U Sultan Ahmedovoj – Čaršijskoj džamiji u Zenici jutros je klanjan bajram-namaz, čime je obilježen početak Ramazanskog bajrama na području Muftiluka zeničkog. Centralnu bajramsku svečanost predvodio je muftija zenički, hafiz prof. dr. Mevludin ef. Dizdarević, koji je održao i bajramsku hutbu, u kojoj je akcent stavio na iskrenost, vjeru i društvenu odgovornost.

Bajramskom programu prethodili su sabah-namaz, učenje sure Jasin za šehide, ilahije i kaside, te vazu–nasihat koji je održao hfz. mr. Enes ef. Beganović.

U svojoj hutbi, muftija Dizdarević je istakao važnost iskrene vjere i bogobojaznosti kao suštine svih dobrih djela.

“Jedino dok postimo smo potpuno iskreni i do kraja ogoljeni pred dragim Allahom, jer On jedini zna da li postimo i kako to činimo. Zato je za post toliko velika nagrada”, poručio je Dizdarević, osvrnuvši se i na opasnosti od lažne pobožnosti i površnog predstavljanja vjere u javnosti.

Posebnu poruku uputio je mladima i društvu u cjelini, pozvavši na očuvanje vrijednosti istinske pobožnosti kroz jednostavne, humane i svakodnevne geste dobrote, te upozorio na opasnosti današnjeg svijeta u kojem moć i sila zamjenjuju istinu i pravdu.

“Gaza nam je najbolja učiteljica šta bi bilo sa nama ako budemo opet slabi i neorganizovani”, naglasio je, pozivajući na jačanje institucija i ekonomske snage kao temelja stabilne i sigurne Bosne i Hercegovine.

“Svaka hvala i zahvala pripadaju Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo; Njemu se utječemo od zla naših duša i naših hrđavih djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko mu pravi put ne može ukazati. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, jedinoga i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. „O vi koji vjerujete, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i nipošto ne umirite osim kao muslimani.

U jednoj poznatoj predaji se veli da je Poslanik a.s. rekao da je lijepo mišljenje o Allahu ibadet. (Ahmed, Tirmizi, Hakim) Samim tim, husni zan ili pozitivno mišljenje o Stvoritelju dio je ispravnog vjerovanja a ono podrazumijeva svijest da sve što zadesi vjernika ubraja se u blagodati Gospodara. Tu podrazumijevamo ono što nam se desi od lijepih stvari ali i ono što u nekom trenutku vidimo lošim po nas. U husni zan treba misliti i početak i kraj ramazana koji su i jedan i drugi dio Allahove odredbe. Samim tim, njegov dolazak je milost od Gospodara kao i njegov odlazak i tako ih treba misliti. Zato je jedan mladi musliman na koncu ramazana počeo kukati kako mu je žao ramazana a stari dido mu je na to rekao: „Nemoj se ti kvartati u Božije“. I zaista, ne treba se kvartati u Božije već prihvatiti Allahovu odredbu sa osmijehom i sviješću da je Allah svakom dao onoliko koliko može ponijeti i koliko može podnijeti.

Ramazan jeste bio dobra prilika za osnaženje našeg imana i vjerovanja, za približavanje Stovritelju dobrim djelima ali i približavanje svih nas jednim drugim jer to je jedan od važnih ciljeva ramazana i posta.

No, jednu od stvari koju ramazan kod nas može i treba proizvesti jeste iskrenost u vjerovanju koja je tako potrebna uvijek a osobito u našem duhovnom i kulturnom kontekstu. Nijedan obred to ne može kod nas razviti kao post. Naime, kada klanjamo radimo to pred ljudima i sa ljudima i možemo to činiti iz mnoštvo razloga a samo jedan je pravi, a to je Allahovo zadovoljstvo. U društvu sa ljudima i hadž obavljamo i zekjat dajemo a jedino sa Allahom postimo. Mi čitav svijet možemo varati dok klanjamo, prikazivati se pobožnijim nego što jesmo dok dajemo velike novce za džamije ili za druge hajrate ali jedino dok postimo smo potpuno iskreni i do kraja ogoljeni pred dragim Allahom jer on jedino zna da li postimo i kako to činimo. Zato je za post toliko velika nagrada da se ne ubraja u redovne skale dobrih djela od deset do sedam stotina puta. Gospodar je rekao: „Post je moj i ja za post posebno nagrađujem“. Allah nagrađuje našu iskrenost, našu posvećenost svome Gospodaru koju jedino on zna kolika je.

