Četvrt vijeka od genocida počinjenog jula 1995. godine u bosanskohercegovačkoj enklavi Srebrenica, konačni smiraj našlo je još devet identifikovanih žrtava.

Tijela od kojih su neka nekompletni skeleti, neka pronađena u dijelovima ne samo u jednoj grobnici, ukopana su danas, 25 godina po egzekucijama, u mezarju memorijalnog kompleksa u Potočarima.

Prethodila je manifestacija obilježavanja tužne godišnjice, komemoracija u prisustvu članova porodica ubijenih, učesnika Marša mira, zvaničnika iz Bosne i Hercegovine, članova međunarodne zajednice, vjerskih institucija, diplomatskog kora, poštovalaca žrtava – ‘običnih’ građana.

Više od 40 govornika, sadašnjih i bivših državnika, zvaničnika pravosudnih i religijskih institucija, kraljevskih kuća, evropskih i drugih organizacija s više kontinenata, uputili su video-poruke. Jedna od dominirajućih je bila protivljenje zbog onih koji negiraju da se ovaj užasni zločin, počinjen u srcu Evrope u osvit 21. vijeka, uopće i dogodio. Takav odnos prema Srebrenici je zapravo glorifikacija zločinaca, naveli su neki od govornika pozivajući na osudu negatora.

Preživjele žrtve su poručile da nikada neće stati u potrazi za istinom i pravdom jer ni do danas nisu procesuirani mnogi zločinci niti su pronađene sve žrtve Srebrenice kako bi dobile pravo na dostojanstven ukop u moru bijelih nišana u Potočarima, među mezarima hiljada sapatnika čija su tijela pronađena ranije u masovnim i drugim grobnicama.

Od danas ukopanih, najmlađi je bio Salko (Ahme) Ibišević iz Ljubovije, s 23 godine u momentu smrti. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2001. godine u sekundarnoj masovnoj grobnici Liplje u općini Zvornik. Najstarija žrtva je Hasan (Alije) Pezić iz mjesta Pustoše kod Vlasenice. Imao je 70 godina kad je ubijen, a posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice u Kozluku.

Ukopani su i Sead (Huso) Hasanović, rođen 1971. u Krivačama, Alija (Bekto) Suljić, rođen 1969. u Poznanovićima, Hasib (Šaban) Hasanović (1970.) iz Slatine, Zuhdija (Suljo) Avdagić (1947.), rođen u Novoj Kasabi, Bajro (Ramo) Salihović, rođen 1943. u Voljavici, Ibrahim (Hamid) Zukanović (1941.), rođen u Sasama te Kemal (Husein) Musić (1968.) iz Glogove.

Procjenjuje se da je u genocidu jula 1995. ubijeno više od 8.000 ljudi, najviše odraslih i maloljetnih muškaraca, a protjerano te izloženo raznim užasnim patnjama desetine hiljada.

11. juli je u svijetu postao paradigma najtežeg zločina počinjenog na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Slike stradanja među kojima su i neki od prizora same egzekucije, kao i odvajanja muškaraca koji će potom biti likividirani od majki, supruga, kćerki, sestara; pokušaja prebjeglih da se napornim stazama i vrletima, kasnije nazvanim ‘put smrti’, domognu slobodne teritorije – obišle su svijet.

Svjedočenja preživjelih o detaljima zločina nepojmljivih zdravom umu, posebno bolna sjećanja žena od kojih su nasilno odvajana i ubijana djeca, jednako lede krv u žilama i nakon 25 godina.

Četvrt vijeka od genocida počinjenog jula 1995. godine u bosanskohercegovačkoj enklavi Srebrenica, konačni smiraj našlo je još devet identifikovanih žrtava.

Tijela od kojih su neka nekompletni skeleti, neka pronađena u dijelovima ne samo u jednoj grobnici, ukopana su danas, 25 godina po egzekucijama, u mezarju memorijalnog kompleksa u Potočarima.

Prethodila je manifestacija obilježavanja tužne godišnjice, komemoracija u prisustvu članova porodica ubijenih, učesnika Marša mira, zvaničnika iz Bosne i Hercegovine, članova međunarodne zajednice, vjerskih institucija, diplomatskog kora, poštovalaca žrtava – ‘običnih’ građana.

Više od 40 govornika, sadašnjih i bivših državnika, zvaničnika pravosudnih i religijskih institucija, kraljevskih kuća, evropskih i drugih organizacija s više kontinenata, uputili su video-poruke. Jedna od dominirajućih je bila protivljenje zbog onih koji negiraju da se ovaj užasni zločin, počinjen u srcu Evrope u osvit 21. vijeka, uopće i dogodio. Takav odnos prema Srebrenici je zapravo glorifikacija zločinaca, naveli su neki od govornika pozivajući na osudu negatora.

Preživjele žrtve su poručile da nikada neće stati u potrazi za istinom i pravdom jer ni do danas nisu procesuirani mnogi zločinci niti su pronađene sve žrtve Srebrenice kako bi dobile pravo na dostojanstven ukop u moru bijelih nišana u Potočarima, među mezarima hiljada sapatnika čija su tijela pronađena ranije u masovnim i drugim grobnicama.

Od danas ukopanih, najmlađi je bio Salko (Ahme) Ibišević iz Ljubovije, s 23 godine u momentu smrti. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2001. godine u sekundarnoj masovnoj grobnici Liplje u općini Zvornik. Najstarija žrtva je Hasan (Alije) Pezić iz mjesta Pustoše kod Vlasenice. Imao je 70 godina kad je ubijen, a posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice u Kozluku.

Ukopani su i Sead (Huso) Hasanović, rođen 1971. u Krivačama, Alija (Bekto) Suljić, rođen 1969. u Poznanovićima, Hasib (Šaban) Hasanović (1970.) iz Slatine, Zuhdija (Suljo) Avdagić (1947.), rođen u Novoj Kasabi, Bajro (Ramo) Salihović, rođen 1943. u Voljavici, Ibrahim (Hamid) Zukanović (1941.), rođen u Sasama te Kemal (Husein) Musić (1968.) iz Glogove.

Procjenjuje se da je u genocidu jula 1995. ubijeno više od 8.000 ljudi, najviše odraslih i maloljetnih muškaraca, a protjerano te izloženo raznim užasnim patnjama desetine hiljada.

11. juli je u svijetu postao paradigma najtežeg zločina počinjenog na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Slike stradanja među kojima su i neki od prizora same egzekucije, kao i odvajanja muškaraca koji će potom biti likividirani od majki, supruga, kćerki, sestara; pokušaja prebjeglih da se napornim stazama i vrletima, kasnije nazvanim ‘put smrti’, domognu slobodne teritorije – obišle su svijet.

Svjedočenja preživjelih o detaljima zločina nepojmljivih zdravom umu, posebno bolna sjećanja žena od kojih su nasilno odvajana i ubijana djeca, jednako lede krv u žilama i nakon 25 godina.