Par sati nakon najgore nuklearne nesreće u historiji inženjer Oleksij Breus ušao je u kontrolnu sobu reaktora broj 4 nuklearne elektrane Černobil u Ukrajini. Radio je u nuklearki od 1982. godine, a četiri godine nakon dolaska ondje postao je svjedokom događaja koji su uslijedili jutro nakon katastrofe 26. aprila 1986.

HBO-ova TV miniserija postigla je najbolji rezultat ikada na popularnom internetskom filmskom portalu IMDB. Rusi i Ukrajinci mogli su ju gledati putem interneta, a dobre je ocjene dobila i na ruskom filmskom portalu Kinopoisku.

Oleksij Breus radio je s mnogim ljudima koji su opisani u TV seriji te je za BBC dao svoju ocjenu ovog televizijskog fenomena.

Kakav je odnos stvarnih događaja i fikcije u seriji?

“Bio sam iznenađen da su nas uopće doveli ondje. Reaktor je bio toliko oštećen… Činilo se kako nemamo što raditi” rekao je Beus opisujući jutro nakon katastrofe. Neki od događaja kojima je svjedočio tog jutra realistično su opisani u TV seriji, no za neke kaže da su fikcija.

“Nesreća u Černobilu prikazana je na vrlo moćan način, kao globalna katastrofa koja je utjecala na živote velikog broja ljudi. Emocije i raspoloženje su također prikazani vrlo tačno, kako među zaposlenicima nuklearke, tako i među državnim dužnosnicima”, kaže Beus te ipak naglašava da je prepoznao određene ‘rupe’ u tehničkim opisima nesreće. “To nisu nužno laži, nego samo fikcija”, objašnjava.

Kako su prikazani glavni likovi?

U srcu TV priče je radnja koja se vrti oko tri lika – direktora nuklearke Viktora Brjuhanova, glavnog inženjera Nikolaja Fomina te zamjenika glavnog inženjera Anatolija Diatlova. Oleksij Breus tvrdi da je način na koji su oni prikazani “ne samo fikcija, nego potpuna laž”.

Njihovi su likovi izvrnuti i krivo prikazani, kao da su nekakvi zločinci. Njih trojica to nipošto nisu bili.

Možda je Anatolij Diatlov postao glavni negativac u TV seriji jer su ga na takav način na početku katastrofe gledali radnici u nuklearki, njegovi podređeni, ali i nadređeni. No, kasnije se to sve promijenilo.

Trojica navedenih su zbog svojih uloga u izazivanju nesreće osuđeni na 10 godina u radnim logorima, a scenarist HBO-ove miniserije Černobil Craig Mazin ostaje kod svog mišljenja da je Diatlov bio čovjek nezgodnog karaktera koji je davao lažne izjave.

Breus potvrđuje da su ga se zaposlenici bojali. “Kada je došao, među ljudima je zavladala napeta atmosfera. No, bez obzira koliko strog bio, on je uistinu bio veliki profesionalac”, tvrdi Breus.

Koliko je tačan bio prikaz radijacije u TV seriji?

Breus tvrdi da su kreatori HBO-ove serije posljedice radijacije na ljudsko tijelo prikazali dobro. Par sati nakon eksplozije razgovarao je s Oleksandrom Akimovom, voditeljem smjene u reaktoru broj 4, te radnikom Leonidom Toptunovom čije su tragične priče detaljno prikazane u TV seriji.

“Nikako nisu izgledali dobro, da se blago izrazim. Bilo je jasno da su bolesni, bili su vrlo blijedi. Toptunov je doslovce pobijelio”, opisao je njihovo stanje Breus.

Za samo dvije sedmice obojica su umrla u moskovskoj bolnici od posljedica radijacije.