Iskrenost je, treba to uvijek imati na umu, najvažniji sadržaj naših dobrih djela.

Iskrenost daje specifičnu težinu svemu onome što radimo. Kao što vuna i olovo nisu jednaki tako isto nisu jednaki ni ibadet koji se čini sa iskrenošću i onaj koji se čini iz drugih razloga. Zbog čega je ovo važno pitanje? Naime, svaki put u muslimanskoj historiji kada se dešava da vjera i vjernici dobijaju i važne društvene pozicije kao zakonomjerna posljedica razvija se u tim društvima i rijaluk samodokazivnaje i munafikluk kao patvorena i lažna pobožnost. Kada je bivanjem muslimanom društveno opasno, i kada od toga nema koristi na dunjaluku tada nema opasnosti od munafikluka među muslimanima. Ali kada islam zauzme društvenu pozicioniranost tada se javlja opasnost od tih opakih bolesti protiv kojih se moramo boriti. Poznato je da u doba mekanskog islama kada su muslimani bili proganjana i društveno marginalizirana skupina tada nije bilo munafikluka jer biti musliman značilo je samo tvoju štetu barem na ovom svijetu. Kada se situacija promijenila u Medini tada se javljaju i ajeti o munaifcima i pojava te društvene skupine koja iznutra izjeda muslimansku zajednicu.

Isto tako, prije agresije na Bosnu i Hecegovinu džamije su bile prazne, vjera i vjernici bili proganjani i osuđeni na društvenu beznačajnost. Ko je htio uspjeti u društvu morao se javno deklarisati protiv vjere. Sada je situacija u nekom smislu drugačija i sada se javlja fenomen rijaluka u vjeri i još gore munafiklula. Da se ne lažemo, svi mi volimo da se drugima prikažemo u što ljepšem svjetlu. Svi smo se jutros lijepo odjenuli, namirisali i uredili ali to nije laž niti pogrešno predstavljanje. Laž je kada to radimo da zadobijemo neku korist od drugih ljudi. Poslanik je rekao da je hvaljenje u lice jedna drugog bacanje prašine u oči. Međutim, to ne znači da ne treba da govorimo lijepo jedan o drugom, da ne smijemo hvaliti i podsticati jedan drugog jer je i Poslanik bodrio ashabe. Sjetimo se kako je nazivao Ebu Bekra Essidik hvaleći njegovu vjeru. To prije svega znači da ne smijemo da se hvalimo sa željom da ostvarimo neku dunjalučku korist, neki sitni interes, neku podvalu i pasjaluk. To je bacanje prašine u oči i toga danas ima toliko puno da čim te neko počne neumjereno hvaliti odmah pitaj:

„Šta ti treba?
Da budemo jasni, neka mi niko ne govori kako je vjera privatna stvar, kako treba da se živi u intimi svoga doma a da pri tome svaka dunjalučka budalešćina bude svima nama gurana pod nos i dan i noć. Vjera treba da bude i u javnosti prisutna da lijep i dostojanstven način.

Ono što želimo kazati jeste da moramo poćeti vrednovati onu pobožnost koja ocrtava kvalitet iskrenosti a ona se vidi u sitnicama i jednostavnim stvarima a ne u krupnim i pompeznim djelima koja su naoko velika a u suštini šuplja i beznačajna.

Naš hafiz Ismet ef. Spahić je znao kazati: „Volim ljude koji će ubrzati korak kad im auto stane na pješačkom prelazu i kimnuti vozaću u znak zahvale. Volim ljude koji će kada dobiju račun od 19 maraka pustiti i onu jednu marku do 20, pa makar mu bila i zadnja i one koji neće ući u trgovinu pet minuta prije kraja radnog vremena. Volim one koji će u prolazi pomaziti mačku koja im se gura oko noge, i pridržati ulazna vrata osobi koja ide iza njih, one koji će na kasi brzo platiti i utrpati svoje stvari u kolica i one koji će dignuti voćku usred trgovine koja je nekom drugom pala na pod.“

