva jako krvava, kaotična i u konačnici uzaludna rata između Gruzijaca i Rusije nakon raspada SSSR-a.
Prvi čečenski rat trajao je od decembra 1994. do kraja augusta 1996. Uzrok rata je odbijanje čečenskog vodstva da potpiše tzv. Federalni ugovor 1992. između Rusije i 20 autonomnih republika unutar Rusije nakon raspada SSSR-a. Dapače, Čečenija je već godinu ranije proglasila neovisnost koju je većina stanovnika podržavala.
Za prvog predsjednika izabran je Džohar Dudajev, bivši major general vojnog zrakoplovstva SSSR-a koji je prvih 13 godina života proveo u progonstvu iz Čečenije sa svojom obitelji. Čečene je u progonstvo masovno otjerao Staljin zbog navodne suradnje s nacistima.
Dudajev je od Čečenije stvorio raj za kriminalce, uništio ekonomiju, zabranio učenje ruskog u školama i propisao da se čečenski jezik više ne piše ćirilicom nego latinicom. Nakon što je dobio odgovor iz Moskve da Rusija neće priznati neovisnu Čečensku Republiku, odgovorio je da ni Čečeni ne priznaju neovisnu Rusiju.
Nakon dvije godine neuspješnih pregovora vlasti u Moskvi su 1994. brzim napadom na glavni grad pokušale vratiti kontrolu nad odmetnutom regijom, ali je ruska vojska poražena nakon samo deset sati borbe.
Ubrzo nakon toga je pokrenut pravi napad i posljedično je uslijedio rat koji je odnio od 45 do 70 hiljada života, ovisno o procjenama. Udruge za ljudska prava su izbrojile 80 hiljada mrtvih civila pa je moguće da ukupni broj mrtvih daleko nadilazi 100 hiljada.
Izbjeglo je pola miliona ljudi, a glavni grad Čečenije Grozni pretrpio je najteže bombardiranje u Europi još od savezničkog bombardiranja njemačkog Dresdena u Drugom svjetskom ratu. Bombardiranje grada bilo je proizvoljno i procjenjuje se da su velik dio žrtava bili etnički Rusi, koji su činili oko četvrtinu stanovništva Čečenije. Zanimljivo je da su se uz Čečene protiv Rusa borili brojni strani dobrovoljci, od kojih su neki bili Ukrajinci.
No Grozni je ipak pao pod rusku vlast iako je demoralizirana ruska vojska pretrpjela teške gubitke. Čečenski separatisti su se nakon toga povukli u manja mjesta, a kasnije u planine. Ubrzo se okreću terorizmu i provode brojne talačke krize širom Rusije, među kojima se ističe talačka kriza u budjonovskoj bolnici.
U njoj se ruska policija pokazala kao krajnje nesposobna i u dva navrata nije uspjela osloboditi taoce, a Čečeni su prikazani kao krvoloci koji su sustavno ubijali taoce da bi natjerali Ruse na pregovore i koristili ih kao živi štit u borbama s policijom. Na kraju su ispregovarali povlačenje ruskih trupa iz Čečenije i osiguran prolaz do te zemlje, u zamjenu za one taoce koje još nisu bili ubili. Teroristi su se vratili u Čečeniju, gdje su dočekani kao heroji.
Iako je u aprilu 1996. Dudajev ubijen ruskom navođenom raketom, Čečeni su se pregrupirali i vratili kontrolu nad glavnim gradom. Pod prijetnjom ruske strane da će masovnim bombardiranjem sravniti Grozni sa zemljom, dvije strane se sastaju i potpisuju primirje prema kojem je grad demilitariziran, a do kraja godine su ruske snage napustile Čečeniju, čime je ona de facto sačuvala neovisnost.
U Prvom čečenskom ratu su se na strani Čečena, muslimana po vjeroispovijesti, borili i islamistički mudžahedini. Oni su 1999. napali susjednu republiku Dagestan, dio Rusije, da bi se sa separatistima iz Dagestana borili za neovisnost i te države.