“Vidio sam i druge kolege koje su radile u nuklearki te večeri. Njihova je koža bila jarko crvena. I oni su umrli u moskovskoj bolnici. Izloženost zračenju, crvena koža, opekotine od radijacije i pare… Sve su to bile posljedice o kojima su pričali ljudi. No, nikada nisu bile prikazane tako. Kada sam završio sa smjenom, moja je koža bila smeđa, kao da sam potamnio na suncu. Dijelovi tijela koji mi nisu bili prekriveni odjećom – ruke, lice i vrat – bili su mi crveni”, tvrdi Breus.

U prvim sedmicama nakon katastrofe po službenim sovjetskim podacima ukupno je od posljedica izloženosti prevelikim dozama zračenja umrlo 29 radnika nuklearke. Još dva zaposlenika preminula su od ozljeda, a tijelo jednog od njih, Valerija Kodemčuka, nikada nije pronađeno u ostacima reaktora.

Koliko je velik bio požar?

Vasilij Ignatenko, čiji se lik također pojavljuje u seriji, bio je jedan od prvih vatrogasaca koji su poslani kako bi se uhvatili u koštac s buktinjom. Vatrogasci koji su bili poslani iz obližnjeg grada Pripjata nisu znali za izloženost radijaciji i Ignatenko je preminuo 13. maja 1986.

Breus kaže kako po dolasku u nuklearku tog jutra uopće nije vidio požar.

“Vidio sam oštećenja na reaktoru. Mogle su se vidjeti pumpe i ostala oprema, ali nije bilo nikakvog dima ili vatre, vidjela se samo para koja je šukljala iz oštećenih dijelova. Većina vatrogasaca zalijevala je reaktor vodom”, svjedoči Breus.

“No, njihov tanki mlaz vode vjerojatno je ispario prije nego je uopće došao do reaktora – kaže Breus. Vatrogasci su također uklanjali radioaktivne ostatke s krova nakon što je požar ugašen.”

Koliko je tačan bio prikaz radnika?

Jedna od najdramatičnijih scena u TV seriji je ona u kojoj su prikazana trojica radnika nuklearke koji se dobrovoljno javljaju i ulaze u podzemni tunel ispod reaktora kako bi ondje otvorili ključni ventil. Strahovalo se da će ‘lava’ iz rastopljenog reaktora dospjeti do vode te da će doći do nove, potencijalno mnogo razornije eksplozije.

Suprotno izvješćima da su trojica ronioca umrla od posljedica radijacije nakon te akcije, činjenica je da su svi preživjeli. Voditelj smjene Boris Baranov umro je 2005. godine, dok su Valerij Bespalov i Oleksij Ananenko još uvijek živi.

“To je bio naš posao”, kaže Ananenko koji se u vrijeme nesreće nalazio na smjeni, dok su drugoj dvojici ustvarili naredili da obave taj zadatak. Znali su gdje su ventili, pa su bili pravi ljudi za taj posao.

“Da to nisam napravio, dobio bih otkaz. Kako bih nakon toga našao drugi posao”, pita Ananenko i ukazuje nekoliko netačnosti u TV prikazu te akcije.

Njihova su lica bila samo djelomično prekrivena maskama kako bi mogli međusobno komunicirati, nisu im bile ponuđene nagrade i nisu dobili pljesak nakon uspješnog povratka. “To je bio samo naš posao. Ko bi tome pljeskao”, kaže on.

Rudari su dovedeni kako bi ispod reaktora prokopali tunel i zaustavili istopljenu jezgru da porodre kroz betonsku ploču i zagadi podzemne vode, što bi ugrozilo milijune ljudskih života. Temperature ispod reaktora bile su visoke i u seriji su rudari prikazani kako rade goli.

“Da, oni su skinuli odjeću, ali ne onako kako se vidjelo na TV-u. Nisu to napravili odmah, do kraja”, kaže Breus i ističe da njihova uloga na kraju uopće nije bila važna.

Rudari su završili svoj posdao prije roka, no do tada se jezgra reaktora ohladila.

“U seriji su rudari prikazani kao čvrsti momci koji se ne boje ničega, no taj dojam ne dobivate o ostalim radnicima”, kaže Breus.

Koliko je smrtonosan bio ‘Most smrti’?

