Danas se u bosanskohercegovačkim rudnicima obilježava 21. decembar, Dan rudara, u znak sjećanja na događaje u Husinu 1920. godine kada su rudari, zbog katastrofalnih uvjeta rada i malih plaća počeli štrajk, a 21. decembra žandari su jakim snagama pokušali ugušiti rudarsko nezadovoljstvo.

Sukob rudara i žandara trajao je sve do 28. decembra, kada je ustanak rudara ugušen u krvi.

U borbama je stradalo sedam rudara, dok je povrijeđeno na desetine rudara i seljaka. Ovaj događaj historija je zapisala kao Husinsku bunu.

Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske Vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Socijalne prilike u kojima su rudari radili bile su iznimno teške te su ih natjerale u štrajk. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, prema prethodnoj najavi, dana 20. decembra 1920. godine rudari rudnika Kreka u Tuzli, obustavili su svoj rad. Glavni akteri štrajka bila je skupina od 19 rudara kojima se poslije sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Istog dana izdana je rudarima Kreke naredba koja je kršila zakonske norme. Od rudara se u naredbi zahtijevao prekid štrajka u roku od tri dana, dok je zakonski rok za štrajk bio 8 dana. Svima koji ne postupe po ovoj naredbi zaprijetilo se da će ih se smatrati otpuštenim i da će izgubiti pravo na državne stanove. Tim su se državnim stanovima služili rudari iz Slovenije koji su radili u rudniku Kreka. Vlasti su radi osvete dio rudara i njihovih obitelji izbacile iz državnih nastamba, tzv. kolona. Rudari iz obližnjih sela Husina i Lipnice solidarno su pomogli svoje suradnike Slovence. Prije prisilnog iseljenja slovenske rudare i njihove obitelji rudari iz Husina, Lipnice (od 24. do 26. decembra iste godine), Par Sela, Breze i Orašja spustili su se iz svojih sela volovskim kolima u Kreku te prevezli obitelji svojih drugova do rudarskih kućeraka. Rudarske obitelji u Brezi, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilizirani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle.

Već sljedećeg dana u Husino i Lipnicu poslani su naoružani žandari radi odvođenja stranih radnika na stanicu u Kreku odakle su ih namjeravali deportirati u zavičajna mjesta. Rudarska solidarnost razjarila je vlasti. Poslali su jake žandarmerijske ophodnje, provaljivali u kuće, unosili strah među narod. Sve su husinske gostime htjeli protjerati i popisati imena domaćina koji su primili goste. Potom su napali dvije rudarske žene koje su bile Slovenke. To je bio drski čin koji je prelio čašu strpljenja. Rudari više nisu ništa dvojili ni čekali nego su zaposjeli brda i dali se u borbu protiv žandara. Tad je došlo do oružanog sukoba između štrajkača i žandara, pri čemu je žandar Đorđe Reljić ranjen u predijelu trbuha i istog dana podlegao ranama. Nakon ovog dovedeno je vojno pojačanje i opkoljena su sela u kojima su štrajkači pružali otpor. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i civilnoj gardi, koje su pokušale protjerati strance, a domaće rudare prisiliti na posao, u krvi je ugušen nakon sedam dana 28. prosinca 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetaka rudara i seljaka.

Svi sudionici uhićeni su i privedeni na saslušanje. U optužbi ih se teretilo da su na Husinu i u Lipnici od 25 do 27. decembra 1920. godine sudjelovali u naoružanoj gomili uz namjeru “da silom i oružjem onemoguće redarstvenoj straži i žandarmeriji izvršavanje zadatka”, da su štrajkbrehera Božu Marića zvanog Brkica držali za taoca, a Juri Keroševiću na teretu su stavili ubojstvo žandara. Po naredbi vladajućeg režima protiv pobunjenih rudara i njihovih obitelji izvršene su surove represije i zvjerstva: pljačke, silovanja, prebijanja, masovna uhićenja i druga nasilja. Od posljedica terora i mučenja poginulo je i umrlo ukupno 32 rudara. Imena umrlih rudara nalaze se na spomen ploči u Partizanskom spomen groblju u Husinu.

Glavni akteri štrajka bili su Jure Kerošević (Guja), Osman Đulović (Topčo), Mujo Đulović (Mujko), Karlo Železnik (koji je rukovodio štrajkom), Ivan Brcun, Franjo Marić, Marko Fidler, Božo Mrkić, Simo Topalović, Mijo Tomić.

Uhapšeno je oko 400 osoba koje su se solidarizirale sa štrajkačima. Rudari su bili mučeni i zlostavljani tijekom saslušanja i istrage. Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opći revolt i prosvjedne akcije radnika diljem zemlje. Zbog surovosti kojom je ugašena buna, diljem zemlje izbile su pobune.

