U nastavku našeg projekta ‘Ženska strana života’ na temu samopouzdanja razgovarali smo s osnivačicom ženskog nogometnog kluba “Čelik” Vahidom Mujčinović kojoj nogomet i lopta predstavljaju život.

Mujčinović najbolje zna koliko je samopouzdanje bitno da bi se samo nešto osnovalo, ali bez podrške ne može se zadržati. Prije rata živjela je sa suprugom u Srbiji. Majka je dva sina, a suprug je poginuo ratne 1993. godine u sukobu s HVO-om kod Kaknja. Nakon toga, odlazi u Njemačku, ali se 1996. godine vraća, jer je bila optimistična da života u BiH ima. Više od 20 godina poslije, smatra da je pogriješila i podržava svaku osobu koja želi napustiti državu i svoj život nastaviti izvan njenih granica.

Prvi susret s loptom imala je tokom rata kada su u parku pronašli staru loptu gdje je u šest mjeseci te njihove zabave sudjelovalo 20-25 žena. Optimistična je i danas da stvari mogu biti bolje, ali i svjesna da niko ne poštuje zakone.

“Zagovornik sam bila da djeca ostaju i bore se, ali sada mijenjam mišljenje jer omladina treba da ide. Podržavam ih jer mislim da stanje u BiH nije ekonomski loše koliko su političari nametnuli nacionalnu mržnju, zbog čega se svi osjećamo nesigurno”, kaže Mujčinović i dodaje da su iz ŽNK Čelik prošle godine otišle tri nogometašice sa cijelim porodicama, što je 15-20 građana Zenice.

ŽNK Čelik osnovala je 2006. godine, a u sportu je profesionalno od 2004. godine. Na pitanje kako je počeo nogomet u njenom životu, ali i u Zenici, Mujčinović govori:

“U vrijeme Jugoslavije bilo je malo ženskih klubova. Bila je reprezentacija, ali s ovih prostora je bilo veoma teško doći do nekog kluba, a kamoli reprezentacije. Međutim, 2005. godine sam preuzela ŽNK Iris koji je tada imao pad u igračkom i upravnom kadru. Republika Srpska je imala dva kluba do 2011. godine, a Federacija BiH je bila ta koja je razvijala ženski nogomet i mogu reći da smo napravili reprezentaciju u to vrijeme. Ja sam 2006. godine donijela odluku da sa igračicom iz Irisa osnujemo klub Čelik. Čelični smo u svim sportovima i dobili smo podršku od bivšeg gradonačelnika Husejina Smajlovića. Tada mi je rekao da je vrijeme da Čelik dobije sestru. Međutim, nismo ispunili obećanje jedno drugom koje smo dali. Sve do 2012. godine lično sam svojim finansijama pokrivala troškove”, izjavila je Mujčinović.

Nogomet u BiH je ‘muški’ sport, veoma teško je uspjeti kao žensko, a na pitanje kako je uspjela opstati dok se sport sistemski nije riješio za ženske selekcije, Mujčinović je kazala kako je bilo teško i kako je i danas teško opstajati.

“Kada sam došla na Kamberovića Polje, vidjela sam da se djevojke presvlače za trening ispod drveta u po bijela dana. Trenera sam pitala što se djevojke presvlače ispod drveta, s obzirom na to da ljudi prolaze pored. On je rekao da mu Uprava sportskih terena nije dala svlačionicu. Međutim, samo nakon par metara je bila kancelarija tadašnjeg direktora Huseina Hinovića. Ja sam pokucala i zamolila ga da se okrene i pogleda kroz prozor i pitao je ‘I?’. Upitala sam ga da li vidi gdje se djevojke presvlače, na šta je rekao da su one navikle na to.”, kaže Mujčinović i dodaje:

“Ponudila sam mu 50 KM da izađe napolje i da se presvuče pred prolaznicima, a da ću ja to uraditi džaba. Rekla sam mu da je to posljednji put da se djevojke presvlače ispod drveta i zaista je bio posljednji put. Bilo je iznimki, ali smo imali razumijevanja kada su bile utakmice i to smo tolerisali”, govori Mujčinović u razgovoru za naš radio.