U TV seriji stanovnici Pripjata nakon nesreće odlaze na željeznički most kako bi bolje vidjeli požar, nesvjesni opasnosti od radijacije. Djeca su prikazana kako se igraju u radioaktivnoj prašini koja pada s neba, poput snijega.

No, Breus tvrdi da je većina stanovnika Pripjata ustvari prespavala eksploziju, a i on je za nesreću doznao kada je došao na posao jutro poslije.

“Nikada nisam čuo da su ljudi tokom noći išli gledati požar. U bolnici sam upoznao čovjeka koji jest došao na spomenuti most, ali tek jutro nakon eksplozije. Imao je blagi oblik radijacijske bolesti. Jedan prijatelj koji je također bio u bolnici u isto vrijeme kaže da je imao spoj s djevojkom u blizini mosta tokom kobne večeri. I on je imao zdravstvene probleme poslije”, svjedoči Breus.

Kako je prikazan Sovjetski Savez?

Oleksij Breus kaže kako je nesreća razotkrila ključne mane sovjetskog sistema. “Naprimjer, ta potpuno nepotrebna tajnovitost o černobilskoj katastrofi… Kada su zaposlenici stisnuli crveno dugme, reaktor se nije zaustavio nego je eksplodirao”, pojednostavljuje stvari Breus.

I dok mnogi hvale posvećenost scenarista serije detaljima, on smatra da je upravo to jedna od njenih mana.

“Prikazano je puno stereotipa, tipičnih za ‘zapadnu predodžbu’ Sovjetskog Saveza. Velika šoljica, vodka, posvuda KGB”, poručuje Breus, prenosi Jutarnji.hr.

U konačnici, on je ipak zadovoljan zbog činjenice da je opet skrenuta pozornost na ovu katastrofu i veliku štetu koju je izazvala.

Njene visoke ocjene pokazuju da ljude i dalje interesira Černobil. To nije samo lokalna tema koja zanima malu grupu ljudi, nego još uvijek globalna.

Par sati nakon najgore nuklearne nesreće u historiji inženjer Oleksij Breus ušao je u kontrolnu sobu reaktora broj 4 nuklearne elektrane Černobil u Ukrajini. Radio je u nuklearki od 1982. godine, a četiri godine nakon dolaska ondje postao je svjedokom događaja koji su uslijedili jutro nakon katastrofe 26. aprila 1986.

HBO-ova TV miniserija postigla je najbolji rezultat ikada na popularnom internetskom filmskom portalu IMDB. Rusi i Ukrajinci mogli su ju gledati putem interneta, a dobre je ocjene dobila i na ruskom filmskom portalu Kinopoisku.

Oleksij Breus radio je s mnogim ljudima koji su opisani u TV seriji te je za BBC dao svoju ocjenu ovog televizijskog fenomena.

Kakav je odnos stvarnih događaja i fikcije u seriji?

“Bio sam iznenađen da su nas uopće doveli ondje. Reaktor je bio toliko oštećen… Činilo se kako nemamo što raditi” rekao je Beus opisujući jutro nakon katastrofe. Neki od događaja kojima je svjedočio tog jutra realistično su opisani u TV seriji, no za neke kaže da su fikcija.

“Nesreća u Černobilu prikazana je na vrlo moćan način, kao globalna katastrofa koja je utjecala na živote velikog broja ljudi. Emocije i raspoloženje su također prikazani vrlo tačno, kako među zaposlenicima nuklearke, tako i među državnim dužnosnicima”, kaže Beus te ipak naglašava da je prepoznao određene ‘rupe’ u tehničkim opisima nesreće. “To nisu nužno laži, nego samo fikcija”, objašnjava.

Kako su prikazani glavni likovi?

U srcu TV priče je radnja koja se vrti oko tri lika – direktora nuklearke Viktora Brjuhanova, glavnog inženjera Nikolaja Fomina te zamjenika glavnog inženjera Anatolija Diatlova. Oleksij Breus tvrdi da je način na koji su oni prikazani “ne samo fikcija, nego potpuna laž”.

