Pandemija korona virusa prekinula je sportska takmičenja širom svijeta, a mnogi se pitaju da li će spriječiti sportiste da pljuju na teren tokom utakmica.

Zabranjen na trotoarima, u zatvorenom i zabranjen u pristojnom društvu, taj grumen pljuvačke i šta još sve ne, upropastio je sport.

U jeku pandemije, ekipama se uskraćuje privilegija izbacivanja klica koje pretvaraju travnate terene, klupe, bokserske ringove u potencijalna mjesta biološke opasnosti.

Od sada će biti zabranjeno dijeliti peškire, kape, palice, rukavice i flašice sa vodom. To znači da će se zlatna era pljuvanja i iskašljavanja završiti.

“Bilo je vrijeme da urade nešto”, rekao je Bobi Valentine, koji je igrao i trenirao bejzbol ekipe 40 godina, uključujući i u Japanu.

“Tamo sam bio sedam godina i vjerovatno bih na prste jedne ruke mogao da izbrojim koliko puta sam vidio igrača da pljuje. Oni čak ne uzimaju ni žvakaće gume”, dodao je on.

Valentajn se prisjetio kada je pre 30 godina bio trener Rengersa i slike sa mnogih utakmica.

“Mora da je tamo bilo 200 plastičnih čaša i svega drugog. Recimo da je đubre bilo svuda okolo. Čak i tada sam se pitao zašto momci ne mogu da počiste za sobom”, naveo je on.

Bejzbol je počeo kao sport radničke klase na pjeskarama i prašnjavom dijamantskom terenu. Mnogi igrači žvakali su duvan, a zatim gumu i sjemenke suncokreta. To je, u ne tako kratkom periodu, postalo institucija.

Pljuvanje je nekima pomoglo da smanje nervozu, da pokažu mačizam ili prezir ili samo da obilježe svoju teritoriju, kao psi. To je postajalo problem samo onda kada se protivnik našao na putu.

Naravno, ne radi se samo o bejzbolu, već se na teren pljuje i tokom fudbalskih utakmica, a kada je postalo moguće da se pored terena uzme i flašica sa vodom, to se razvilo u formu umjetnosti.

Ali, ne očekuju se nova remek djela.

Takmičenje u njemačkoj Bundesligi trebalo bi da počne narednog vikenda, ali predsjednik ljekarske komisije FIFA Michel D’Hooghe snažno se protivi nastavku fudbala do jeseni.

Pljuvačka i znoj lete na sve strane tokom teniskih mečeva, košarka i hokej se igraju na zatvorenom, ali samo jedan od tih sportova zabranjuje pljuvanje. Ne može se od hokejaša očekivati da proguta malo krvi koja se pojavi kada mu protivnik izbije zub i nije iznenađujuće videti kako na klupu svi oni dijele krv, suze i znoj, ali i ne treba zaboraviti da se u hokejaškoj ligi prethodnih godina u dva navrata pojavila epidemija zauški.

Ali i to će se uskoro promijeniti. Korona virus će promijeniti sport, a bolja sanitarna zaštita ne bi trebalo da zahtjeva seizmičke kulturne promjene.

U korejskoj bejzbol ligi temperatura igrača se mjeri dva puta dnevno, treneri i sudije moraju da nose zaštitne maske i rukavice, zabranjeno je pljuvanje, rukovanje, pozdravljanje u bilo kojem obliku i možda i najupadljivije, prisustvo publike.

Navijače su zamijenile fotografije ljudi koji takođe nose maske, postavljene u svakom redu.

Dan Straily, koji igra u Južnoj Koreji, rekao je da ga utakmice bez publike podsjećaju na utakmice koje se radnim danima igraju u Aucklandu. On je, međutim, imao jednu žalbu.

“Želim da mi neko pronađe jednu utakmicu u istoriji u kojoj bejzbol igrači nisu pljunuli na teren”, rekao je Straily za NPR.