Veliki broj djevojaka koje su trenirale, trenirale su po parkovima i tako pet-šest godina. Nikada nisu istrčale na veliki teren s tribinama, a posebna anegdota je bila kada su igrale osminu finala Kupa BiH u Banjoj Luci i kada je jedna od najboljih igračica Čelika tada, istrčavši na stadion Borca, upitala “Hoćemo li mi sve ovo pretrčati?”.

“One nisu imale pojma šta je pravi stadion. Kada dođete iz parka na stadion ne znate ni kako igrati. Borili smo se s diskriminacijama, imali smo optimizma i samopouzdanja da možemo i da treba samo prodrijeti kroz zajednicu i društvo. Ključni problem je bio što su roditelji bili skeptični prema sportu. Ne daju djevojčicama da treniraju, a prave problem i s ishranom”, dodaje naša sagovornica.

Godinama poslije, nakon rekonstrukcije Atletskog stadiona u Zenici, ŽNK Čelik je dobio svoj boks za stvari, presvlačenje te brojne druge uslove koji su im potrebni za nesmetan rad. Naša sagovornica s ponosom govori da je Čelik među pet u BiH koji ima najbolje uvjete, s obzirom da i danas djevojčice u nekim klubovima igraju u parkovima i presvlače se ispod drveća.

Na pitanje kako je nastala Premijer liga i ko se izborio za nju, Mujčinović kaže da je to uslijedilo kada je odlazak A muške reprezentacije u Brazil ovisio zbog ženskih klubova i njihovog prvenstva, tačnije od razvoja ženskog nogometa, jer je to bio uslov FIFA-e.

“Samo nam nedostaje finansijska podrška kako bi se klub vratio u žensku Premijer ligu i da održavamo rezultate. Mi više ličimo na fabriku igračica. Mi ih napravimo, a one odu dalje. Ne možemo tako raditi. Premijer liga je osnovana tako da i prvakinje nisu igrale ligu prvaka kako danas igra SFK 2000 Sarajevo. Ujedinili smo se i uputili akt prema Izvršnom odboru BiH da se formira liga i da savez BiH pomogne ženski nogomet. Nije bilo nekog sluha. Postigli smo nešto ipak nakon nekog vremena i to da prvakinje dobiju po 2.000 KM i po tri lopte. Tada je to bilo mnogo, jer smo znali iznajmljivati lopte da odigramo utakmice”.

Po završetku sezone 2012/2013. godine, došao joj je dopis za hitan sastanak u Nogometnom savezu BiH. Tada je Ivica Osim ustao za govornicu i tražio da žene ostanu, a muškarci da izađu. Ostale su Semira Hurem, koja danas prema riječima Mujčinović hara ženskim nogometom, i ona. Donijeta je odluka da se muška reprezentacija može kvalifikovati za SP pod uslovom da se osnuje ženska liga. 

“Nismo znali u šta ulazimo, ali je to za nas bio početak i iskustvo. ŽNK Čelik je 2014/2015. sezone ispao iz Premijer lige i još uvijek se, nažalost, nije vratio. Druge sezone takmičenja 2015. godine kada smo ispali, imali smo dobru ekipu. Tada su trenerica i većina igračica napustile klub. Razmišljala sam da li ga ugasiti ili da se borimo, jer je jedini klub u gradu i kantonu. Bila su još dva, ali su se ugasili. Moja dugogodišnja ambicija je bila šta dalje ugasiti ili nastaviti s nekom danom. Krenuli smo dalje, 2016/2017 je bila jedna od najtežih sezona jer nismo imali finansija, igrački kadar nije bio istreniran. Izgubili smo sav stručni štab. Danas je ekipa zadnja na tabeli, a ja sam se povukla iz sporta”, kaže Mujčinović.

Razlog njenog povlačenja iz sporta jeste dolazak nekih novih ljudi kojima želi dati priliku da osjete šta je jedan sportski amaterski kolektiv kojeg niko ne priznaje i prema kojem su skeptični samo jer je ženski nogomet. U BiH danas postoji Premijer ženska liga koja ima osam klubova, Liga RS, Prva liga FBiH gdje je osam kluba i Druga liga FBiH koja broji 12 kluba. Prošle godine se ugasilo sedam klubova, ali ljudi su i danas skeptični prema ženskom nogometu.

