Danas se navršava 30 godina od pogibije komandanta Safeta Zajke – heroja oslobodilačkog rata. 

Poginuo je prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč, 17.06.1993. godine. Poginuo je na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade Armije RBIH. 

Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine, kao brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Po doseljenju u Sarajevo radio je kao metalski radnik u sarajevskoj firmi ‘Zrak’. Bio je uzoran radnik i nepokolebljivi borac za radnička prava. Te svoje principe pravednosti potvrdio je i u ratu boreći se, kao komandant, za prava svojih saboraca. Bio je uzoran građanin, suprug i otac dviju kćerki – Alme i Džane. 

Njegova majka Duda u ratu je oplakala četvericu svojih sinova. Sulejmana (20) ubili su četnici 1. augusta 1992. godine pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se sa grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije.

Kao mladić, Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana. Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja, koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio: “Nešto veliko se sprema, biće rata.” 

U osvit rata u našoj zemlji uključio se u operativni dio rada Patriotske lige BiH kao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 2. januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buča Potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku. To će kasnije biti okosnica 2. viteške motorizovane brigade, čiji je bio komandant.

Već u prvim borbenim djelovanjima borci predvođeni Safetom Zajkom ostvarili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenoj Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine, ali i u bici prilikom odbrane Sokolja. Sinonim su za uspjehe i pobjede na brdu Žuč.  

Svojom karizmom Safet Zajko davao je sigurnost, ohrabrenje, motiv i moralni oslonac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica. Nije se želio ni po čemu odvajati od svojih boraca. Puno je radio, a malo pričao. Bio je omiljen među borcima, svi su ga voljeli. Zvali su ga naš komandant i to je doslovice i bio – komandant cijeloga grada, a ne samo 2. viteške brigade.

Danas se navršava 30 godina od pogibije komandanta Safeta Zajke – heroja oslobodilačkog rata. 

Poginuo je prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč, 17.06.1993. godine. Poginuo je na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade Armije RBIH. 

Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine, kao brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Po doseljenju u Sarajevo radio je kao metalski radnik u sarajevskoj firmi ‘Zrak’. Bio je uzoran radnik i nepokolebljivi borac za radnička prava. Te svoje principe pravednosti potvrdio je i u ratu boreći se, kao komandant, za prava svojih saboraca. Bio je uzoran građanin, suprug i otac dviju kćerki – Alme i Džane. 

Njegova majka Duda u ratu je oplakala četvericu svojih sinova. Sulejmana (20) ubili su četnici 1. augusta 1992. godine pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se sa grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije.

Kao mladić, Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana. Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja, koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio: “Nešto veliko se sprema, biće rata.” 

U osvit rata u našoj zemlji uključio se u operativni dio rada Patriotske lige BiH kao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 2. januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buča Potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku. To će kasnije biti okosnica 2. viteške motorizovane brigade, čiji je bio komandant.

Već u prvim borbenim djelovanjima borci predvođeni Safetom Zajkom ostvarili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenoj Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine, ali i u bici prilikom odbrane Sokolja. Sinonim su za uspjehe i pobjede na brdu Žuč.  

Svojom karizmom Safet Zajko davao je sigurnost, ohrabrenje, motiv i moralni oslonac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica. Nije se želio ni po čemu odvajati od svojih boraca. Puno je radio, a malo pričao. Bio je omiljen među borcima, svi su ga voljeli. Zvali su ga naš komandant i to je doslovice i bio – komandant cijeloga grada, a ne samo 2. viteške brigade.