U emisiji Život na marginama na temu zanata donosimo životne priče Mirnese Fetić i Sabine Kavaz koje se i danas bave zanatom ili su svoj zanat pretvorile u unosan posao.

Na Starom gradu u Vranduku svakodnevno svi posjetioci mogu kupiti starine, unikatna heklanja i suvenire od drveta ručno rađene koje prave žene Vranduka. Jedna od njih je i Mirnesa Fetić koja je kazala da se bavi turizmom s obzirom da joj proizvodi koje prodaje uveliko korist donose tokom turističke sezone. Fetić je heklati počela još kao djevojčica, a sve je naučila od svoje majke koja, kao i ona, prodaje svoje proizvode u Starom gradu u Vranduku. Heklanje joj je odmor za dušu i tijelo, ali korist je ove godine veoma mala.

“S obzirom da je ovo stari bosanski grad, posjete su nam bile do ove godine sto postotne. Sada imamo probleme zbog tunela i nemamo posjeta nikako. Turizam je smanjen, žene što prodaju vezanje, heklanje i suvenire od drveta, ništa ne prodaju. Sreća ne živimo od toga”, kaže Fetić.

Dodala je da ovo nije toliko cijenjen rad, ali da neko radi zbog finansijske koristi, a neko zbog novca. Svakome je, kako kaže, drago zaraditi dodatni novac, ali kod nje više preovladava ljubav.

“Sada se ne može živjeti od ovoga te moramo dodatno raditi. Imam tri kćerke, muž radi na Željeznicama FBiH. Od ovog ručnog rada se ne može sada živjeti, a nije mogla ni majka. Međutim kada nam svakodnevno dolaze turisti, kako je to bilo do ove godine, znala sam zaraditi po 100 KM dnevno. Ko nije imao drugog primanja to mu je dobrodošlo. Međutim, sada nema posla”, izjavila je Fetić.

Rođena je i odrasla u Vranduku te nema želje da ide negdje van mjesta u kojem je izgradila svoj život. Ističe kako je Vranduk prelijep za život, ali da radovi u tunelu Vranduk stvaraju brojne probleme mještanima u pružanju pomoći, transporta i prijevoza.

“Prepušteni smo sami sebi. Nemamo oznake za autobusku stanicu, ali Hitna i policija nas izludiše zbog rotacija i sirena. Pustite dijete vani da se igra i na svaku sirenu ustajete da vidite jel sve uredu. Zadovoljna sam životom u Vranduku. Najbitnija mi je ljubav i porodica da i kad imamo i nemamo da nam je isto”, dodala je naša sagovornica.

Njene tri kćerke nisu zainteresovane za heklanje, ali su izabrale zanate. Najstarija želi biti frizerka, srednja završava školu za kuhara, dok najmlađa još uvijek nije odlučila svoju struku.

Cijene njenih proizvoda, heklanja i drugih suvenira su iste za sve posjetioce, kako za domaće tako i za goste koji su dolazili proteklih godina iz svih dijelova svijeta. Sporazumijevaju se uglavnom na engleskom jeziku, ali i ‘nogama i rukama’.

“Znamo malo engleskog, kćerke to bolje, a ja znam njemački. Naučila sam osnovne riječi engleskog, dok s turistima iz Arapskih Emirata dolaze prevodioci”, kaže naša sagovornica.

Zadovoljna je životom u Vranduku iako nemaju sve što ljudi u gradu imaju nadohvat ruke. Ipak, ništa im ne nedostaje i ništa nije toliko bitno u malom starom gradu iznad Bosne. Svoje kćerke je naučila da novac nije sve u životu.

“Mislim da će kćerke ostati u Vranduku, tako sam ih odgojila da znaju da pare nisu sve. Ljubav, prijateljstvo i porodica su najvrijedniji na svijetu. Možda imaju želju da negdje odu, ali vjerujem da bi se vratili. Otišlo je dosta mladih, jer nisu zadovoljni s platama. Moj brat je prvi otišao i kuhar je u Sloveniji. Mojoj kćerki kuharici je želja da ode s dajdžom da bude svjetska kuharica, a najstarija želi da kupi auto i uživa u životu. Ne tražimo mnogo. Ne želimo samo biti ovisnici o nekome. Trudimo se da imamo za normalan život, priuštimo sebi odlazak na more ili nešto tome slično”, zaključila je Fetić.