Drugi čečenski rat, Putin se osvetio
Ruske snage su s lakoćom odbile taj napad i iskoristile ga kao casus belli (povod za rat) za Drugi čečenski rat, koji je trajao od augusta 1999. do aprila 2000. U to vrijeme je upravo Vladimir Putin bio premijer Rusije.
Napredovanje ruske vojske je bilo sporo i metodički planirano zbog straha da se ne ponovi fijasko kao u Prvom čečenskom ratu, kada je vojska Rusija imala ogromne gubitke. Prekomjerno granatiranje je korišteno kao vojna taktika. Grozni je opkoljen i ubrzo osvojen, a zbog prekomjerne upotrebe artiljerije grad je gotovo potpuno uništen.
Nakon što je ruska vojska osvojila glavni grad i okolna područja, Čečeni se povlače u planine i vode gerilsko ratovanje. Provode se teroristički napadi širom Rusije, odnosno postavljaju bombe u stanove u kojima žive porodice ruskih vojnika, trgovačke centre i druga mjesta okupljanja velikog broja ljudi.
Neki intelektualci, novinari i aktivisti su kasnije tvrdili da su ti teroristički napadi bili tzv. false flag akcije Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB), nasljednice sovjetske tajne službe KGB. To bi značilo da su terorističke napade širom Rusije organizirale tajne službe i za njih okrivile Čečene kako bi osigurale podršku javnosti za rat u Čečeniji.
Drugi cilj je bilo podizanje popularnosti nove stranke Jedinstvo, osnovane tek nekoliko mjeseci prije izbora u decembru 1999. Vladimir Putin je brzo podržao novu stranku. Važno je naglasiti da je prije nego što je postao premijer, Vladimir Putin bio direktor FSB-a, ruske tajne službe. Neki koji su javno govorili i pisali knjige o tome kako su FSB i Putin podmetali bombe po Rusiji, za što bi okrivljavali Čečene, preminuli su pod čudnim okolnostima.
Iako su se gerilski napadi s planina nastavili sve do 2009., već 2000. Rusija je praktički pobijedila u ratu. Cijena Drugog čečenskog rata bila je od 50.000 do 80.000 mrtvih, uglavnom civila, iako neki izvori navode i veće brojke. Potpuno je razrušen glavni grad Čečenije Grozni. Stvoreno je 300 hiljada privremenih izbjeglica, a većina stanovnika razvila je traume povezane s ratom, često PTSP. Tokom rata je bilo uobičajeno vidjeti djecu vojnike na čečenskoj strani.
Ubrzo nakon rata je narastao broj genetskih deformacija kod novorođenčadi u Gruziji, za što se krivi korištenje municije od osiromašenog uranija u ratu. Smrtnost novorođenčadi je najveća u Rusiji.
Današnja Čečenija je Putinova marioneta
Danas je na čelu Čečenije Ramzan Kadirov, nekadašnji borac za neovisnost u Prvom čečenskom ratu, a sada bliski Putinov suradnik. Iako je upravo Putin slomio otpor čečenskih boraca, pobijedio u Drugom čečenskom ratu i uništio glavni grad Čečenije, Kadirova odanost Putinu je neupitna.
Kadirov je u Čečeniji gospodar života i smrti, a na Putinov nalog šalje Čečene širom Rusije da obavljaju prljave poslove za režim, kao što su iznude, otmice, zastrašivanja političke opozicije i likvidacije.
Tako je jedan mali narod s podnožja Kavkaza postao Putinov instrument u održavanju korumpiranog sistema u Rusiji, a sada i topovsko meso za rat u Ukrajini. Narod čiju je neovisnost ukinuo baš Putin i koji je protiv Rusije u zadnja tri desetljeća vodio dva jako krvava rata, čije posljedice se osjećaju i danas. Isti narod koji se stoljećima bori protiv ruske hegemonije i protiv Rusije ratuje za svoju neovisnost.
Historijska tragikomedija, rekli bi cinici.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