U organizaciji kluba održano je osam turnira, sedam u malom nogometu i regionalni turnir u Zavidovićima gdje su bili gosti iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije… Tada su svi uvidjeli da je ženski nogomet popularan, da ima timova, da djevojke treniraju, ali podrške nema.

“Izborili smo se da sadašnje djevojke koje žele i koje su igrale mogu se licencirati za FIFA licence, a da ništa ne plaćaju. FIFA B licenca iznosi više od 3.000 KM, ali djevojke ne moraju ništa plaćati. Sve se to treba prepoznati, moraju svi doći pogledati. Ovo nije kao muški fudbal, nema profesionalizma. Djevojke su gubile tri-četiri utakmice u nizu, ali ostave srce na terenu. Organizujemo iftare, druženje, one to trebaju naslijediti od mene i nadam se da će za pet-deset godina biti profesionalne”, govori Mujčinović koja je u nogomet ulagala ne samo materijalna sredstva već i sebe lično.

Problem i danas predstavljaju roditelji koji ne žele upisati svoje kćerke u ženski nogometni klub, iako je to želja njihove djece. Međutim, nakon razgovora s roditeljima, ipak se ispuni želja djece koja život žele provesti na zelenom terenu, a ne u nargila barovima, na ulici i u kafanama do kasnih sati.

“Djeca slušaju što im trener govori i to prenose u školu i kuću, jer sam to tražila od njih svaki trening. Teško je od djeteta stvoriti čovjeka, a onda i sportistu. Skeptičnost je roditelja za treniranje, a to je šteta. Kada vide na turnirima da ima mnogo djevojčica koje treniraju nogomet one su dodatno motivisane da ih ne možete odgovoriti da ne treniraju”, izjavila je Mujčinović te dodala da je imala dosta spoticanja:

“Imali smo dosta problema na Kamberovića Polju da bismo se izborili za ćošak terena. Muškarci su znali šutati naše čunjeve, tjerati nas uz poruke da idemo razvijati pite i peremo suđe. Ja sam se znala suprotstaviti, a jedino koga bih mogla pohvaliti je trener Čelika Brkić. Za njega nikada nije bilo da dijete ne može ući na teren i igrati nogomet. Bilo je svakakvih trenera, ali se moraju pomiriti s tim. Sada imamo izuzetno dobre uslove. Treniramo i igramo na A terenu i velik pomak je napravljen.”

S kadetkinjama će završiti Fair Play dane ženskog nogometa te će predati klub drugim ljudima. Gdje će dalje, s obzirom na to da su joj nogomet i lopta život, ni sama ne zna. Ističe da ovaj grad zaslužuje jedan ženski nogometni klub, ali da mu treba pomoć da se vrati gdje mu mjesto, u Premijer ligu BiH.

“Prije tri godine su me kontaktirali iz ženskog nogometnog kluba Rad Beograd, jer bi voljeli da odigramo prijateljesku utakmicu. Mi nismo imali uslove da idemo njima te smo ih pozvali u Zenicu da dođu i da ću ja dati sve od sebe da noće ovdje. Ekspedicija od 25 ljudi je došla, tražila od Gradske uprave mjesto gdje bi ljudi mogli spavati i dobili smo kućice na Smetovima, dok su privrednici osigurali dva obroka. Kod njih u ekipi se pojavilo Jugoslavena, pa su tražili da dođu i posjete Bilino Polje”, govori Mujčinović te dodaje da je nogomet razbio predrasude o Zenici, nacionalizmu i ekstremizmu.

Na tu prijateljsku utakmicu nije došlo sedam igračica koje roditelji nisu željeli pustiti u Zenicu jer su čuli da ima vehabija i radikala. Nakon ove utakmice, gosti su iz Zenice odnijeli jednu totalno drugačiju sliku o gradu iz centralne Bosne, o kojem su kasnije pisali i pričali svi regionalni mediji.