Sabina Kavaz je vlasnica firme Žaluzine Style, ali prije svega supruga, majka i učiteljica već 24 godine u jednoj školi na selu.

U prosvjeti je od 1995. godine i taj posao i danas radi s dosta ljubavi. Međutim, s obzirom da plaće u prosvjeti nisu toliko visoke odlučila je 2008. godine pokrenuti biznis sa žaluzinama koji je u početku bio kao zanat, s obzirom da su ručno pravili žaluzine, a danas veliki porodični posao.

“Počeli smo praviti žaluzine, uključili i djecu da slažu, griješili su, ali se sve pravilo. Teška su to bila vremena, trebalo je to sve upakovati, ali djeca su rasla i mi smo počeli rasti. Od žaluzina smo došli do stolarije, roletna i sve za uređenje doma. Bilo je teško uskladiti sve te obaveze od majke, supruge, učiteljice, ali uz trud, rad, predanost i podršku supruga i djece, to ne bi bilo ovako kako je to danas”, izjavila je Kavaz na početku razgovora.

Ističe kako je to recept za zagarantovani uspijeh, ali i da su  radili po 24 sata dnevno i bili dostupni svojim kupcima. Iako je danas ručnu proizvodnju zamijenila mašina, ipak dosta posla se i danas uradi ručno.

“Sve je to u početku bio zanat ili hobi. Hvala Bogu, dočekala sam da djeca rade punom parom. Završili su školu i sada rade u našoj firmi. Razlika u poslovanju prije deset godina i danas ogleda se u tome da je prije bilo manje novca, ali sada ima posla i novca, ali ne znam hoće li imati ko raditi. Ne ulazim u nečiji život, ali svi koji misle da im je bolje vani, neka probaju”, pojašnjava naša sagovornica.

Ističe kako je biti žena danas fino, ali da sve zavisi od ličnog angažmana, truda, rada, zalaganja i discipline. Dodala je da je žena bolji organizator, s boljim instiktima, ali da im je potrebno više ovlaštenja. Uzor u životu joj je majka, a biti učiteljica danas nije lako.

“Moj uzor i vodilja je moja majka koja je imala četiri razreda osnovne škole. Borbenost sam naučila od nje, a od javnih ličnosti nemam uzora. Danas, biti učiteljica, je jako teško. Šta je dovelo do toga ne znam, ali mi moramo biti uzor u ponašanju mladim naraštajima, da ih pravilno usmjeravamo bez obzira na trenutnu situaciju, da se posvetimo odgoju mladih, a sve to kreće od prvog razreda”, dodala je Kavaz.

Od početka rada u prosvjeti zaposlena je u školi na selu gdje je zadovoljna svojim radom, ali i odnosnom s učenicima i školom. Sve probleme rješavaju razgovorom, a odlazak mladih se ne primijeti u njenoj školi koja ima veliki broj djece.

“Kod nas u školi ima mnogo djece. To je rijetkost u ovim vremenima. Imamo problem prostora, ali bila sam na putovanju kroz Krajinu, obišla sam školu koja je prazna u Sanskom Mostu. Žalosno je i ne znam šta uraditi da mlade ostavimo. Mi smo kao pojedinci nemoćni, ali mi u firmi radimo na tome. Razlog nisu samo finansije. Imala sam par slučajeva da ljudi odlaze, ali nije bilo do novca. Uglavnom idu zbog situacije u državi, zbog djece kojoj žele prirediti bolju budućnost. Imam iskustva i s Njemačkom i Austrijom, ali nigdje se ne živi kao u Bosni i Hercegovini”, kazala je naša sagovornica.

Na kraju je slušateljima Radija Zenit poručila da se u životu ne trebaju bojati.

“Ne treba se bojati. Trebamo sprovoditi ideje, truditi se maksimalno. Ne trebamo gaziti preko leševa da bismo ostvarili ciljeve. Samo uz trud, iako je teško, doći će i rezultat”, zaključila je Kavaz.