Njihovi su likovi izvrnuti i krivo prikazani, kao da su nekakvi zločinci. Njih trojica to nipošto nisu bili.

Možda je Anatolij Diatlov postao glavni negativac u TV seriji jer su ga na takav način na početku katastrofe gledali radnici u nuklearki, njegovi podređeni, ali i nadređeni. No, kasnije se to sve promijenilo.

Trojica navedenih su zbog svojih uloga u izazivanju nesreće osuđeni na 10 godina u radnim logorima, a scenarist HBO-ove miniserije Černobil Craig Mazin ostaje kod svog mišljenja da je Diatlov bio čovjek nezgodnog karaktera koji je davao lažne izjave.

Breus potvrđuje da su ga se zaposlenici bojali. “Kada je došao, među ljudima je zavladala napeta atmosfera. No, bez obzira koliko strog bio, on je uistinu bio veliki profesionalac”, tvrdi Breus.

Koliko je tačan bio prikaz radijacije u TV seriji?

Breus tvrdi da su kreatori HBO-ove serije posljedice radijacije na ljudsko tijelo prikazali dobro. Par sati nakon eksplozije razgovarao je s Oleksandrom Akimovom, voditeljem smjene u reaktoru broj 4, te radnikom Leonidom Toptunovom čije su tragične priče detaljno prikazane u TV seriji.

“Nikako nisu izgledali dobro, da se blago izrazim. Bilo je jasno da su bolesni, bili su vrlo blijedi. Toptunov je doslovce pobijelio”, opisao je njihovo stanje Breus.

Za samo dvije sedmice obojica su umrla u moskovskoj bolnici od posljedica radijacije.

“Vidio sam i druge kolege koje su radile u nuklearki te večeri. Njihova je koža bila jarko crvena. I oni su umrli u moskovskoj bolnici. Izloženost zračenju, crvena koža, opekotine od radijacije i pare… Sve su to bile posljedice o kojima su pričali ljudi. No, nikada nisu bile prikazane tako. Kada sam završio sa smjenom, moja je koža bila smeđa, kao da sam potamnio na suncu. Dijelovi tijela koji mi nisu bili prekriveni odjećom – ruke, lice i vrat – bili su mi crveni”, tvrdi Breus.

U prvim sedmicama nakon katastrofe po službenim sovjetskim podacima ukupno je od posljedica izloženosti prevelikim dozama zračenja umrlo 29 radnika nuklearke. Još dva zaposlenika preminula su od ozljeda, a tijelo jednog od njih, Valerija Kodemčuka, nikada nije pronađeno u ostacima reaktora.

Koliko je velik bio požar?

Vasilij Ignatenko, čiji se lik također pojavljuje u seriji, bio je jedan od prvih vatrogasaca koji su poslani kako bi se uhvatili u koštac s buktinjom. Vatrogasci koji su bili poslani iz obližnjeg grada Pripjata nisu znali za izloženost radijaciji i Ignatenko je preminuo 13. maja 1986.

Breus kaže kako po dolasku u nuklearku tog jutra uopće nije vidio požar.

“Vidio sam oštećenja na reaktoru. Mogle su se vidjeti pumpe i ostala oprema, ali nije bilo nikakvog dima ili vatre, vidjela se samo para koja je šukljala iz oštećenih dijelova. Većina vatrogasaca zalijevala je reaktor vodom”, svjedoči Breus.

“No, njihov tanki mlaz vode vjerojatno je ispario prije nego je uopće došao do reaktora – kaže Breus. Vatrogasci su također uklanjali radioaktivne ostatke s krova nakon što je požar ugašen.”

Koliko je tačan bio prikaz radnika?

Jedna od najdramatičnijih scena u TV seriji je ona u kojoj su prikazana trojica radnika nuklearke koji se dobrovoljno javljaju i ulaze u podzemni tunel ispod reaktora kako bi ondje otvorili ključni ventil. Strahovalo se da će ‘lava’ iz rastopljenog reaktora dospjeti do vode te da će doći do nove, potencijalno mnogo razornije eksplozije.