U nastavku našeg projekta ‘Ženska strana života’ na temu samopouzdanja razgovarali smo s osnivačicom ženskog nogometnog kluba “Čelik” Vahidom Mujčinović kojoj nogomet i lopta predstavljaju život.

Mujčinović najbolje zna koliko je samopouzdanje bitno da bi se samo nešto osnovalo, ali bez podrške ne može se zadržati. Prije rata živjela je sa suprugom u Srbiji. Majka je dva sina, a suprug je poginuo ratne 1993. godine u sukobu s HVO-om kod Kaknja. Nakon toga, odlazi u Njemačku, ali se 1996. godine vraća, jer je bila optimistična da života u BiH ima. Više od 20 godina poslije, smatra da je pogriješila i podržava svaku osobu koja želi napustiti državu i svoj život nastaviti izvan njenih granica.

Prvi susret s loptom imala je tokom rata kada su u parku pronašli staru loptu gdje je u šest mjeseci te njihove zabave sudjelovalo 20-25 žena. Optimistična je i danas da stvari mogu biti bolje, ali i svjesna da niko ne poštuje zakone.

“Zagovornik sam bila da djeca ostaju i bore se, ali sada mijenjam mišljenje jer omladina treba da ide. Podržavam ih jer mislim da stanje u BiH nije ekonomski loše koliko su političari nametnuli nacionalnu mržnju, zbog čega se svi osjećamo nesigurno”, kaže Mujčinović i dodaje da su iz ŽNK Čelik prošle godine otišle tri nogometašice sa cijelim porodicama, što je 15-20 građana Zenice.

ŽNK Čelik osnovala je 2006. godine, a u sportu je profesionalno od 2004. godine. Na pitanje kako je počeo nogomet u njenom životu, ali i u Zenici, Mujčinović govori:

“U vrijeme Jugoslavije bilo je malo ženskih klubova. Bila je reprezentacija, ali s ovih prostora je bilo veoma teško doći do nekog kluba, a kamoli reprezentacije. Međutim, 2005. godine sam preuzela ŽNK Iris koji je tada imao pad u igračkom i upravnom kadru. Republika Srpska je imala dva kluba do 2011. godine, a Federacija BiH je bila ta koja je razvijala ženski nogomet i mogu reći da smo napravili reprezentaciju u to vrijeme. Ja sam 2006. godine donijela odluku da sa igračicom iz Irisa osnujemo klub Čelik. Čelični smo u svim sportovima i dobili smo podršku od bivšeg gradonačelnika Husejina Smajlovića. Tada mi je rekao da je vrijeme da Čelik dobije sestru. Međutim, nismo ispunili obećanje jedno drugom koje smo dali. Sve do 2012. godine lično sam svojim finansijama pokrivala troškove”, izjavila je Mujčinović.

Nogomet u BiH je ‘muški’ sport, veoma teško je uspjeti kao žensko, a na pitanje kako je uspjela opstati dok se sport sistemski nije riješio za ženske selekcije, Mujčinović je kazala kako je bilo teško i kako je i danas teško opstajati.

“Kada sam došla na Kamberovića Polje, vidjela sam da se djevojke presvlače za trening ispod drveta u po bijela dana. Trenera sam pitala što se djevojke presvlače ispod drveta, s obzirom na to da ljudi prolaze pored. On je rekao da mu Uprava sportskih terena nije dala svlačionicu. Međutim, samo nakon par metara je bila kancelarija tadašnjeg direktora Huseina Hinovića. Ja sam pokucala i zamolila ga da se okrene i pogleda kroz prozor i pitao je ‘I?’. Upitala sam ga da li vidi gdje se djevojke presvlače, na šta je rekao da su one navikle na to.”, kaže Mujčinović i dodaje:

“Ponudila sam mu 50 KM da izađe napolje i da se presvuče pred prolaznicima, a da ću ja to uraditi džaba. Rekla sam mu da je to posljednji put da se djevojke presvlače ispod drveta i zaista je bio posljednji put. Bilo je iznimki, ali smo imali razumijevanja kada su bile utakmice i to smo tolerisali”, govori Mujčinović u razgovoru za naš radio.