U emisiji Život na marginama na temu zanata donosimo životne priče Mirnese Fetić i Sabine Kavaz koje se i danas bave zanatom ili su svoj zanat pretvorile u unosan posao.

Na Starom gradu u Vranduku svakodnevno svi posjetioci mogu kupiti starine, unikatna heklanja i suvenire od drveta ručno rađene koje prave žene Vranduka. Jedna od njih je i Mirnesa Fetić koja je kazala da se bavi turizmom s obzirom da joj proizvodi koje prodaje uveliko korist donose tokom turističke sezone. Fetić je heklati počela još kao djevojčica, a sve je naučila od svoje majke koja, kao i ona, prodaje svoje proizvode u Starom gradu u Vranduku. Heklanje joj je odmor za dušu i tijelo, ali korist je ove godine veoma mala.

“S obzirom da je ovo stari bosanski grad, posjete su nam bile do ove godine sto postotne. Sada imamo probleme zbog tunela i nemamo posjeta nikako. Turizam je smanjen, žene što prodaju vezanje, heklanje i suvenire od drveta, ništa ne prodaju. Sreća ne živimo od toga”, kaže Fetić.

Dodala je da ovo nije toliko cijenjen rad, ali da neko radi zbog finansijske koristi, a neko zbog novca. Svakome je, kako kaže, drago zaraditi dodatni novac, ali kod nje više preovladava ljubav.

“Sada se ne može živjeti od ovoga te moramo dodatno raditi. Imam tri kćerke, muž radi na Željeznicama FBiH. Od ovog ručnog rada se ne može sada živjeti, a nije mogla ni majka. Međutim kada nam svakodnevno dolaze turisti, kako je to bilo do ove godine, znala sam zaraditi po 100 KM dnevno. Ko nije imao drugog primanja to mu je dobrodošlo. Međutim, sada nema posla”, izjavila je Fetić.

Rođena je i odrasla u Vranduku te nema želje da ide negdje van mjesta u kojem je izgradila svoj život. Ističe kako je Vranduk prelijep za život, ali da radovi u tunelu Vranduk stvaraju brojne probleme mještanima u pružanju pomoći, transporta i prijevoza.

“Prepušteni smo sami sebi. Nemamo oznake za autobusku stanicu, ali Hitna i policija nas izludiše zbog rotacija i sirena. Pustite dijete vani da se igra i na svaku sirenu ustajete da vidite jel sve uredu. Zadovoljna sam životom u Vranduku. Najbitnija mi je ljubav i porodica da i kad imamo i nemamo da nam je isto”, dodala je naša sagovornica.

Njene tri kćerke nisu zainteresovane za heklanje, ali su izabrale zanate. Najstarija želi biti frizerka, srednja završava školu za kuhara, dok najmlađa još uvijek nije odlučila svoju struku.

Cijene njenih proizvoda, heklanja i drugih suvenira su iste za sve posjetioce, kako za domaće tako i za goste koji su dolazili proteklih godina iz svih dijelova svijeta. Sporazumijevaju se uglavnom na engleskom jeziku, ali i ‘nogama i rukama’.

“Znamo malo engleskog, kćerke to bolje, a ja znam njemački. Naučila sam osnovne riječi engleskog, dok s turistima iz Arapskih Emirata dolaze prevodioci”, kaže naša sagovornica.

Zadovoljna je životom u Vranduku iako nemaju sve što ljudi u gradu imaju nadohvat ruke. Ipak, ništa im ne nedostaje i ništa nije toliko bitno u malom starom gradu iznad Bosne. Svoje kćerke je naučila da novac nije sve u životu.

“Mislim da će kćerke ostati u Vranduku, tako sam ih odgojila da znaju da pare nisu sve. Ljubav, prijateljstvo i porodica su najvrijedniji na svijetu. Možda imaju želju da negdje odu, ali vjerujem da bi se vratili. Otišlo je dosta mladih, jer nisu zadovoljni s platama. Moj brat je prvi otišao i kuhar je u Sloveniji. Mojoj kćerki kuharici je želja da ode s dajdžom da bude svjetska kuharica, a najstarija želi da kupi auto i uživa u životu. Ne tražimo mnogo. Ne želimo samo biti ovisnici o nekome. Trudimo se da imamo za normalan život, priuštimo sebi odlazak na more ili nešto tome slično”, zaključila je Fetić.

