Koliko puta ste doživjeli da vam vaš mališan na pitanje šta je danas jeo u vrtiću mirno odgovori: “Picu, a za desert čokoladni sladoled” ili da vas uporno pokušava uvjeriti kako nije on bacio šoljicu sa stola, već je sama došla do ruba i pala? Često? Niste jedini.

Svaki roditelj vrlo vjerovatno svakodnevno doživi da mu dijete malo “uljepša” stvarnost, no ne morate se pretjerano brinuti, jer je laganje sastavni dio odrastanja.

Prema istraživanju koje je vodio dr Kang Li, profesor psihologije sa Univerziteta u Torontu, djeca vrlo rano počinju lagati. Među dvogodišnjacima koji govore, 30 odsto njih već je nešto slagalo. Do navršene tri godine, skoro pola njih pokušava redovno nešto da slaže. Sa četiri godine taj broj iznosi čak 80 odsto! A u dobi od pet do sedam godina skoro svako dijete laže.

Dr Li kaže da mlađa djeca koja prikrivaju ili izbjegavaju istinu imaju kognitivnu prednost pred onima koji to ne rade.

“Laganje zahtijeva dvije stvari. Djeca moraju razumjeti šta neko drugi misli. Ovu sposobnost zovemo teorijom uma. Djeca koja su bolja u teoriji uma bolja su i u laganju”, objašnjava dr Li.

Druga stvar je znati planirati unaprijed kako bismo spriječili neželjene aktivnosti. Trideset odsto djece mlađe od tri godine koja znaju lagati ima veće sposobnosti za to, a laži im pomažu da se izvuku iz za njih nezgodnih situacija.

Takve kognitivne sposobnosti kod djece koja rano počinju lagati znače da će takva djeca biti uspješnija u školi i u komunikaciji sa drugom djecom na igralištu.

Dr Li provodio je eksperimente teorije uma na grupi od 58 djece predškolskog uzrasta u Kini, podijelivši ih u dvije grupe. Polovina djece dobila je šest treninga iz teorije uma, a druga polovina dobila je treninge u kojima su učili brojeve i vještine snalaženja u prostoru. Istraživači su otkrili da su djeca iz prve grupe bolje lagala, ali i bila bolja u lažima od djece iz druge grupe.

Ipak, laganje ne bi trebalo ignorisati, već je potrebno reagovati o svakoj laži i dijete usmjeravati da govori istinu. Djetetu u uzrastu od tri ili četiri godine trebalo bi objasniti i razliku između mašte i stvarnosti. Na primjer, ako vas dijete pokušava uvjeriti da je u vrtiću za ručak imalo picu, vi mu možete reći: “Znam da bi želio da ste za ručak imali picu, jer je mnogo voliš, no teta je rekla da ste imali mahune.”

U kasnijoj dobi, odnosno kada dijete navrši šest godina, trebalo bi obratiti pažnju na to koliko često laže, u kojim situacijama te kakvim se lažima služi. Naime, ako laži postanu česte i dijete stvori svoj izmišljeni svijet, treba reagovati.

Budući da djeca predškolske dobi ne shvataju da je laganje loše, ne preporučuje se kažnjavati dijete. Umjesto toga iskoristite svaku situaciju kao priliku da objasnite djetetu kako je laganje loše. Ipak, i uz sve navedeno, dijete će vam povremeno slagati.

Koliko puta ste doživjeli da vam vaš mališan na pitanje šta je danas jeo u vrtiću mirno odgovori: “Picu, a za desert čokoladni sladoled” ili da vas uporno pokušava uvjeriti kako nije on bacio šoljicu sa stola, već je sama došla do ruba i pala? Često? Niste jedini.

Svaki roditelj vrlo vjerovatno svakodnevno doživi da mu dijete malo “uljepša” stvarnost, no ne morate se pretjerano brinuti, jer je laganje sastavni dio odrastanja.

Prema istraživanju koje je vodio dr Kang Li, profesor psihologije sa Univerziteta u Torontu, djeca vrlo rano počinju lagati. Među dvogodišnjacima koji govore, 30 odsto njih već je nešto slagalo. Do navršene tri godine, skoro pola njih pokušava redovno nešto da slaže. Sa četiri godine taj broj iznosi čak 80 odsto! A u dobi od pet do sedam godina skoro svako dijete laže.

Dr Li kaže da mlađa djeca koja prikrivaju ili izbjegavaju istinu imaju kognitivnu prednost pred onima koji to ne rade.

“Laganje zahtijeva dvije stvari. Djeca moraju razumjeti šta neko drugi misli. Ovu sposobnost zovemo teorijom uma. Djeca koja su bolja u teoriji uma bolja su i u laganju”, objašnjava dr Li.

Druga stvar je znati planirati unaprijed kako bismo spriječili neželjene aktivnosti. Trideset odsto djece mlađe od tri godine koja znaju lagati ima veće sposobnosti za to, a laži im pomažu da se izvuku iz za njih nezgodnih situacija.

Takve kognitivne sposobnosti kod djece koja rano počinju lagati znače da će takva djeca biti uspješnija u školi i u komunikaciji sa drugom djecom na igralištu.

Dr Li provodio je eksperimente teorije uma na grupi od 58 djece predškolskog uzrasta u Kini, podijelivši ih u dvije grupe. Polovina djece dobila je šest treninga iz teorije uma, a druga polovina dobila je treninge u kojima su učili brojeve i vještine snalaženja u prostoru. Istraživači su otkrili da su djeca iz prve grupe bolje lagala, ali i bila bolja u lažima od djece iz druge grupe.

Ipak, laganje ne bi trebalo ignorisati, već je potrebno reagovati o svakoj laži i dijete usmjeravati da govori istinu. Djetetu u uzrastu od tri ili četiri godine trebalo bi objasniti i razliku između mašte i stvarnosti. Na primjer, ako vas dijete pokušava uvjeriti da je u vrtiću za ručak imalo picu, vi mu možete reći: “Znam da bi želio da ste za ručak imali picu, jer je mnogo voliš, no teta je rekla da ste imali mahune.”

U kasnijoj dobi, odnosno kada dijete navrši šest godina, trebalo bi obratiti pažnju na to koliko često laže, u kojim situacijama te kakvim se lažima služi. Naime, ako laži postanu česte i dijete stvori svoj izmišljeni svijet, treba reagovati.

Budući da djeca predškolske dobi ne shvataju da je laganje loše, ne preporučuje se kažnjavati dijete. Umjesto toga iskoristite svaku situaciju kao priliku da objasnite djetetu kako je laganje loše. Ipak, i uz sve navedeno, dijete će vam povremeno slagati.