Veliki broj djevojaka koje su trenirale, trenirale su po parkovima i tako pet-šest godina. Nikada nisu istrčale na veliki teren s tribinama, a posebna anegdota je bila kada su igrale osminu finala Kupa BiH u Banjoj Luci i kada je jedna od najboljih igračica Čelika tada, istrčavši na stadion Borca, upitala “Hoćemo li mi sve ovo pretrčati?”.

“One nisu imale pojma šta je pravi stadion. Kada dođete iz parka na stadion ne znate ni kako igrati. Borili smo se s diskriminacijama, imali smo optimizma i samopouzdanja da možemo i da treba samo prodrijeti kroz zajednicu i društvo. Ključni problem je bio što su roditelji bili skeptični prema sportu. Ne daju djevojčicama da treniraju, a prave problem i s ishranom”, dodaje naša sagovornica.

Godinama poslije, nakon rekonstrukcije Atletskog stadiona u Zenici, ŽNK Čelik je dobio svoj boks za stvari, presvlačenje te brojne druge uslove koji su im potrebni za nesmetan rad. Naša sagovornica s ponosom govori da je Čelik među pet u BiH koji ima najbolje uvjete, s obzirom da i danas djevojčice u nekim klubovima igraju u parkovima i presvlače se ispod drveća.

Na pitanje kako je nastala Premijer liga i ko se izborio za nju, Mujčinović kaže da je to uslijedilo kada je odlazak A muške reprezentacije u Brazil ovisio zbog ženskih klubova i njihovog prvenstva, tačnije od razvoja ženskog nogometa, jer je to bio uslov FIFA-e.

“Samo nam nedostaje finansijska podrška kako bi se klub vratio u žensku Premijer ligu i da održavamo rezultate. Mi više ličimo na fabriku igračica. Mi ih napravimo, a one odu dalje. Ne možemo tako raditi. Premijer liga je osnovana tako da i prvakinje nisu igrale ligu prvaka kako danas igra SFK 2000 Sarajevo. Ujedinili smo se i uputili akt prema Izvršnom odboru BiH da se formira liga i da savez BiH pomogne ženski nogomet. Nije bilo nekog sluha. Postigli smo nešto ipak nakon nekog vremena i to da prvakinje dobiju po 2.000 KM i po tri lopte. Tada je to bilo mnogo, jer smo znali iznajmljivati lopte da odigramo utakmice”.

Po završetku sezone 2012/2013. godine, došao joj je dopis za hitan sastanak u Nogometnom savezu BiH. Tada je Ivica Osim ustao za govornicu i tražio da žene ostanu, a muškarci da izađu. Ostale su Semira Hurem, koja danas prema riječima Mujčinović hara ženskim nogometom, i ona. Donijeta je odluka da se muška reprezentacija može kvalifikovati za SP pod uslovom da se osnuje ženska liga. 

“Nismo znali u šta ulazimo, ali je to za nas bio početak i iskustvo. ŽNK Čelik je 2014/2015. sezone ispao iz Premijer lige i još uvijek se, nažalost, nije vratio. Druge sezone takmičenja 2015. godine kada smo ispali, imali smo dobru ekipu. Tada su trenerica i većina igračica napustile klub. Razmišljala sam da li ga ugasiti ili da se borimo, jer je jedini klub u gradu i kantonu. Bila su još dva, ali su se ugasili. Moja dugogodišnja ambicija je bila šta dalje ugasiti ili nastaviti s nekom danom. Krenuli smo dalje, 2016/2017 je bila jedna od najtežih sezona jer nismo imali finansija, igrački kadar nije bio istreniran. Izgubili smo sav stručni štab. Danas je ekipa zadnja na tabeli, a ja sam se povukla iz sporta”, kaže Mujčinović.

Razlog njenog povlačenja iz sporta jeste dolazak nekih novih ljudi kojima želi dati priliku da osjete šta je jedan sportski amaterski kolektiv kojeg niko ne priznaje i prema kojem su skeptični samo jer je ženski nogomet. U BiH danas postoji Premijer ženska liga koja ima osam klubova, Liga RS, Prva liga FBiH gdje je osam kluba i Druga liga FBiH koja broji 12 kluba. Prošle godine se ugasilo sedam klubova, ali ljudi su i danas skeptični prema ženskom nogometu.

