Rad s osobama koje žive na marginama nije nikako lagan, a u našoj današnjoj emisiji u kojoj govorimo o samopouzdanju ugostili smo direktoricu Javne ustanove Dom porodica Zenica Draženku Subašić i psihologinju Amelu Harmandić-Tabak.
Draženka Subašić je rođena u Zenici, gdje je završila svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, nakon čega je upisala Ekonomski fakultet. Po završetku radila je u Humanitarnoj organizaciji na projektu uspostave mikrokreditne fondacije, a zatim u Agenciji za razvoj “REZ”. Nakon određenog vremena vratila se u struku kao direktorica banke gdje je radila do 2013. godine kada pravi zaokret u karijeri i počinje se baviti politikom. Bila je prva predsjedavajuća Skupštine ZDK u historiji, a prema nekim podacima i u Federaciji BiH.
“Kako je u našoj politici turbulentno, ispostavilo se da nijedan predsjedavajući nije završio mandat da su došli novi izbori. Vratila sam se bankarstvu, a potom se zaposlila i preuzela funkciju direktorice JU Dom porodica Zenica gdje sam više od godinu dana”, govori Subašić.
Svjesna je bila šta je očekuje, jer se kroz politički angažman upoznala s problemima socijalne zaštite. Ističe da se vrednovanje rada ocjenjuje poslovanjem, a ne postizanjem rezultata, iako je nemoguće uticati na prihode u ovom polju djelovanja.
[poll id=”10″]Mreža donatora pomaže djeci
“Ove pozicije sam se prihvatila jer sam imala poznanstva s ljudima iz privrede i smatrala sam da će to biti dobra konekcija i da će mi oni pomoći da djeci osiguram što je moguće kvalitetnije uslove za boravak i življenje u ustanovi. Smatram da sam u tome uspjela, jer imamo dosta ideja i projekata”, dodaje Subašić.
Ponosna je što su svi servisi u funkciji. Imaju djecu koja studiraju i uspjeli su im osigurati sve uslove za studij. Svako dijete koje želi studirati, uz mrežu donatora, omogućava mu studiranje do završetka fakulteta.
“Nijedno naše dijete nije izašlo iz doma, a da nije zbrinuto. Svi štićenici koji su napustili naš dom su zbrinuti tako što su zaposleni ili smo im pronašli stan kako bi bili sigurni u životu”, izjavila je direktorica ustanove.
Graditi samopouzdanje je teško. Razlog je, prema riječima Subašić, to što su ljudi opterećeni brojem informacija, a zanemaren je odgoj. Ova ustanova prvenstveno pokušava odgojiti djecu i pružiti im alat i sistem vrijednosti da znaju da samo na korektan i pristojan način ophođenja prema drugima mogu ostvariti život kakav ova zajednica treba graditi.
“Nastojimo razbiti i predrasude, ne možemo biti slijepi da su djeca iz doma stigmatizirana. Našu djecu uključujemo u sportske kolektive kako bismo razbili predrasude i u tome uspijevamo. Sport daje samopouzdanje i tjera dijete da se takmiči. Rezultatima se ostvaruje samopouzdanje da će moći odgovoriti i drugim izazovima”, govori Subašić.
Svakodnevni rad na samopouzdanju
Na kursevima sistema vrijednosti djeci ističu ono što je bitno, a najviše rada su uložili u promociji učenja i škole koja vodi ka uspjehu. Posao nije jednostavan, jer prema riječima Subašić svijet nudi mogućnosti kratkog uspjeha i poroka, što djeci neće dati samopouzdanje.
U izjavi za naš radio je kazala da je radeći u privatnom sektoru uvijek željela postizati više ciljeve i podizati ljestvicu, zbog čega dolazak na čelo ove ustanove nije bio problem za nju.
“Ponosna sam na svoje rezultate, jer sam vodila filijalu koja je bila najbolja prije mog odlaska. Takav način rada me setovao da i ovdje postavim visoke ciljeve te su djeca danas puno sretnija zbog boljih uvjeta”, kazala je naša sagovornica.
Cilj joj je u budućnosti realizirati projekt utopljavanja objekta kako bi djeca imala bolje uvjete u proljetnim i jesenjim periodima kada grijanje ne radi, a temperature vani nisu idealne. Pojasnila je i da kroz rad s djecom do 18 godine, ili kada se steknu uslovi do njihovog odlaska iz doma, svakodnevno rade na jačanju samopouzdanja.
“Moramo biti svjesni podneblja i kulture u kojoj živimo. Sistem je propisao da su oni ovdje do 18 godina, ali rijetko u kojoj bh. porodici se dijete osamostali s 18 godina. Nije korektno to očekivati ni od djece u domu. Nastojimo im pružiti mogućnost da imaju po izlasku hljeb u rukama i mjesto gdje će živjeti. Projekt ‘život u zajednici’ nisu podržale nadležne institucije, ali i dalje uz pomoć donatora im pomažemo da se osamostale. Imamo situacija da djeca odlaze i u inostranstvo, a dugo godina imamo projekte s italijanskom organizacijom da nam djeca borave na raspustima kod porodica u Italiji te mnoge porodice se povežu s njima i pruže im nastavak života u Italiji”, izjavila je Subašić.