Danas se u bosanskohercegovačkim rudnicima obilježava 21. decembar, Dan rudara, u znak sjećanja na događaje u Husinu 1920. godine kada su rudari, zbog katastrofalnih uvjeta rada i malih plaća počeli štrajk, a 21. decembra žandari su jakim snagama pokušali ugušiti rudarsko nezadovoljstvo.

Sukob rudara i žandara trajao je sve do 28. decembra, kada je ustanak rudara ugušen u krvi.

U borbama je stradalo sedam rudara, dok je povrijeđeno na desetine rudara i seljaka. Ovaj događaj historija je zapisala kao Husinsku bunu.

Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske Vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Socijalne prilike u kojima su rudari radili bile su iznimno teške te su ih natjerale u štrajk. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, prema prethodnoj najavi, dana 20. decembra 1920. godine rudari rudnika Kreka u Tuzli, obustavili su svoj rad. Glavni akteri štrajka bila je skupina od 19 rudara kojima se poslije sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Istog dana izdana je rudarima Kreke naredba koja je kršila zakonske norme. Od rudara se u naredbi zahtijevao prekid štrajka u roku od tri dana, dok je zakonski rok za štrajk bio 8 dana. Svima koji ne postupe po ovoj naredbi zaprijetilo se da će ih se smatrati otpuštenim i da će izgubiti pravo na državne stanove. Tim su se državnim stanovima služili rudari iz Slovenije koji su radili u rudniku Kreka. Vlasti su radi osvete dio rudara i njihovih obitelji izbacile iz državnih nastamba, tzv. kolona. Rudari iz obližnjih sela Husina i Lipnice solidarno su pomogli svoje suradnike Slovence. Prije prisilnog iseljenja slovenske rudare i njihove obitelji rudari iz Husina, Lipnice (od 24. do 26. decembra iste godine), Par Sela, Breze i Orašja spustili su se iz svojih sela volovskim kolima u Kreku te prevezli obitelji svojih drugova do rudarskih kućeraka. Rudarske obitelji u Brezi, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilizirani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle.

Već sljedećeg dana u Husino i Lipnicu poslani su naoružani žandari radi odvođenja stranih radnika na stanicu u Kreku odakle su ih namjeravali deportirati u zavičajna mjesta. Rudarska solidarnost razjarila je vlasti. Poslali su jake žandarmerijske ophodnje, provaljivali u kuće, unosili strah među narod. Sve su husinske gostime htjeli protjerati i popisati imena domaćina koji su primili goste. Potom su napali dvije rudarske žene koje su bile Slovenke. To je bio drski čin koji je prelio čašu strpljenja. Rudari više nisu ništa dvojili ni čekali nego su zaposjeli brda i dali se u borbu protiv žandara. Tad je došlo do oružanog sukoba između štrajkača i žandara, pri čemu je žandar Đorđe Reljić ranjen u predijelu trbuha i istog dana podlegao ranama. Nakon ovog dovedeno je vojno pojačanje i opkoljena su sela u kojima su štrajkači pružali otpor. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i civilnoj gardi, koje su pokušale protjerati strance, a domaće rudare prisiliti na posao, u krvi je ugušen nakon sedam dana 28. prosinca 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetaka rudara i seljaka.

Svi sudionici uhićeni su i privedeni na saslušanje. U optužbi ih se teretilo da su na Husinu i u Lipnici od 25 do 27. decembra 1920. godine sudjelovali u naoružanoj gomili uz namjeru “da silom i oružjem onemoguće redarstvenoj straži i žandarmeriji izvršavanje zadatka”, da su štrajkbrehera Božu Marića zvanog Brkica držali za taoca, a Juri Keroševiću na teretu su stavili ubojstvo žandara. Po naredbi vladajućeg režima protiv pobunjenih rudara i njihovih obitelji izvršene su surove represije i zvjerstva: pljačke, silovanja, prebijanja, masovna uhićenja i druga nasilja. Od posljedica terora i mučenja poginulo je i umrlo ukupno 32 rudara. Imena umrlih rudara nalaze se na spomen ploči u Partizanskom spomen groblju u Husinu.

Glavni akteri štrajka bili su Jure Kerošević (Guja), Osman Đulović (Topčo), Mujo Đulović (Mujko), Karlo Železnik (koji je rukovodio štrajkom), Ivan Brcun, Franjo Marić, Marko Fidler, Božo Mrkić, Simo Topalović, Mijo Tomić.

Uhapšeno je oko 400 osoba koje su se solidarizirale sa štrajkačima. Rudari su bili mučeni i zlostavljani tijekom saslušanja i istrage. Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opći revolt i prosvjedne akcije radnika diljem zemlje. Zbog surovosti kojom je ugašena buna, diljem zemlje izbile su pobune.