Udruženje za razvoj i podršku planinarstva i sportskog turizma „Vedro“ u saradnji sa Gradom Zenica je napravilo projekat pod nazivom „Hodaj“, koji obuhvata 5 pješačko-planinarskih tura, a prva je Prva pješačko-planinarska tura je bila u Travnik.

61 učesnik Vedro pohoda „Hodaj#1 u Travnik na ćevape“ se probudio u suncem okupano nedjeljno oktobarsko jutro 15.10.2017. godine, kako bi prošetali 17tak kilometara i pojeli ćevape u lijepom Vezirskom gradu Travniku. Učesnici su se okupili i nakon razmjenjivanja „Dobro jutro“, „Naspavali“, „Gdje si ti“, itd. zauzeli svoja mjesta u dvospratnom autobusu i krenuli u 08:00h. U autobusu je vladala super atmosfera, koju je dodatno uljepšala naša mala Melica, jedan od mlađih članova Vedra, kojoj je taj dan, 15.10.2017. godine, bio 8. rođendan, i kako kaže nikada nije imala više prijatelja na rođendanu. Kako to inače biva na dječijim rođendanima, Melica je svima podijelila čokoladice a mi smo joj otpjevali pjesmicu „Sretan rođendan“. U tako divnoj i veseloj atmosferi došli smo do Ovnaka, gdje smo se okupili i nakon kratkog predstavljanja puta od strane vodiča nastavili put prema Han Bili. Prva kratka pauza je napravljena nakon pola sata hoda, da bi nakon kraćeg odmora nastavili put dalje. Kada je kolona prošla kroz Han Bilu, napravljena je prva veća pauzu, da učesnici mogu doručkovati i odmoriti se, sa pogledom prema Han Bili.

Nakon pauze od sat vremena, kolona je nastavila putovanje i uživanje u nevjerovatno sunčanom oktobarskom danu i bojama jeseni kroz selo Čukle, do slabo posječenog sela Guča Gora. Prvi pisani spomen sela Guča gora je pronađen u Povelji Hrvatsko-Ugarskog kralja Sigismunda iz 1425. godine, a nalazi se na padinama Vlašića, na nadmorskoj visini od 611m. Svi su ostali iznenađeni samostanom i crkvom koji se nalaze u tom selu. Samostan je građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. Tri stambena krila, zajedno s crkvom, zatvarala su samostanski klaustar. Od početka 20. stoljeća pa do tridesetih godina u samostanskim se prostorijama održavala nastava za dva viša razreda pučke škole. Nastava se ondje držala također i od 1942. do 1945. godine. I samostan i crkva imali su tragičnu sudbinu, u ratu 1945. godine, u vrijeme zadnjih borbi, a i uzadnjem ratu kada su zapaljeni. Ubrzo poslije požara počele su pripreme za obnovu. Crkva je stavljena pod krov 1946. godine. 1994. godine započela je obnova samostana i crkve, a zadnjih godina obnavlja se stari dio samostana u kojem će biti smješteni muzej i galerija, te dvorane za pastoralni rad.

Plan je bio i da se posjeti sama Crkva, međutim kako se u to vrijeme održavala misa, kolona je nastavila svoje putovanje dalje prema selu Mosor, u kojem je kolonu dočekao Senad Redžo, član Vedra i dugogodišnji planinar, sa već pripremljenom čašom čaja i kolačima za sve učesnike. Tu je napravljena i pauza od nekih 45minuta, uživajući u domaćem čaju i kolačima, prirodi i jesenjem suncu. Kolona je put dalje nastavila sa domaćinom Senadom prema Travniku. Inače se iz sela Mosor automobilom do Travnika može stići za 5 minuta, ali smo mi odobrali dalji put, koji vodi ponovo kroz bojama obojenu šumu, kroz koju su se probijale zrake sunca.