Suprotno izvješćima da su trojica ronioca umrla od posljedica radijacije nakon te akcije, činjenica je da su svi preživjeli. Voditelj smjene Boris Baranov umro je 2005. godine, dok su Valerij Bespalov i Oleksij Ananenko još uvijek živi.

“To je bio naš posao”, kaže Ananenko koji se u vrijeme nesreće nalazio na smjeni, dok su drugoj dvojici ustvarili naredili da obave taj zadatak. Znali su gdje su ventili, pa su bili pravi ljudi za taj posao.

“Da to nisam napravio, dobio bih otkaz. Kako bih nakon toga našao drugi posao”, pita Ananenko i ukazuje nekoliko netačnosti u TV prikazu te akcije.

Njihova su lica bila samo djelomično prekrivena maskama kako bi mogli međusobno komunicirati, nisu im bile ponuđene nagrade i nisu dobili pljesak nakon uspješnog povratka. “To je bio samo naš posao. Ko bi tome pljeskao”, kaže on.

Rudari su dovedeni kako bi ispod reaktora prokopali tunel i zaustavili istopljenu jezgru da porodre kroz betonsku ploču i zagadi podzemne vode, što bi ugrozilo milijune ljudskih života. Temperature ispod reaktora bile su visoke i u seriji su rudari prikazani kako rade goli.

“Da, oni su skinuli odjeću, ali ne onako kako se vidjelo na TV-u. Nisu to napravili odmah, do kraja”, kaže Breus i ističe da njihova uloga na kraju uopće nije bila važna.

Rudari su završili svoj posdao prije roka, no do tada se jezgra reaktora ohladila.

“U seriji su rudari prikazani kao čvrsti momci koji se ne boje ničega, no taj dojam ne dobivate o ostalim radnicima”, kaže Breus.

Koliko je smrtonosan bio ‘Most smrti’?

U TV seriji stanovnici Pripjata nakon nesreće odlaze na željeznički most kako bi bolje vidjeli požar, nesvjesni opasnosti od radijacije. Djeca su prikazana kako se igraju u radioaktivnoj prašini koja pada s neba, poput snijega.

No, Breus tvrdi da je većina stanovnika Pripjata ustvari prespavala eksploziju, a i on je za nesreću doznao kada je došao na posao jutro poslije.

“Nikada nisam čuo da su ljudi tokom noći išli gledati požar. U bolnici sam upoznao čovjeka koji jest došao na spomenuti most, ali tek jutro nakon eksplozije. Imao je blagi oblik radijacijske bolesti. Jedan prijatelj koji je također bio u bolnici u isto vrijeme kaže da je imao spoj s djevojkom u blizini mosta tokom kobne večeri. I on je imao zdravstvene probleme poslije”, svjedoči Breus.

Kako je prikazan Sovjetski Savez?

Oleksij Breus kaže kako je nesreća razotkrila ključne mane sovjetskog sistema. “Naprimjer, ta potpuno nepotrebna tajnovitost o černobilskoj katastrofi… Kada su zaposlenici stisnuli crveno dugme, reaktor se nije zaustavio nego je eksplodirao”, pojednostavljuje stvari Breus.

I dok mnogi hvale posvećenost scenarista serije detaljima, on smatra da je upravo to jedna od njenih mana.

“Prikazano je puno stereotipa, tipičnih za ‘zapadnu predodžbu’ Sovjetskog Saveza. Velika šoljica, vodka, posvuda KGB”, poručuje Breus, prenosi Jutarnji.hr.

U konačnici, on je ipak zadovoljan zbog činjenice da je opet skrenuta pozornost na ovu katastrofu i veliku štetu koju je izazvala.

Njene visoke ocjene pokazuju da ljude i dalje interesira Černobil. To nije samo lokalna tema koja zanima malu grupu ljudi, nego još uvijek globalna.