Sabina Kavaz je vlasnica firme Žaluzine Style, ali prije svega supruga, majka i učiteljica već 24 godine u jednoj školi na selu.

U prosvjeti je od 1995. godine i taj posao i danas radi s dosta ljubavi. Međutim, s obzirom da plaće u prosvjeti nisu toliko visoke odlučila je 2008. godine pokrenuti biznis sa žaluzinama koji je u početku bio kao zanat, s obzirom da su ručno pravili žaluzine, a danas veliki porodični posao.

“Počeli smo praviti žaluzine, uključili i djecu da slažu, griješili su, ali se sve pravilo. Teška su to bila vremena, trebalo je to sve upakovati, ali djeca su rasla i mi smo počeli rasti. Od žaluzina smo došli do stolarije, roletna i sve za uređenje doma. Bilo je teško uskladiti sve te obaveze od majke, supruge, učiteljice, ali uz trud, rad, predanost i podršku supruga i djece, to ne bi bilo ovako kako je to danas”, izjavila je Kavaz na početku razgovora.

Ističe kako je to recept za zagarantovani uspijeh, ali i da su  radili po 24 sata dnevno i bili dostupni svojim kupcima. Iako je danas ručnu proizvodnju zamijenila mašina, ipak dosta posla se i danas uradi ručno.

“Sve je to u početku bio zanat ili hobi. Hvala Bogu, dočekala sam da djeca rade punom parom. Završili su školu i sada rade u našoj firmi. Razlika u poslovanju prije deset godina i danas ogleda se u tome da je prije bilo manje novca, ali sada ima posla i novca, ali ne znam hoće li imati ko raditi. Ne ulazim u nečiji život, ali svi koji misle da im je bolje vani, neka probaju”, pojašnjava naša sagovornica.

Ističe kako je biti žena danas fino, ali da sve zavisi od ličnog angažmana, truda, rada, zalaganja i discipline. Dodala je da je žena bolji organizator, s boljim instiktima, ali da im je potrebno više ovlaštenja. Uzor u životu joj je majka, a biti učiteljica danas nije lako.

“Moj uzor i vodilja je moja majka koja je imala četiri razreda osnovne škole. Borbenost sam naučila od nje, a od javnih ličnosti nemam uzora. Danas, biti učiteljica, je jako teško. Šta je dovelo do toga ne znam, ali mi moramo biti uzor u ponašanju mladim naraštajima, da ih pravilno usmjeravamo bez obzira na trenutnu situaciju, da se posvetimo odgoju mladih, a sve to kreće od prvog razreda”, dodala je Kavaz.

Od početka rada u prosvjeti zaposlena je u školi na selu gdje je zadovoljna svojim radom, ali i odnosnom s učenicima i školom. Sve probleme rješavaju razgovorom, a odlazak mladih se ne primijeti u njenoj školi koja ima veliki broj djece.

“Kod nas u školi ima mnogo djece. To je rijetkost u ovim vremenima. Imamo problem prostora, ali bila sam na putovanju kroz Krajinu, obišla sam školu koja je prazna u Sanskom Mostu. Žalosno je i ne znam šta uraditi da mlade ostavimo. Mi smo kao pojedinci nemoćni, ali mi u firmi radimo na tome. Razlog nisu samo finansije. Imala sam par slučajeva da ljudi odlaze, ali nije bilo do novca. Uglavnom idu zbog situacije u državi, zbog djece kojoj žele prirediti bolju budućnost. Imam iskustva i s Njemačkom i Austrijom, ali nigdje se ne živi kao u Bosni i Hercegovini”, kazala je naša sagovornica.

Na kraju je slušateljima Radija Zenit poručila da se u životu ne trebaju bojati.

“Ne treba se bojati. Trebamo sprovoditi ideje, truditi se maksimalno. Ne trebamo gaziti preko leševa da bismo ostvarili ciljeve. Samo uz trud, iako je teško, doći će i rezultat”, zaključila je Kavaz.