Sljedeća pauza je bila i najljepša pauza, na vidikovcu sa pogledom na Travnik. Travnik je poznat po tome što je bio prijestolnica bosanskih kraljeva u srednjem vijeku, a kasnije i osmanskih vezira od 1686. godine do 1850. godine, pa i velik dio njegovog kulturnog naslijeđa datira iz tog perioda. Travnik je također vrlo interesantan, po mnogim građevinama, koje potječu iz osmanskog perioda, a dobro su očuvane, kao što su brojne džamije, orijentalne kuće, sahat kula, te česme. Stari dio grada datira iz ranog 15. stoljeća. Travnik leži na nadmorskoj visini od 514 metara, a njegovo najistaknutije geografsko obilježje su planine Vilenica i Vlašić, koja je dobila ime po Vlasima.

Nakon odmora i uživanja u pogledu kolona je nastavila putovanje čiji je kranji cilj bila porcija ćevapa u Travniku :D. Kako se kolona kretala „cik-cak“, u nekim trenucima se činilo da idemo u Vitez a ne Travnik, zbog čega je bilo zanimljivo kada smo se spustili do Travničke Tvrđave, odnosno Starog grada, jednog od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne. U do sada poznatim historiografskim izvorima ne postoji podatak o godini i trajanju izgradnje, al ise smatra da je sagrađena u drugoj polovini 14. ili prvoj polovini 15. stoljeća. Travnička tvrđava je u svojoj historiji mijenjala naziv: Garbun, zaboravljeno srednjovjekovno ime čije značenje nije pouzdano jer možda potiče iz izumrlog jezika Ilira, ili je to riječ turskog porijekla koja označava tvrđavu na brijegu; Travnik (Trawinc, Travnich, Travnic), po onom bosanskom kraljevskom porezniku na travarinu (porez na ispašu stoke); Austro-Ugarska monarhija imenuje tvrđavu kao Kastel ili Kaštel, te je tako označena i na njihovim vojnim kartama; u narodu, jednostavno nazvana Grad, da bi nakon 1953. godine u svrhu stavljanja tvrđave u turističku funkciju, bila nazivana Stari grad. 1953. godine tvrđava se stavlja pod patronat Zavičajnog muzeja Travnik. Ubrzo je Stari grad postao centar kulturnog i zabavnog života Travnika u koji dolaze brojni turisti i posjetioci. 1999. godine pokrenut je proces obnove i revitalizacije tvrđave. Tvrđava Stari grad danas ima status nacionalnog spomenika BiH.

Po dolasku na Tvrđavu u 16:00h dogovoreno je da jedna grupa ide u obilazak Tvrđave a druga ka cilju putovanja na ćevape, i obilazak Travnika. Povratak je bio planiran u 18:00h ispred Elči hadži Ibrahim-pašine medrese, medrese koju je Elči hadži Ibrahim-paša, travnički sahib i dobrotvor koji se prvi put u historiji spominje 1684. godine kao privatni haznadar (rizničar) na dvoru sadri-azama Kara Ibrahim-paše, darovao Travniku. Na mjestu gdje se kolona okupila za povratak ka Zenici, se pružao pogled prema vidikovcu na kojem smo bili, i izgledalo je nevjerovatno da smo se tim putem spustili u Travnik. Na povratku, u autobusu je i dalje vladala odlična atmosfera, iako smo bili umorni i omamljeni suncem, nije nas spriječilo da svi zajedno još jednom otpjevamo pjesmu „Sretan rođendan“, i uz torticu sa svijećama našoj Melici poželimo da je sreća uvijek prati i da nastavi svoje putovanje po planinama.

Nedeljno putovanje kolone se završilo na mjestu polaska u 19:00h. Svima će ova nedjelja i ovaj pohod ostati u sjećanju po kolaču od mrkve, za koji su sve žene tražile recept, čaju, našem domaćinu koji je sve to pripremio samo za nas, oktobarskim suncem koje je pržilo kao u avgustu, jesenjim bojama i naravno malom porcijom najboljih travničkih ćevapa.