Hvala Allahu takvih ljudi ima dosta među nama samo ih nemojte tražiti među onima koji se silom guraju do prvih safova, koji su grlati da brane vjeru i islam od drugih koji se bore za pravi islam preko leđa drugih muslimana. Kažu da je u zatvoru sa Huseinom Đozom bio neki musliman koji je povazdan učio Kur’an i došao do Đoze da mu prouči hatmensku dovu. Onda mu je Đozo rekao: „Dovu ti učiti neću a tebi bi bilo bolje da manje učiš Kur’an a da tokom noći ne doturaš cedulje stražarima o tome šta su drugi muslimani govorili tokom dana“. Gdje god vidite pojačanu pobožnost u vanjskoj formi vrlo često to govori o slaboj vjeri u sadržaju. Narodna poslovica opisuje takve kada kaže kada najviše grmi najmanje kiše bude. Ili ona da puno melje a malo mliva daje. Dakle puno priča a malo fajde od tog govora ima.

Hvala Allahu ima mnogo i drugih primjera koji govore da prava vjera još živi među nama. Znam profesore sa fakulteta koji ostanu da čiste abdesthane kada svijet ode. Znam i neke ljekare koji su uzeli u ime Allaha da čiste džamije svake hefte. Znam i takve koji kada biraju jabuke na pijaci obavezno uzmu i koju slabiju da onaj prodavac ne mora podnijeti svu štetu. Znam i one koji se ne cijenjkaju na pijaci oko sira i mlijeka već plate i pretplate koliko traže jer zna kolika je muka sir i mlijeko proizvesti. To su geste čiste pobožnosti koje nam trebaju danas kada su nam džamije pune i kada trebamo u svoje srce bez srkleta i iskreno pogledati.

Ako to budemo radili onda će onaj temeljni cilj ramazana a to je takvaluk i bogobojaznost koju Allah pominje biti bliži ostvarenju u našim životima.
Poštovana braćo; u ramazan smo ušli sa krizom i zebnjom za našu državu koju smo krvavim računom platili. Svi vidimo da se svijet pred našim očima mijenja i da se stvara neka nova svjetska konstelacija koja ne priznaje slabost, nježnost, moral i istinu kao kriterijume za djelovanje. Današnja pravila u svijetu su moć, sila, zakon jačeg nasuprot proklamovanim deklaracijama o pravima slabijih. U sadašnjoj stvarnosti imat ćemo slobode i prava koliko ih mognete sebi osigurati. Mi moramo svijet gledati onakvim kakav on jeste bez plačljive sentimentalnosti, bež lažnih iluzija. Gaza nam je najbolja učiteljica šta bi bilo sa nama ako budemo opet slabi i neorganizovani. Zato moramo prvo biti ekonomski jaki, iz ekonomske snage proizlazi politička i svaka druga snaga. Da bismo to ostvarili nužne su jake institucije koje će djelovati na temelju pravednih i jasnih pravila, jednakih za sve. A kada je tako onda neka ispred nas stanu najbolji i najuspješniji. Samo tako ćemo našoj djeci osigurati sigurniju budućnost u Bosni i Hercegovini na nesigurnom području Balkana.

Molimo Allaha da vam primi dobra djela, vaš post, namaz i zekjat vaš, da vam oprosti svaki grijeh koji ste učinili, da vam podari zdravlja i duga života, sreću u porodici i na radnom mjestu. I molimo ga da ovoj državi Bosni i Hercegovini podari mir i sigurnost do Sudnega dana za sve dobre ljude koji u njoj žive.”

U okviru obilježavanja Ramazanskog bajrama, večeras će u sportskoj dvorani u Maglaju, s početkom u 18.30 sati, biti održan bajramski koncert pod nazivom “Evo mome srcu radosti”.

Program obilježavanja Ramazanskog bajrama nastavlja se i u narednim danima. U ponedjeljak, 31. marta, bit će obilježen Dan šehida u svim medžlisima Muftiluka zeničkog, dok je centralna svečanost planirana u Žepču, na Šehidskom mezarju u Gornjoj Mahali, s početkom u 13.30 sati.

Na kraju bajramskih aktivnosti, u utorak, 1. aprila, delegacija Muftijstva zeničkog i Medžlisa Islamske zajednice Zenica posjetit će Kazneno-popravni zavod Zenica u 11.00 sati.

Bajram šerif mubarek olsun!