Pandemija korona virusa prekinula je sportska takmičenja širom svijeta, a mnogi se pitaju da li će spriječiti sportiste da pljuju na teren tokom utakmica.

Zabranjen na trotoarima, u zatvorenom i zabranjen u pristojnom društvu, taj grumen pljuvačke i šta još sve ne, upropastio je sport.

U jeku pandemije, ekipama se uskraćuje privilegija izbacivanja klica koje pretvaraju travnate terene, klupe, bokserske ringove u potencijalna mjesta biološke opasnosti.

Od sada će biti zabranjeno dijeliti peškire, kape, palice, rukavice i flašice sa vodom. To znači da će se zlatna era pljuvanja i iskašljavanja završiti.

“Bilo je vrijeme da urade nešto”, rekao je Bobi Valentine, koji je igrao i trenirao bejzbol ekipe 40 godina, uključujući i u Japanu.

“Tamo sam bio sedam godina i vjerovatno bih na prste jedne ruke mogao da izbrojim koliko puta sam vidio igrača da pljuje. Oni čak ne uzimaju ni žvakaće gume”, dodao je on.

Valentajn se prisjetio kada je pre 30 godina bio trener Rengersa i slike sa mnogih utakmica.

“Mora da je tamo bilo 200 plastičnih čaša i svega drugog. Recimo da je đubre bilo svuda okolo. Čak i tada sam se pitao zašto momci ne mogu da počiste za sobom”, naveo je on.

Bejzbol je počeo kao sport radničke klase na pjeskarama i prašnjavom dijamantskom terenu. Mnogi igrači žvakali su duvan, a zatim gumu i sjemenke suncokreta. To je, u ne tako kratkom periodu, postalo institucija.

Pljuvanje je nekima pomoglo da smanje nervozu, da pokažu mačizam ili prezir ili samo da obilježe svoju teritoriju, kao psi. To je postajalo problem samo onda kada se protivnik našao na putu.

Naravno, ne radi se samo o bejzbolu, već se na teren pljuje i tokom fudbalskih utakmica, a kada je postalo moguće da se pored terena uzme i flašica sa vodom, to se razvilo u formu umjetnosti.

Ali, ne očekuju se nova remek djela.

Takmičenje u njemačkoj Bundesligi trebalo bi da počne narednog vikenda, ali predsjednik ljekarske komisije FIFA Michel D’Hooghe snažno se protivi nastavku fudbala do jeseni.

Pljuvačka i znoj lete na sve strane tokom teniskih mečeva, košarka i hokej se igraju na zatvorenom, ali samo jedan od tih sportova zabranjuje pljuvanje. Ne može se od hokejaša očekivati da proguta malo krvi koja se pojavi kada mu protivnik izbije zub i nije iznenađujuće videti kako na klupu svi oni dijele krv, suze i znoj, ali i ne treba zaboraviti da se u hokejaškoj ligi prethodnih godina u dva navrata pojavila epidemija zauški.

Ali i to će se uskoro promijeniti. Korona virus će promijeniti sport, a bolja sanitarna zaštita ne bi trebalo da zahtjeva seizmičke kulturne promjene.

U korejskoj bejzbol ligi temperatura igrača se mjeri dva puta dnevno, treneri i sudije moraju da nose zaštitne maske i rukavice, zabranjeno je pljuvanje, rukovanje, pozdravljanje u bilo kojem obliku i možda i najupadljivije, prisustvo publike.

Navijače su zamijenile fotografije ljudi koji takođe nose maske, postavljene u svakom redu.

Dan Straily, koji igra u Južnoj Koreji, rekao je da ga utakmice bez publike podsjećaju na utakmice koje se radnim danima igraju u Aucklandu. On je, međutim, imao jednu žalbu.

“Želim da mi neko pronađe jednu utakmicu u istoriji u kojoj bejzbol igrači nisu pljunuli na teren”, rekao je Straily za NPR.