Biljani, prekrasno krajiško selo kraj Sanice (Ključ), gotovo je zbrisano s lica zemlje prije 28 godina. Na današnji dan, u Biljanima su ubijena 264 civila. Među njima šestero djece, a među njima i beba Amila Džaferagić.
Iz jame Lanište ekshumirana je zajedno s majkom, u njenom naručju, čvrsto je držala flašicu s mlijekom. Jedna od rijetkih muških glava koja je preživjela golgotu Biljana bio je Amilin otac Šemsudin kojem su osim supruge i kćerke, ubili i sina.
Za masakr nad bošnjačkim civilima u Biljanima saznalo se tek pred kraj rata kada su pripadnici Armije RBiH oslobodili ovo područje.
Tadašnja Federalna komisija za traženje nestalih na čijem je čelu bio Amor Mašović otkrila je masovne grobnice Lanište I i II, Crvena zemlja I i II, te grobnicu Biljani. Na ovim lokacijama ekshumirano je 296 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Jabukovaca, Mešana, Čehića, Brkića, Domazeta, Osmanovića, Džaferagića…
Mašović je u jami Lanište pronašao četveromjesečnu bebu Amilu Džaferagić, u zagrljaju ubijene majke. Malena Amila umrla je stiščući ručicama flašicu za mlijeko. Ubijen je i njen četverogodišnji brat Almir. Najstarija pronađena žrtva bio je 85-godišnji Bećo Čehić.
Tog 10. jula, prije 29 godina pripadnici 17. lake pješadijske brigade srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima upali su u ranim jutarnjim satima u Biljane kod Ključa, i ubijali sve redom. Među ubicama i Marko Samardžija. Većini koje je ubijao bio je učitelj, učio ih prvim slovima, upravo u školi gdje su zatvarani.
Napad na civilno stanovništvo bio je posljedica provođenja “Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19. decembra 1991. godine”, kojeg je donio Glavni odbor SDS-a, a uključivao je i naredbu Kriznog štaba SO Ključ od 27. i 28. maja 1992. godine, prema kojoj je zabranjeno napuštanje općine Ključ ili ulazak građana sa drugih područja na područje te općine.
Žene i djeca su tog 10. jula 1992. godine odvajani, a muškarci bez obzira na starosnu dob odvođeni u osnovu školu u Biljanima. U grupama su ih izvodili i strijeljali. Većina ubijenih prošla je stravična mučenja. Neke su potrpali u autobuse i odvezli do logora Omarska i Manjača, ali tamo više nije bilo mjesta, te su ih vratili i zvjerski ubili.
Za masakr je osuđen Marko Samardžija.
U presudi Samardžiji iz 2008. godine, koji je, u svojstvu komandira Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade, pred Sudom BiH osuđen konačno na sedam godina zatvora za zločine počinjene na području Ključa, navodi se da je naredio da muškarci – bošnjački civili iz zaseoka Brkići i Balagića Brdo izađu iz kuća, zatim da krenu na livadu Jezerine, gdje su dočekani s puškama uperenim u njih. On je prvostepenom presudom bio osuđen na 26 godina.
Nakon čega je starije od 18 godina i mlađe od 60 godina, s rukama na leđima, u koloni sproveo u dvorište Osnovne škole u Biljanima (…) kada su vojnici dijela 17. lake pješadijske brigade, te pripadnici policije, jedan dio muškaraca Bošnjaka zatvorili u učionice škole, iz kojih su ih zatim, u grupama od pet do deset izvodili i ubijali, a preostali dio prisilili da kroz špalir i uz udaranje prođu do autobusa, kojima su odvezeni u pravcu Laništa, gdje je većina ubijena – stoji u prvostepenoj presudi, kao i da su tada ubijena najmanje 144 muškarca, koji su 1996. godine ekshumirani iz masovnih grobnica Lanište, Crvena zemlja i Biljani.
Osim Samardžije, pred Sudom BiH za zločine u Ključu osuđenje i Boško Dević, na deset godina zatvora, dok je predmet protiv Mlađena Kovačevića u fazi mirovanja zbog njegovog zdravstvenog stanja.
Sud BiH je osudio Marka Adamovića na 20 godina i Boška Lukića na 12 godina zatvora kao učesnike udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio progon nesrpskog stanovništva na području Ključa tokom ljeta 1992.
Protiv nekoliko osoba postupak je obustavljen zbog njihove smrti ili je u fazi mirovanja zbog nedostupnosti optuženih.
Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH Goran Sovilj i Petar Galić proglašeni su krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Općine Ključ. Sovilj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam, dok je Galić osuđen na šest godina, pisao je Birn.
Apelacioni sud u Beogradu osudio je Dragana Bajića i Marka Paukovića, bivše pripadnike Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS), na po 12 godina zatvora za ubistva civila bošnjačke nacionalnosti počinjena u oktobru 1992. u selu Kamičak u općini Ključ.
Viši sud u Beogradu je u septembru 2019. godine osudio Željka Budimira nepravosnažno na dvije godine zatvora zbog napada i pljačkanja jednog civila u novembru 1992. u općini Ključ. Budimirova presuda je ukinuta 3. marta 2020. godine i bit će mu obnovljeno suđenje.
Sud u Beogradu osudio je nepravosnažno Željka Maričića, bivšeg pripadnika VRS, na dvije godine zatvora zbog napada na civilne zatvorenike bošnjačke nacionalnosti privedene iz različitih naselja sa područja općine Ključ u maju 1992. godine.
U Ključu je ubijeno više od 700 ljudi, a Ključani su, osim u svom gradu, ubijani i ekshumirani u još osam gradova. Kroz logore Manjača i Kamenica prošlo je više od 1.200 Ključana. Do kraja 1992. godine, blizu 17.000 Ključana, odnosno skoro cjelokupno nesrpsko stanovništvo, bilo je prisiljeno napustiti općinu.
Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.
Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29.2.1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra…
Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda…
U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