U organizaciji kluba održano je osam turnira, sedam u malom nogometu i regionalni turnir u Zavidovićima gdje su bili gosti iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije… Tada su svi uvidjeli da je ženski nogomet popularan, da ima timova, da djevojke treniraju, ali podrške nema.

“Izborili smo se da sadašnje djevojke koje žele i koje su igrale mogu se licencirati za FIFA licence, a da ništa ne plaćaju. FIFA B licenca iznosi više od 3.000 KM, ali djevojke ne moraju ništa plaćati. Sve se to treba prepoznati, moraju svi doći pogledati. Ovo nije kao muški fudbal, nema profesionalizma. Djevojke su gubile tri-četiri utakmice u nizu, ali ostave srce na terenu. Organizujemo iftare, druženje, one to trebaju naslijediti od mene i nadam se da će za pet-deset godina biti profesionalne”, govori Mujčinović koja je u nogomet ulagala ne samo materijalna sredstva već i sebe lično.

Problem i danas predstavljaju roditelji koji ne žele upisati svoje kćerke u ženski nogometni klub, iako je to želja njihove djece. Međutim, nakon razgovora s roditeljima, ipak se ispuni želja djece koja život žele provesti na zelenom terenu, a ne u nargila barovima, na ulici i u kafanama do kasnih sati.

“Djeca slušaju što im trener govori i to prenose u školu i kuću, jer sam to tražila od njih svaki trening. Teško je od djeteta stvoriti čovjeka, a onda i sportistu. Skeptičnost je roditelja za treniranje, a to je šteta. Kada vide na turnirima da ima mnogo djevojčica koje treniraju nogomet one su dodatno motivisane da ih ne možete odgovoriti da ne treniraju”, izjavila je Mujčinović te dodala da je imala dosta spoticanja:

“Imali smo dosta problema na Kamberovića Polju da bismo se izborili za ćošak terena. Muškarci su znali šutati naše čunjeve, tjerati nas uz poruke da idemo razvijati pite i peremo suđe. Ja sam se znala suprotstaviti, a jedino koga bih mogla pohvaliti je trener Čelika Brkić. Za njega nikada nije bilo da dijete ne može ući na teren i igrati nogomet. Bilo je svakakvih trenera, ali se moraju pomiriti s tim. Sada imamo izuzetno dobre uslove. Treniramo i igramo na A terenu i velik pomak je napravljen.”

S kadetkinjama će završiti Fair Play dane ženskog nogometa te će predati klub drugim ljudima. Gdje će dalje, s obzirom na to da su joj nogomet i lopta život, ni sama ne zna. Ističe da ovaj grad zaslužuje jedan ženski nogometni klub, ali da mu treba pomoć da se vrati gdje mu mjesto, u Premijer ligu BiH.

“Prije tri godine su me kontaktirali iz ženskog nogometnog kluba Rad Beograd, jer bi voljeli da odigramo prijateljesku utakmicu. Mi nismo imali uslove da idemo njima te smo ih pozvali u Zenicu da dođu i da ću ja dati sve od sebe da noće ovdje. Ekspedicija od 25 ljudi je došla, tražila od Gradske uprave mjesto gdje bi ljudi mogli spavati i dobili smo kućice na Smetovima, dok su privrednici osigurali dva obroka. Kod njih u ekipi se pojavilo Jugoslavena, pa su tražili da dođu i posjete Bilino Polje”, govori Mujčinović te dodaje da je nogomet razbio predrasude o Zenici, nacionalizmu i ekstremizmu.

Na tu prijateljsku utakmicu nije došlo sedam igračica koje roditelji nisu željeli pustiti u Zenicu jer su čuli da ima vehabija i radikala. Nakon ove utakmice, gosti su iz Zenice odnijeli jednu totalno drugačiju sliku o gradu iz centralne Bosne, o kojem su kasnije pisali i pričali svi regionalni mediji.