Udruženje za razvoj i podršku planinarstva i sportskog turizma „Vedro“ u saradnji sa Gradom Zenica je napravilo projekat pod nazivom „Hodaj“, koji obuhvata 5 pješačko-planinarskih tura, a prva je Prva pješačko-planinarska tura je bila u Travnik.

61 učesnik Vedro pohoda „Hodaj#1 u Travnik na ćevape“ se probudio u suncem okupano nedjeljno oktobarsko jutro 15.10.2017. godine, kako bi prošetali 17tak kilometara i pojeli ćevape u lijepom Vezirskom gradu Travniku. Učesnici su se okupili i nakon razmjenjivanja „Dobro jutro“, „Naspavali“, „Gdje si ti“, itd. zauzeli svoja mjesta u dvospratnom autobusu i krenuli u 08:00h. U autobusu je vladala super atmosfera, koju je dodatno uljepšala naša mala Melica, jedan od mlađih članova Vedra, kojoj je taj dan, 15.10.2017. godine, bio 8. rođendan, i kako kaže nikada nije imala više prijatelja na rođendanu. Kako to inače biva na dječijim rođendanima, Melica je svima podijelila čokoladice a mi smo joj otpjevali pjesmicu „Sretan rođendan“. U tako divnoj i veseloj atmosferi došli smo do Ovnaka, gdje smo se okupili i nakon kratkog predstavljanja puta od strane vodiča nastavili put prema Han Bili. Prva kratka pauza je napravljena nakon pola sata hoda, da bi nakon kraćeg odmora nastavili put dalje. Kada je kolona prošla kroz Han Bilu, napravljena je prva veća pauzu, da učesnici mogu doručkovati i odmoriti se, sa pogledom prema Han Bili.

Nakon pauze od sat vremena, kolona je nastavila putovanje i uživanje u nevjerovatno sunčanom oktobarskom danu i bojama jeseni kroz selo Čukle, do slabo posječenog sela Guča Gora. Prvi pisani spomen sela Guča gora je pronađen u Povelji Hrvatsko-Ugarskog kralja Sigismunda iz 1425. godine, a nalazi se na padinama Vlašića, na nadmorskoj visini od 611m. Svi su ostali iznenađeni samostanom i crkvom koji se nalaze u tom selu. Samostan je građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. Tri stambena krila, zajedno s crkvom, zatvarala su samostanski klaustar. Od početka 20. stoljeća pa do tridesetih godina u samostanskim se prostorijama održavala nastava za dva viša razreda pučke škole. Nastava se ondje držala također i od 1942. do 1945. godine. I samostan i crkva imali su tragičnu sudbinu, u ratu 1945. godine, u vrijeme zadnjih borbi, a i uzadnjem ratu kada su zapaljeni. Ubrzo poslije požara počele su pripreme za obnovu. Crkva je stavljena pod krov 1946. godine. 1994. godine započela je obnova samostana i crkve, a zadnjih godina obnavlja se stari dio samostana u kojem će biti smješteni muzej i galerija, te dvorane za pastoralni rad.

Plan je bio i da se posjeti sama Crkva, međutim kako se u to vrijeme održavala misa, kolona je nastavila svoje putovanje dalje prema selu Mosor, u kojem je kolonu dočekao Senad Redžo, član Vedra i dugogodišnji planinar, sa već pripremljenom čašom čaja i kolačima za sve učesnike. Tu je napravljena i pauza od nekih 45minuta, uživajući u domaćem čaju i kolačima, prirodi i jesenjem suncu. Kolona je put dalje nastavila sa domaćinom Senadom prema Travniku. Inače se iz sela Mosor automobilom do Travnika može stići za 5 minuta, ali smo mi odobrali dalji put, koji vodi ponovo kroz bojama obojenu šumu, kroz koju su se probijale zrake sunca.

