Godišnjicu genocida u Srebrenici Asocijacija mladih SDA Zenica obilježila je i organizacijom večerašnje tribine ‘Genocid u očima ljekara’, na kojoj je govorio ratni hirurg iz Srebrenice doc. dr. Ilijaz Pilav.

On je istakao kako se u životu rijetko stvari odvijaju kako se planira i želi, pa se i njemu, koji nije želio ni studirati medicinu, a pogotovo baviti se hirurgijom, na kraju desilo da mu upravo hirurgija bude misija. Kao što mu je i sada misija da, kao aktivni sudionik, svjedoči o genocidu u Srebrenici.

“Ne samo što je moja, lična ratna priča teška. Imam običaj reći da svaki čovjek koji je preživio genocid u Srebrenici, predstavlja jednu tešku priču. Naša obaveza je da svjedočimo, da mlađim generacijama kako bi bili uvijek svjesni da negdje, u nekim glavama čuče možda, opet, neki planeri. A da je to istina, govori i ono čega smo svjedoci u sadašnjem vremenu, da su sve glasnije na sceni individualni i sistemski negatori genocida”, kazao je Pilav.

Napomenuo je da genocid u svojoj definiciji ima namjeru, plan, izvođenje i završnu fazu – negiranje.

“Jedna stvar koju sam naučio u Srebrenici jeste da se granice nemogućeg zaista mogu pomjerati. To je definitivno. Svako od nas je preživio vlastitu žrtvu, vlastitu tragediju, ali ja i moje kolege u Ratnoj bolnici u Srebrenici nismo imali vremena da bolujemo vlastitu bol zato što smo na svojim plećima morali nositi i bol drugih ljudi. Mi smo bili dobri ljudi u vremenu zla” ističe doktor Pilav.

Naglašava da su ljekari imali ulogu posljednje nade onima koji su trebali njihovu pomoć.

“Ta je uloga imala određenu težinu. Ali, ovo sadašnje vrijeme gdje imamo nezavršeni mir, gdje čuče potencijalne opasnosti za naciju i gdje živimo privid života, jednako nameće tešku odgovornost i obavezu” podvukao je on.

S bremenom nedovoljnog broja godina koje pokazuju neiskustvo, život mu je nametnuo obavezu da donosi odluke za koje i nije baš bio siguran da su u svakom trenutku ispravne.

“Kada sam završio fakultet u Sarajevu i odlučio se vratiti u rodnu Srebrenicu, svom sam profesoru kazao kako tamo gdje se vraćam meni hirurgija ne treba. Ali, za manje od dvije godine vrijeme me je demantiralo i hirurgija mi je trebala u najgorem i najbrutalnijem obliku”, naglasio je.

Prisjeća se da je prvu amputaciju saborcu uradio na livadi. Kaže da je bio i naivan, ali da se vrlo brzo od početka rata riješio bilo kakve iluzije. Svaka priča više od 4.000 ranjenika u Srebrenici priča je za sebe, smatra on.

Mišljenja je da mnogi ljudi ne znaju da je Srebrenica, koja je pala 14. aprila 1992., bila i prva opština koja je oslobođena u Bosni i Hercegovini. Bilo je to već u maju 1992. godine, od kada je, po njegovoj ocjeni, cijelo vrijeme trajao i “tihi genocid u Srebrenici”.

“Do jula 1995. godine bilo je 2.800 žrtava na području Srebrenice, u koju se slilo i 60.000 ljudi iz lokalnih opština. Kompletno srednje Podrinje slilo se u Srebrenicu, koja je samo sinonim za stradanje naroda Podrinja. Juli 1995. godine je samo kulminacija stradanja tog naroda”, smatra Pilav, koji je dodao kako više ni na ulicama nije bilo slobodnog mjesta za toliki broj ljudi.

U momentu završne ofanzive srpskih snaga na Srebrenicu, napomenuo je Pilav, već su u bolnici imali oko 250 “svježih” ranjenika, što je otežalo njihovu situaciju nakon što su shvatili da su izdani od vojnika Ujedinjenih nacija.

“Bilo je jasno da je Srebrenica pala i da nam više niko neće pomoći. Jedino što je bilo sigurno je da ja i moje osoblje nećemo napustiti bolnicu dok ne zbrinemo ranjenike”, kazao je Pilav, koji je uspio preživjeti “Kolonu smrti” te izaći na slobodnu teritoriju.

Nakon rata, u javnim istupima svjedoči o julu 1995. godine, jer, kako je kazao, Srebreničani računaju vrijeme od jula do jula. Nije, kazao je, istina da vrijeme liječi rane.

“Neka bol ostaje jednako jaka. Ali, nemamo pravo da šutimo o onome što se desilo, jer ako svjedoci zašute progovorit će oni što su počinili zlodjela te pisati istoriju kako to njima odgovara”, poručio je doktor Pilav te napomenuo kako je baš to i bio motiv da dođe u Zenicu.