U Sultan Ahmedovoj – Čaršijskoj džamiji u Zenici jutros je klanjan bajram-namaz, čime je obilježen početak Ramazanskog bajrama na području Muftiluka zeničkog. Centralnu bajramsku svečanost predvodio je muftija zenički, hafiz prof. dr. Mevludin ef. Dizdarević, koji je održao i bajramsku hutbu, u kojoj je akcent stavio na iskrenost, vjeru i društvenu odgovornost.

Bajramskom programu prethodili su sabah-namaz, učenje sure Jasin za šehide, ilahije i kaside, te vazu–nasihat koji je održao hfz. mr. Enes ef. Beganović.

U svojoj hutbi, muftija Dizdarević je istakao važnost iskrene vjere i bogobojaznosti kao suštine svih dobrih djela.

“Jedino dok postimo smo potpuno iskreni i do kraja ogoljeni pred dragim Allahom, jer On jedini zna da li postimo i kako to činimo. Zato je za post toliko velika nagrada”, poručio je Dizdarević, osvrnuvši se i na opasnosti od lažne pobožnosti i površnog predstavljanja vjere u javnosti.

Posebnu poruku uputio je mladima i društvu u cjelini, pozvavši na očuvanje vrijednosti istinske pobožnosti kroz jednostavne, humane i svakodnevne geste dobrote, te upozorio na opasnosti današnjeg svijeta u kojem moć i sila zamjenjuju istinu i pravdu.

“Gaza nam je najbolja učiteljica šta bi bilo sa nama ako budemo opet slabi i neorganizovani”, naglasio je, pozivajući na jačanje institucija i ekonomske snage kao temelja stabilne i sigurne Bosne i Hercegovine.

“Svaka hvala i zahvala pripadaju Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo; Njemu se utječemo od zla naših duša i naših hrđavih djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko mu pravi put ne može ukazati. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, jedinoga i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. „O vi koji vjerujete, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i nipošto ne umirite osim kao muslimani.

U jednoj poznatoj predaji se veli da je Poslanik a.s. rekao da je lijepo mišljenje o Allahu ibadet. (Ahmed, Tirmizi, Hakim) Samim tim, husni zan ili pozitivno mišljenje o Stvoritelju dio je ispravnog vjerovanja a ono podrazumijeva svijest da sve što zadesi vjernika ubraja se u blagodati Gospodara. Tu podrazumijevamo ono što nam se desi od lijepih stvari ali i ono što u nekom trenutku vidimo lošim po nas. U husni zan treba misliti i početak i kraj ramazana koji su i jedan i drugi dio Allahove odredbe. Samim tim, njegov dolazak je milost od Gospodara kao i njegov odlazak i tako ih treba misliti. Zato je jedan mladi musliman na koncu ramazana počeo kukati kako mu je žao ramazana a stari dido mu je na to rekao: „Nemoj se ti kvartati u Božije“. I zaista, ne treba se kvartati u Božije već prihvatiti Allahovu odredbu sa osmijehom i sviješću da je Allah svakom dao onoliko koliko može ponijeti i koliko može podnijeti.

Ramazan jeste bio dobra prilika za osnaženje našeg imana i vjerovanja, za približavanje Stovritelju dobrim djelima ali i približavanje svih nas jednim drugim jer to je jedan od važnih ciljeva ramazana i posta.

No, jednu od stvari koju ramazan kod nas može i treba proizvesti jeste iskrenost u vjerovanju koja je tako potrebna uvijek a osobito u našem duhovnom i kulturnom kontekstu. Nijedan obred to ne može kod nas razviti kao post. Naime, kada klanjamo radimo to pred ljudima i sa ljudima i možemo to činiti iz mnoštvo razloga a samo jedan je pravi, a to je Allahovo zadovoljstvo. U društvu sa ljudima i hadž obavljamo i zekjat dajemo a jedino sa Allahom postimo. Mi čitav svijet možemo varati dok klanjamo, prikazivati se pobožnijim nego što jesmo dok dajemo velike novce za džamije ili za druge hajrate ali jedino dok postimo smo potpuno iskreni i do kraja ogoljeni pred dragim Allahom jer on jedino zna da li postimo i kako to činimo. Zato je za post toliko velika nagrada da se ne ubraja u redovne skale dobrih djela od deset do sedam stotina puta. Gospodar je rekao: „Post je moj i ja za post posebno nagrađujem“. Allah nagrađuje našu iskrenost, našu posvećenost svome Gospodaru koju jedino on zna kolika je.