“Žene su odgovornije”
Na pitanje šta žena može, odgovorila je da može sve ako ima adekvatnu podršku. Ističe kako se nigdje ženama ne daju njihova prava, što je uvidjela i sama, od bankarstva do politike.
“Žena da bi uspjela mora sedam puta više da radi i da bi postigla isti rezultat kao muškarci. Mislim da zdravo društvo treba dati priliku ženama, što se pokazalo kroz mnoge stvari da su žene odgovornije i ustrajnije u svojim nastojanjima. Zahtjevi žena su realni i one istrajavaju u njegovom izvršavanju. Zdravo društvo treba dati veću podršku ženama na rukovodećim funkcijama ako želimo da nam bude bolje”, govori Subašić, a svim ženama na kraju je poručila:
“Žena ženi ne treba biti vuk i to je nešto što je činjenica u našem društvu. Moramo biti podrška jedna drugoj, ne da prevladamo muškarce, već da za naše porodice i djecu kreiramo stabilniju budućnost ovdje, a ne preko granice. Još uvijek smo u situaciji da puno govorimo o ovoj problematici. Na terenu nema realizacije kada je u pitanju položaj žena. Bez obzira na to što se to pitanje nameće muškarcima i ženama, žena treba preuzeti glavnu ulogu i boriti se za svoje kolegice.”
Amela Harmandić-Tabak diplomiranja je psihologinja i već deset godina radi u JU Dom porodica Zenica. U razgovoru za naš radio na početku je kazala da mnogima bude teško kada dođu u posjetu te da je često pitaju kako može raditi ovdje.
“Imala sam i ja isti problem kada sam počela raditi što je za očekivati i mnogim našim kolegama koji dođu ovdje odraditi pripravnički staž. Pokušavam im sve prikazati iz druge perspektive. Moramo pogledati iz kakve situacije djeca dolaze i šta im možemo ponuditi da im olakšamo boravak ovdje. Sva djeca dolaze iz disfunkcionalnih porodica gdje je prisutno nasilje. Za očekivati je da nisu imali pozitivna iskustva, pozitivnu sliku o sebi i onda mi moramo uložiti dodatne napore da im pomognemo na stabilizaciji, ali i pronalasku nečega pozitivnog kako bismo gradili pozitivnu sliku o njima”, govori Harmandić-Tabak.
Breme
Rad s djecom zna biti zahtjevan i težak, a u konačnici sve ovisi od njih, individualno, koliko će koji program biti uspješan za njihov razvoj. Sa stručnim timom i saradnicima van doma kreiraju individualne planove razvoja i zaštite. Dodala je da i dječaci i djevojčice nose podjednako breme, ali da su djevojčice za sekundu u podređenijem položaju nego muškarci.
“One uglavnom dolaze iz ruralnih područja gdje su u nižem položaju nego muškarci i nisu toliko vrednovane. Koliko vremena treba za vraćanje samopouzdanja zavisi od ličnih osobina i sposobnosti”, izjavila je naša druga sagovornica.
Pripreme na osamostaljivanju i jačanju samopouzdanja počinju polaskom u srednju školu kada uče sami kuhati, podnositi zahtjeve za lične dokumente i brojne druge zadatke. Rad s djecom u domu nije lagan, a samopouzdanje je pomoglo našoj sagovornici na njenom putu.
“Samopouzdanje je vjera u sebe i nivo samopouzdanja se mjeri kada uporedite ambicije i trenutno stanje, ako nije velika razlika, onda se osjećate zadovoljnim. Ja sam oduvijek htjela biti psiholog i htjela sam biti baš u ovom socijalnom sektoru. Kada sam tek došla, bilo je straha, ali na kraju je sve dobro”, pojašnjava ona.
“Mnoge djevojke razmišljaju samo o udaji”
Dodaje da su djevojke u domu sklonije jednostavnijim rješenjima u životu, te da ih se osnažuje u pogledu ambicija, zaposlenja i drugih obaveza, s obzirom na to da mnoge razmišljaju samo o udaji za uspješnog muškarca.
“I kada nađu momka i supruga, učimo ih da ne ovise o njemu i da imaju samopouzdanje”, naglašava Harmandić-Tabak.
Na kraju je izjavila da su žene ranije bile u puno nepovoljnijem položaju gdje im se davalo veoma malo prostora za uspjeh, ali da je danas stanje bolje.
“Uvijek može biti bolje, ali nije do situacije već do žena koje nisu uporne i istrajne. Moraju biti sedam puta upornije i više raditi kako bi ostvarile svoje ciljeve”, zaključila je Harmandić-Tabak.
.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