Godišnjicu genocida u Srebrenici Asocijacija mladih SDA Zenica obilježila je i organizacijom večerašnje tribine ‘Genocid u očima ljekara’, na kojoj je govorio ratni hirurg iz Srebrenice doc. dr. Ilijaz Pilav.

On je istakao kako se u životu rijetko stvari odvijaju kako se planira i želi, pa se i njemu, koji nije želio ni studirati medicinu, a pogotovo baviti se hirurgijom, na kraju desilo da mu upravo hirurgija bude misija. Kao što mu je i sada misija da, kao aktivni sudionik, svjedoči o genocidu u Srebrenici.

“Ne samo što je moja, lična ratna priča teška. Imam običaj reći da svaki čovjek koji je preživio genocid u Srebrenici, predstavlja jednu tešku priču. Naša obaveza je da svjedočimo, da mlađim generacijama kako bi bili uvijek svjesni da negdje, u nekim glavama čuče možda, opet, neki planeri. A da je to istina, govori i ono čega smo svjedoci u sadašnjem vremenu, da su sve glasnije na sceni individualni i sistemski negatori genocida”, kazao je Pilav.

Napomenuo je da genocid u svojoj definiciji ima namjeru, plan, izvođenje i završnu fazu – negiranje.

“Jedna stvar koju sam naučio u Srebrenici jeste da se granice nemogućeg zaista mogu pomjerati. To je definitivno. Svako od nas je preživio vlastitu žrtvu, vlastitu tragediju, ali ja i moje kolege u Ratnoj bolnici u Srebrenici nismo imali vremena da bolujemo vlastitu bol zato što smo na svojim plećima morali nositi i bol drugih ljudi. Mi smo bili dobri ljudi u vremenu zla” ističe doktor Pilav.

Naglašava da su ljekari imali ulogu posljednje nade onima koji su trebali njihovu pomoć.

“Ta je uloga imala određenu težinu. Ali, ovo sadašnje vrijeme gdje imamo nezavršeni mir, gdje čuče potencijalne opasnosti za naciju i gdje živimo privid života, jednako nameće tešku odgovornost i obavezu” podvukao je on.

S bremenom nedovoljnog broja godina koje pokazuju neiskustvo, život mu je nametnuo obavezu da donosi odluke za koje i nije baš bio siguran da su u svakom trenutku ispravne.

“Kada sam završio fakultet u Sarajevu i odlučio se vratiti u rodnu Srebrenicu, svom sam profesoru kazao kako tamo gdje se vraćam meni hirurgija ne treba. Ali, za manje od dvije godine vrijeme me je demantiralo i hirurgija mi je trebala u najgorem i najbrutalnijem obliku”, naglasio je.

Prisjeća se da je prvu amputaciju saborcu uradio na livadi. Kaže da je bio i naivan, ali da se vrlo brzo od početka rata riješio bilo kakve iluzije. Svaka priča više od 4.000 ranjenika u Srebrenici priča je za sebe, smatra on.

Mišljenja je da mnogi ljudi ne znaju da je Srebrenica, koja je pala 14. aprila 1992., bila i prva opština koja je oslobođena u Bosni i Hercegovini. Bilo je to već u maju 1992. godine, od kada je, po njegovoj ocjeni, cijelo vrijeme trajao i “tihi genocid u Srebrenici”.

“Do jula 1995. godine bilo je 2.800 žrtava na području Srebrenice, u koju se slilo i 60.000 ljudi iz lokalnih opština. Kompletno srednje Podrinje slilo se u Srebrenicu, koja je samo sinonim za stradanje naroda Podrinja. Juli 1995. godine je samo kulminacija stradanja tog naroda”, smatra Pilav, koji je dodao kako više ni na ulicama nije bilo slobodnog mjesta za toliki broj ljudi.

U momentu završne ofanzive srpskih snaga na Srebrenicu, napomenuo je Pilav, već su u bolnici imali oko 250 “svježih” ranjenika, što je otežalo njihovu situaciju nakon što su shvatili da su izdani od vojnika Ujedinjenih nacija.

“Bilo je jasno da je Srebrenica pala i da nam više niko neće pomoći. Jedino što je bilo sigurno je da ja i moje osoblje nećemo napustiti bolnicu dok ne zbrinemo ranjenike”, kazao je Pilav, koji je uspio preživjeti “Kolonu smrti” te izaći na slobodnu teritoriju.

Nakon rata, u javnim istupima svjedoči o julu 1995. godine, jer, kako je kazao, Srebreničani računaju vrijeme od jula do jula. Nije, kazao je, istina da vrijeme liječi rane.

“Neka bol ostaje jednako jaka. Ali, nemamo pravo da šutimo o onome što se desilo, jer ako svjedoci zašute progovorit će oni što su počinili zlodjela te pisati istoriju kako to njima odgovara”, poručio je doktor Pilav te napomenuo kako je baš to i bio motiv da dođe u Zenicu.