Iskrenost je, treba to uvijek imati na umu, najvažniji sadržaj naših dobrih djela.

Iskrenost daje specifičnu težinu svemu onome što radimo. Kao što vuna i olovo nisu jednaki tako isto nisu jednaki ni ibadet koji se čini sa iskrenošću i onaj koji se čini iz drugih razloga. Zbog čega je ovo važno pitanje? Naime, svaki put u muslimanskoj historiji kada se dešava da vjera i vjernici dobijaju i važne društvene pozicije kao zakonomjerna posljedica razvija se u tim društvima i rijaluk samodokazivnaje i munafikluk kao patvorena i lažna pobožnost. Kada je bivanjem muslimanom društveno opasno, i kada od toga nema koristi na dunjaluku tada nema opasnosti od munafikluka među muslimanima. Ali kada islam zauzme društvenu pozicioniranost tada se javlja opasnost od tih opakih bolesti protiv kojih se moramo boriti. Poznato je da u doba mekanskog islama kada su muslimani bili proganjana i društveno marginalizirana skupina tada nije bilo munafikluka jer biti musliman značilo je samo tvoju štetu barem na ovom svijetu. Kada se situacija promijenila u Medini tada se javljaju i ajeti o munaifcima i pojava te društvene skupine koja iznutra izjeda muslimansku zajednicu.

Isto tako, prije agresije na Bosnu i Hecegovinu džamije su bile prazne, vjera i vjernici bili proganjani i osuđeni na društvenu beznačajnost. Ko je htio uspjeti u društvu morao se javno deklarisati protiv vjere. Sada je situacija u nekom smislu drugačija i sada se javlja fenomen rijaluka u vjeri i još gore munafiklula. Da se ne lažemo, svi mi volimo da se drugima prikažemo u što ljepšem svjetlu. Svi smo se jutros lijepo odjenuli, namirisali i uredili ali to nije laž niti pogrešno predstavljanje. Laž je kada to radimo da zadobijemo neku korist od drugih ljudi. Poslanik je rekao da je hvaljenje u lice jedna drugog bacanje prašine u oči. Međutim, to ne znači da ne treba da govorimo lijepo jedan o drugom, da ne smijemo hvaliti i podsticati jedan drugog jer je i Poslanik bodrio ashabe. Sjetimo se kako je nazivao Ebu Bekra Essidik hvaleći njegovu vjeru. To prije svega znači da ne smijemo da se hvalimo sa željom da ostvarimo neku dunjalučku korist, neki sitni interes, neku podvalu i pasjaluk. To je bacanje prašine u oči i toga danas ima toliko puno da čim te neko počne neumjereno hvaliti odmah pitaj:

„Šta ti treba?
Da budemo jasni, neka mi niko ne govori kako je vjera privatna stvar, kako treba da se živi u intimi svoga doma a da pri tome svaka dunjalučka budalešćina bude svima nama gurana pod nos i dan i noć. Vjera treba da bude i u javnosti prisutna da lijep i dostojanstven način.

Ono što želimo kazati jeste da moramo poćeti vrednovati onu pobožnost koja ocrtava kvalitet iskrenosti a ona se vidi u sitnicama i jednostavnim stvarima a ne u krupnim i pompeznim djelima koja su naoko velika a u suštini šuplja i beznačajna.

Naš hafiz Ismet ef. Spahić je znao kazati: „Volim ljude koji će ubrzati korak kad im auto stane na pješačkom prelazu i kimnuti vozaću u znak zahvale. Volim ljude koji će kada dobiju račun od 19 maraka pustiti i onu jednu marku do 20, pa makar mu bila i zadnja i one koji neće ući u trgovinu pet minuta prije kraja radnog vremena. Volim one koji će u prolazi pomaziti mačku koja im se gura oko noge, i pridržati ulazna vrata osobi koja ide iza njih, one koji će na kasi brzo platiti i utrpati svoje stvari u kolica i one koji će dignuti voćku usred trgovine koja je nekom drugom pala na pod.“