Sljedeća pauza je bila i najljepša pauza, na vidikovcu sa pogledom na Travnik. Travnik je poznat po tome što je bio prijestolnica bosanskih kraljeva u srednjem vijeku, a kasnije i osmanskih vezira od 1686. godine do 1850. godine, pa i velik dio njegovog kulturnog naslijeđa datira iz tog perioda. Travnik je također vrlo interesantan, po mnogim građevinama, koje potječu iz osmanskog perioda, a dobro su očuvane, kao što su brojne džamije, orijentalne kuće, sahat kula, te česme. Stari dio grada datira iz ranog 15. stoljeća. Travnik leži na nadmorskoj visini od 514 metara, a njegovo najistaknutije geografsko obilježje su planine Vilenica i Vlašić, koja je dobila ime po Vlasima.

Nakon odmora i uživanja u pogledu kolona je nastavila putovanje čiji je kranji cilj bila porcija ćevapa u Travniku :D. Kako se kolona kretala „cik-cak“, u nekim trenucima se činilo da idemo u Vitez a ne Travnik, zbog čega je bilo zanimljivo kada smo se spustili do Travničke Tvrđave, odnosno Starog grada, jednog od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne. U do sada poznatim historiografskim izvorima ne postoji podatak o godini i trajanju izgradnje, al ise smatra da je sagrađena u drugoj polovini 14. ili prvoj polovini 15. stoljeća. Travnička tvrđava je u svojoj historiji mijenjala naziv: Garbun, zaboravljeno srednjovjekovno ime čije značenje nije pouzdano jer možda potiče iz izumrlog jezika Ilira, ili je to riječ turskog porijekla koja označava tvrđavu na brijegu; Travnik (Trawinc, Travnich, Travnic), po onom bosanskom kraljevskom porezniku na travarinu (porez na ispašu stoke); Austro-Ugarska monarhija imenuje tvrđavu kao Kastel ili Kaštel, te je tako označena i na njihovim vojnim kartama; u narodu, jednostavno nazvana Grad, da bi nakon 1953. godine u svrhu stavljanja tvrđave u turističku funkciju, bila nazivana Stari grad. 1953. godine tvrđava se stavlja pod patronat Zavičajnog muzeja Travnik. Ubrzo je Stari grad postao centar kulturnog i zabavnog života Travnika u koji dolaze brojni turisti i posjetioci. 1999. godine pokrenut je proces obnove i revitalizacije tvrđave. Tvrđava Stari grad danas ima status nacionalnog spomenika BiH.

Po dolasku na Tvrđavu u 16:00h dogovoreno je da jedna grupa ide u obilazak Tvrđave a druga ka cilju putovanja na ćevape, i obilazak Travnika. Povratak je bio planiran u 18:00h ispred Elči hadži Ibrahim-pašine medrese, medrese koju je Elči hadži Ibrahim-paša, travnički sahib i dobrotvor koji se prvi put u historiji spominje 1684. godine kao privatni haznadar (rizničar) na dvoru sadri-azama Kara Ibrahim-paše, darovao Travniku. Na mjestu gdje se kolona okupila za povratak ka Zenici, se pružao pogled prema vidikovcu na kojem smo bili, i izgledalo je nevjerovatno da smo se tim putem spustili u Travnik. Na povratku, u autobusu je i dalje vladala odlična atmosfera, iako smo bili umorni i omamljeni suncem, nije nas spriječilo da svi zajedno još jednom otpjevamo pjesmu „Sretan rođendan“, i uz torticu sa svijećama našoj Melici poželimo da je sreća uvijek prati i da nastavi svoje putovanje po planinama.

Nedeljno putovanje kolone se završilo na mjestu polaska u 19:00h. Svima će ova nedjelja i ovaj pohod ostati u sjećanju po kolaču od mrkve, za koji su sve žene tražile recept, čaju, našem domaćinu koji je sve to pripremio samo za nas, oktobarskim suncem koje je pržilo kao u avgustu, jesenjim bojama i naravno malom porcijom najboljih travničkih ćevapa.