Školske učionice u Republici Srpskoj sve su praznije, prvačića je sve manje, a mnoga djeca ispisana su iz škola zbog preseljenja u inostranstvo. U posljednjih pet godina doneseno je sedam rješenja o prestanku rada područnih odjeljenja.

“Idem u peti razred, idem u školu Dositej Obradović, ovo je moj jedini drug iz razreda”, kaže za BHRT Čedomir Mikić, učenik petog razreda.

Za Čedomira i njegovog druga Jovana školski dani izgledaju drugačije nego njihovim vršnjacima u velikim školama i odjeljenjima. U petom razredu područnog odjeljenja škole “Dositej Obradović” u Suvom Polju ih je samo dvojica, pa učionicu i časove dijele sa još šest učenika drugog razreda.

“Iskoristimo to vrijeme nekad da se igramo zajedno, pošto ima nas jako malo”, kaže Čedomir.

“I nas je u odjeljenju šest. Igramo se i svašta radimo”, kaže Tamara Stevanović, učenica drugog razreda.

U učionici pored, slična slika – učiteljica izvodi kombinovanu nastavu za samo tri prvaka i četiri učenika trećeg razreda, dok stariji rade kontrolni.

“Ja njih zamolim da budu tihi, dam im zadatke da crtaju i pišu, da bi drugari mogli neometano da rade, funkcionišu”, ističe Milica Stojanović, učiteljica u kombinovanom odjeljenju 1. i 3. razreda.

Ipak, srećni su jer škola radi, a od sljedeće godine pridružiće im se još petoro prvaka.

“Radimo razne aktivnosti, baš nam je lijepo. Voljela bih da imam više drugara”, kaže Valentina Stevanović, učenica trećeg razreda.

“Kad nas nema dovoljno mi se spojimo i napravimo jedan tim”, poručuje Nataša Tomić, učenica trećeg razreda.

“Zahvalni smo što uopšte možemo da radimo i onda se snalazimo. Nastavni plan i program nije prilagođen kombinovanim odjeljenjima pa pronalazimo načine da učenicima nekako spojimo naizgled nespojive sadržaje”, kaže učiteljica Stevanović.

Upravo seoske škole i sela plaćaju najveću cijenu poražavajuće slike stvarnosti u vidu smanjene stope nataliteta i migracija stanovništva.

“Najveći problem seoskih škola je migracija iz sela u grad i u toku svake godine izgubimo određen broj đaka zbog migracija prema gradu. U poređenju sa prethodnih 10 godina taj broj se sa 25 učenika smanjio na ovih današnjih 15”, ističe Branka Stevanović, direktorica OŠ “Dositej Obradović” Suvo Polje.

Kolike su razmjere smanjenja broja učenika možda najbolje govori podatak Zavoda za statistiku Republike Srpske. Dvije hiljade osme godine upisano je 114.500 prvačića, 15 godina kasnije 84.600. To je gubitak jednog grada veličine Trebinja.

Na pitanje ima li rješenja ili smo sa njim već zakasnili, Stevo Pašalić, demograf ističe da “za budućnost broj stanovnika će se smanjivati i moramo biti spremni na to i prilagođavati se tim promejnama u svemu pa i u tome. Kvantitet koga više nećemo imati moramo nadomjestiti kvalitetom.”

Prošle godine u Republici Srpskoj prvi put je u škole upisano manje od devet hiljada prvačića, a shodno tome polako počinju da se gase i područne škole, pa je u posljednjih pet godina doneseno sedam rješenja o prestanku rada područnih odjeljenja.

Školske učionice u Republici Srpskoj sve su praznije, prvačića je sve manje, a mnoga djeca ispisana su iz škola zbog preseljenja u inostranstvo. U posljednjih pet godina doneseno je sedam rješenja o prestanku rada područnih odjeljenja.

“Idem u peti razred, idem u školu Dositej Obradović, ovo je moj jedini drug iz razreda”, kaže za BHRT Čedomir Mikić, učenik petog razreda.

Za Čedomira i njegovog druga Jovana školski dani izgledaju drugačije nego njihovim vršnjacima u velikim školama i odjeljenjima. U petom razredu područnog odjeljenja škole “Dositej Obradović” u Suvom Polju ih je samo dvojica, pa učionicu i časove dijele sa još šest učenika drugog razreda.

“Iskoristimo to vrijeme nekad da se igramo zajedno, pošto ima nas jako malo”, kaže Čedomir.

“I nas je u odjeljenju šest. Igramo se i svašta radimo”, kaže Tamara Stevanović, učenica drugog razreda.

U učionici pored, slična slika – učiteljica izvodi kombinovanu nastavu za samo tri prvaka i četiri učenika trećeg razreda, dok stariji rade kontrolni.

“Ja njih zamolim da budu tihi, dam im zadatke da crtaju i pišu, da bi drugari mogli neometano da rade, funkcionišu”, ističe Milica Stojanović, učiteljica u kombinovanom odjeljenju 1. i 3. razreda.

Ipak, srećni su jer škola radi, a od sljedeće godine pridružiće im se još petoro prvaka.

“Radimo razne aktivnosti, baš nam je lijepo. Voljela bih da imam više drugara”, kaže Valentina Stevanović, učenica trećeg razreda.

“Kad nas nema dovoljno mi se spojimo i napravimo jedan tim”, poručuje Nataša Tomić, učenica trećeg razreda.

“Zahvalni smo što uopšte možemo da radimo i onda se snalazimo. Nastavni plan i program nije prilagođen kombinovanim odjeljenjima pa pronalazimo načine da učenicima nekako spojimo naizgled nespojive sadržaje”, kaže učiteljica Stevanović.

Upravo seoske škole i sela plaćaju najveću cijenu poražavajuće slike stvarnosti u vidu smanjene stope nataliteta i migracija stanovništva.

“Najveći problem seoskih škola je migracija iz sela u grad i u toku svake godine izgubimo određen broj đaka zbog migracija prema gradu. U poređenju sa prethodnih 10 godina taj broj se sa 25 učenika smanjio na ovih današnjih 15”, ističe Branka Stevanović, direktorica OŠ “Dositej Obradović” Suvo Polje.

Kolike su razmjere smanjenja broja učenika možda najbolje govori podatak Zavoda za statistiku Republike Srpske. Dvije hiljade osme godine upisano je 114.500 prvačića, 15 godina kasnije 84.600. To je gubitak jednog grada veličine Trebinja.

Na pitanje ima li rješenja ili smo sa njim već zakasnili, Stevo Pašalić, demograf ističe da “za budućnost broj stanovnika će se smanjivati i moramo biti spremni na to i prilagođavati se tim promejnama u svemu pa i u tome. Kvantitet koga više nećemo imati moramo nadomjestiti kvalitetom.”

Prošle godine u Republici Srpskoj prvi put je u škole upisano manje od devet hiljada prvačića, a shodno tome polako počinju da se gase i područne škole, pa je u posljednjih pet godina doneseno sedam rješenja o prestanku rada područnih odjeljenja.