Hvala Allahu takvih ljudi ima dosta među nama samo ih nemojte tražiti među onima koji se silom guraju do prvih safova, koji su grlati da brane vjeru i islam od drugih koji se bore za pravi islam preko leđa drugih muslimana. Kažu da je u zatvoru sa Huseinom Đozom bio neki musliman koji je povazdan učio Kur’an i došao do Đoze da mu prouči hatmensku dovu. Onda mu je Đozo rekao: „Dovu ti učiti neću a tebi bi bilo bolje da manje učiš Kur’an a da tokom noći ne doturaš cedulje stražarima o tome šta su drugi muslimani govorili tokom dana“. Gdje god vidite pojačanu pobožnost u vanjskoj formi vrlo često to govori o slaboj vjeri u sadržaju. Narodna poslovica opisuje takve kada kaže kada najviše grmi najmanje kiše bude. Ili ona da puno melje a malo mliva daje. Dakle puno priča a malo fajde od tog govora ima.

Hvala Allahu ima mnogo i drugih primjera koji govore da prava vjera još živi među nama. Znam profesore sa fakulteta koji ostanu da čiste abdesthane kada svijet ode. Znam i neke ljekare koji su uzeli u ime Allaha da čiste džamije svake hefte. Znam i takve koji kada biraju jabuke na pijaci obavezno uzmu i koju slabiju da onaj prodavac ne mora podnijeti svu štetu. Znam i one koji se ne cijenjkaju na pijaci oko sira i mlijeka već plate i pretplate koliko traže jer zna kolika je muka sir i mlijeko proizvesti. To su geste čiste pobožnosti koje nam trebaju danas kada su nam džamije pune i kada trebamo u svoje srce bez srkleta i iskreno pogledati.

Ako to budemo radili onda će onaj temeljni cilj ramazana a to je takvaluk i bogobojaznost koju Allah pominje biti bliži ostvarenju u našim životima.
Poštovana braćo; u ramazan smo ušli sa krizom i zebnjom za našu državu koju smo krvavim računom platili. Svi vidimo da se svijet pred našim očima mijenja i da se stvara neka nova svjetska konstelacija koja ne priznaje slabost, nježnost, moral i istinu kao kriterijume za djelovanje. Današnja pravila u svijetu su moć, sila, zakon jačeg nasuprot proklamovanim deklaracijama o pravima slabijih. U sadašnjoj stvarnosti imat ćemo slobode i prava koliko ih mognete sebi osigurati. Mi moramo svijet gledati onakvim kakav on jeste bez plačljive sentimentalnosti, bež lažnih iluzija. Gaza nam je najbolja učiteljica šta bi bilo sa nama ako budemo opet slabi i neorganizovani. Zato moramo prvo biti ekonomski jaki, iz ekonomske snage proizlazi politička i svaka druga snaga. Da bismo to ostvarili nužne su jake institucije koje će djelovati na temelju pravednih i jasnih pravila, jednakih za sve. A kada je tako onda neka ispred nas stanu najbolji i najuspješniji. Samo tako ćemo našoj djeci osigurati sigurniju budućnost u Bosni i Hercegovini na nesigurnom području Balkana.

Molimo Allaha da vam primi dobra djela, vaš post, namaz i zekjat vaš, da vam oprosti svaki grijeh koji ste učinili, da vam podari zdravlja i duga života, sreću u porodici i na radnom mjestu. I molimo ga da ovoj državi Bosni i Hercegovini podari mir i sigurnost do Sudnega dana za sve dobre ljude koji u njoj žive.”

U okviru obilježavanja Ramazanskog bajrama, večeras će u sportskoj dvorani u Maglaju, s početkom u 18.30 sati, biti održan bajramski koncert pod nazivom “Evo mome srcu radosti”.

Program obilježavanja Ramazanskog bajrama nastavlja se i u narednim danima. U ponedjeljak, 31. marta, bit će obilježen Dan šehida u svim medžlisima Muftiluka zeničkog, dok je centralna svečanost planirana u Žepču, na Šehidskom mezarju u Gornjoj Mahali, s početkom u 13.30 sati.

Na kraju bajramskih aktivnosti, u utorak, 1. aprila, delegacija Muftijstva zeničkog i Medžlisa Islamske zajednice Zenica posjetit će Kazneno-popravni zavod Zenica u 11.00 sati.

Bajram šerif mubarek olsun!